Sunday, October 15, 2017

Obični ljudi imaju samo jedan san. Ja imam cijelo more...

- Tetka, volim te.
- Koliko?
- Do leđa.

Nasmijem se i poljubim to dijete koje tako naivno danas pita "A kako si ti moja tetka?" To dijete koje ne viđam onoliko koliko tetka treba da viđa djecu koju voli. Zato jer mi odrasli ne umijemo da budemo tako otkačeni i iskreni poput djece, jer smo zaboravili i sami kako je kad smo bili djeca. 

Zagrizle su me uspomene danas na djetinjstvo koje je prozujalo pored mene i evo me danas, crna neudata ovca famiije, jedina sa hirovima i idejama o ludilu i slobodi. Jedina koja još nema svoje ognjište, i koja još uvijek širi krila ileti, i traži i umjesto djece ljubi mačke, i umjesto zimnice sprema knjige. Bože, da li sam stvarno toliko zaostala, ili se vakcina ljudskosti i civilizacije na mene nije primila? 

Zašto se gen dosade nije nakalemio na mene, da budem i ja obična žena, da žudim za spremanjem ručka, pranjem tepiha, kupovinom zavjesa i šerpi... Zašto i dalje želim imati ludaka pored sebe koji će poželjeti da sa mnom obiđe planetu, bar tri puta prije škole i kome krokodil u mojoj glavi neće biti toliko strašan. Jer u mojoj glavi stanuje neka zver. Neka koja se hrani nebom, i osmijehom, i putevima, i slobodom. Kako se ljudi tako lako predaju i odreknu slobode svog bića i srca, i okuju se rutinom, i kolotečinom i zapadnu u paučinu svakodnevnog života, puste stomak, i bude im svejedno. 

U meni vrišti cijela ergela konja, onih ciganskih, divljih, spremna za juriš, za vjetar. U meni još srce grca u letu, i još uvijek plačem kad vidim napušteno mače, i još uvijek volim miris dobrog vina i nove knjige. Kako se tako lako predaju i izgube miris života iz vena? 

Gledam danas te ljude koji su me zbog  mojih hirova izolovali, i koji čvrsto vjeruju da sa mnom nešto nije u redu, koji se plaše moje slobode i mojih nemira. I oni su nekad kao i ja maštali i bili živi, a danas ih vidim kako preispituju svaku moju izgovorenu riječ, vagaju i piju protivotrov da ih ne zarazi moje ludilo, i moj smijeh i moja želja da letim, i budem vjetar. Jer i oni bi, znam, i oni bi na tren skinuli okove, i poletjeli. Ali plaše se. I lakše je mene izolovati i reći "Ma, Selma, ona je posebna priča, ona živi u oblacima". 

A ja moje oblake ne dam, ni za hiljadu njihovih života. Ja moj mir ne bih dala ni za hiljadu njihovih galama, i vriskova. I ako sam drugačija, neka sam. I ako sam opasnost po obični život, neka sam. I ako me zbog toga izoluju, i proglase najvećim ludakom grada, neka i to bude. Ali ne dam se, ne dam da mi uzmu ovu ljubav i ovaj smijeh, i slobodu, ne dam da me preetvore u izmaglicu običnosti jer kako bih onda pisala, kako bih onda umjela voljeti, kuda bih onda sa ovim svojim maštanjem? 

Da li bih to bila ja? 

Tuesday, October 3, 2017

Neale Donald Walsh - RSB


Hoću da vam ispričam jedan događaj od prije nekoliko godina.

Imali smo jednu komšinicu tamo gdje sam rođena koja je svaki dan dolazila kod nas. Nekad i po više puta dnevno. Jedna od onih komšinica koju svaki komšiluk ima i bez koje ništa ne može da se desi u kući. Često sam se šalila s njom i govorila „Ti kad umreš, dođi da mi kažeš kako je tamo.“

Kad je komšinica umrla, prije pet godina, dva dana nakon toga sam je sanjala. Bila sam završna godina studija. U mom snu, bila je prelijepa žena, ni malo bolesna, zračila je neobično i sjedila je u našoj dnevnoj sobi. Rekla mi je da je srećna, da joj je „tamo“ prelijepo, i da je svi pitaju kad ću ja da dođem. U snu sam joj razdragano odgovorila „Doći ću čim diplomiram“.

Probudila sam se prestravljena.

Iskreno, bilo me strah diplomirati. Naravno, evo pet godina kasnije, ja još nigdje nisam otišla, i nisam je više sanjala. Nikad nisam razumjela taj san, ali nije bio jedini te vrste. Možda bi se neko od vas uspaničio ako bih baš sve sad ispričala. Odgovor na moje snove sam pronašla u knjizi „Kod kuće s Bogom“, od Neal Donald Walsh-a. I to je upravo ono što želim da preporučim za ovu jesen.

Oduvijek sam imala pitanje u glavi Ko sam ja, zašto sam to što jesam, Zašto ovde, zašto sada. Zašto meni? Nisam pronalazila odgovore, a nisam imala koga ni da pitam. Balkan, ovakakv kakav je oduvijek je bio skeptičan, i nazadan. Koga sam mogla pitati o svojim čudnim snovima, o čudnim pitanjima, i kome sam smjela reći kako se osjećam drugačijom. Danas znam, nisam ni morala da pitam. Odgovori su oduvijek bili tu, u meni. Samo je trebalo da pronađem putokaz ka njima. I našla sam ga u knjigama Razgovori s Bogom.

Prije četiri godine sam izgubila najboljeg druga, dio djetinjstva, i dio ljubavi. Izgubila sam i nikad nisam shvatila zašto. Sanjala sam ga. Dolazio mi je u snove da mi kaže da je srećan i da ne brinem. Prije par mjeseci sam prvi put otišla na groblje, i raspala sam se u komade. Ne znam dokle se čuo jecaj i vrisak, i do kad sam sjedila na zemlji i plakala. I neka sitna kiša je padala. I prestala je kad sam ustala i krenula nazad u život. Još uvijek mi je teško da prihvatim činjenicu da njega nema. Ali sad razumijem, i nije mi žao. Znam da je bio u pravu kad se nasmijao i rekao „Srećan sam, ne plači više“. Knjiga „Kod kuće s Bogom“ mi je dala odgovore i danas, nisam više ljuta na njega.

Čitajući knjige Walsh-a možda sam postala i ja član „sekte“, možda su mi knjige „isprale mozak“, ali ja sam pronašla sebe, i odgovore na svoja pitanja. U knjizi „Sretniji od boga“ sam pronašla i mnoge neispričane tajne Zakona privlačenja, i sve ono što nisam razumjela, kako taj zakon radi. Uz ovu knjigu Ester i Abraham i Ana su dobili smisao.

Danas mi je jasno da sam morala da iskusum svoj život, ovakakv kakav jeste, i već odavno znam da je moja sreća u meni. Da ne zavisi od spoljnih uticaja i ljudi. Odavno znam da je ljubav smisao postojanja i da nekog voliš zato što je to što jeste, i da bez njega možeš da živiš. Možeš da živiš bez svakoga. Osim bez sopstvenog srca. Čak se i moj odnos s roditeljima promijenio. S ostalima još uvijek pokušavam.

Meni su ove knjige promijenile život. Shvatila sam da je vrijeme da prihvatim da sam ja svoj heroj, i vitez, i zmaj, i čarobnjak svojih misli. Jer jesam. I ti si. Odavno sam izbrisala programe koje su mi instalirali prilikom rođenja, odavno sam precrtala predrasude i pobijedila tabue. Odavno ne živim po mjerilima društva, već po sospstvenim. I već neko vrijeme pratim samo srce. Pustim mozak da proluduje malo, i opet ga isključim, tek toliko da se ne uhvati paučina po njemu. I čitam. Čitam i dalje i radim na sebi i gradim sebe da budem najbolja verzija, i da budem ono što želim vidjeti u svijetu.

Naša civilizacija, napredna tehnološki ali emotivno tako nazadna, je zaboravila koliko je važno da tretiramo jedni druge s poštovanjem i ljubavlju, da se pomažemo i da vjerujemo. Zaboravili smo puno toga i danas, na samom rubu propasti u svijetu, imamo izbjeglice, i gladne, i žedne, i imamo djecu koja umiru. Nakon ovih knjiga, moja svijest se proširila za novu, kvantnu, dimenziju i danas znam da moja pružena ruka znači puno više. I osmijeh. Nikad više ne zaboravljam osmijeh.

Danas znam, da moje diplomiranje nije bilo vezano za završnu godinu na faksu. Poći ću kad diplomiram život. Danas to znam. I znam da sam jednom već odabrala da se vratim jer moje iskustvo nije završeno. Ali o tome neki drugi put. Pročitaj i ti pa ćeš shvatiti. Možda i promijeniš svoj život. Možda tako promijenimo i svijet.

Wednesday, September 27, 2017

U koštac se uhvatiš sa sobom kao sa vukom


Znaš li gdje ćeš kad ti se grudi rasklope i iz njih dopre jauk i vriska, dopre krik samog tebe iz dubine - oslobodi me! 
Hoćeš li umjeti da se raskuješ, da se otvoriš, da nebo u grudi smjestiš i zvijezde posadiš oko srca kao oko stola za večeru? 
Hoćeš li znati svakoj od njih ime da daš, da im kose umrsiš i čokoladom snove obojiš? 
Hoćeš li znati saslušati sve one uzalud zamišljene želje koje si bacio kroz prozor gledajući u nebo, ne znajući da samo je jedan tren dovoljan za čudo. 
Za tvoje čudo. 
Za tebe samog. 
Kad jednom oči otvoriš hoćeš li umjeti na dnu zdenca pronaći ugasli sjaj, hoćeš li ga umjeti u život vratiti samo jednim osmijehom, milovanjem trepavicama po obrazu, dodirom prsta po vrihu nosa, po pjegicama i borama? 
Hoćeš li smjeti da se predomisliš i umjesto da u dva po ponoći ostaneš u krevetu, izađeš van zidova i bos protrčiš neki krug po snovima. 
Smiješ li reći da si živ, da si hodajući život, da si sve ono o čemu milioni ljudi sanjaju, mrtvi prije sumraka, prepušteni monstrupznim brigama o tome koju haljinu obući i koliko je cijena goriva bila jutros. 
Smiješ li da budeš ono za šta si rođen, da budeš svoj i svačiji, da se daješ, da voliš, da izađeš iz svojih zidova i staviš nebo na glavu, nakriviš pero i zadjeneš suncokret u pohabani rever kaputa. 
Stvarno, da li uopšte znaš šta je potrebno za jedan udah, za jednu suzu, za jedan takt u prstima. 
Znaš li koliko je mraka potrebno da bi svjetlost u tvojim grudima mogla sijati, da bi mogao biti tek jedan svitac na mom dlanu, na dlanu mojih htjenja, na mojim promrzlim usnama. 
Za samo jednu želju smišljene. 
Bojiš li se? Trebalo bi. 
Bojiš li se zgužvati zemlju prstima i oplakati uveli list u ovoj septembarskoj noći dok se jesen migolji poput guje u travi, pokušavajući grčevito da se drži ljeta i suše. 
Smiješ li uhvatiti trnje dlanovima, i čvrsto se držati da ti ne isklizne i taj poslednji sumrak kad si konačno postao trajni lijek mog slomljenog srca. 
Ako takav ti i postojiš u ovoj zemlji gdje čuda obitavaju pod kamenjem.

Sunday, September 17, 2017

Kad odlučim nekad ponovo biti galeb na obali od soli...


Htjela bih da vrištim. Sve ono neizrečeno, ono što ne umijem da izgovorim dok mi se oblaci spuštaju na glavu i pritiskaju mi ramena i neki napušteni psi me grizu za farmerice i vuku na različite strane. Mjesec mi se nastanio u kosi i zvijezdem i vijenac isplele i ruke zavezale.
Često ponovim da nisam od one berbe kad se ljubav dijelila kao milostinja i da nisam od one sorte kojoj je potreban stalni zagrljaj i utočište. 
Nekad, da, jeste mi bilo potrebno da se oslonim na muškarca, ali posle toliko godina naučila sam se oslanjati na sebe. Znam, reći će ljudi da je to sebično ali ja sam samo pronašla najbolji način da se brinem za sebe u ovom svijetu izokrenutih vrijednosti, političke aktivnosti i naopakog kompasa. U ovom svijetu gdje ljudskost ima granicu i gdje se razmaženi dječaci igraju rata i glume muškarce. Glupi neshvaćeni razmaženi dječaci. 

Ne treba meni heroj, nije mi potrebno spašavanje. Znam, nije to ni malo ženski, ali naučila sam sama da se brinem o sebi. Umijem da otvorim i zatvorim vrata, umijem da zakucam ekser, otvorim teglu, promijenim sijalicu, i okrečim stan. 
Naučila sam i da sama popijem čašu vina kad mi je gušt, i da spavam sama, dijagonalno. 
Vidiš, ne treba mi spašavanje. 
To što znam da živim sama, ne znači da i želim. 
Ja svoj život ne želim da obavijem oko muškarca. Ne želim da mi on bude uslov za sreću. 
Želim biti s nekim zato što ga volim, želim, al ne zato jer ga trebam. Ne zato jer se plašim da ću ostati sama. Ne zbog reprodukcije, jer mi je vrijeme. Ne iz hiljadu razloga koje mi navode i zbog hiljadu pitanja koja me pitaju. Ne. 

Želim biti s nekim jer osjećam da je taj neko onaj ko me upotpunjava, ko me razumije, osjeća. Želim biti s nekim s kim sam srećna, ali svoje ciljeve i svoje želje ne želim praviti oko njega, jer on ne može i ne treba biti moj uslov za ljubav, za život. 
Naučila sam da živim bez onog svog, bez srca i mesa, mogu da živim i bez muškarca. Mogu, ali to ne znači da želim. 
Naučila sam kako da budem jaka. 
Naučila sam da sačuvam svoje srce da ne bude slomljeno, da ne bude povrijeđeno. Naučila sam trikove i izgovore, i sve laži ovog svijeta tako da me nijedna ne može iznenaditi. 
Nekad, mislila sam da trebam biti nečiji centar svijeta, ali danas znam da je to ego, i da su to moji strahovi se hranili. 
Jer može taj Neko da me voli više od neba, ali isto tako mora biti svoj. Mora imati svoje snove koji se ne vrte oko mene. Divno je ako su nam želje iste, i slične, ali divno je i kad možemo postojati posebno, a srca nam biti ujedinjena. 
Ne mora muškarac da me drži za ruku da bih bila njegova. Treba srce da mi sačuva. 
Ne mora da me pazi kao da sam od porcelana, ja sam to odbolovala. Od kamena sam sazdala ovo svoje tijelo, i svoje srce, i naučila sam da budem ekstremno jaka i kad je potrebno, a posebno kad nije. 
Ne mora da bude moj vitez. Ali mora uvijek biti spreman da me uhvati ako odlučim da se raspadnem i budem slaba. 
Ne mora da me čuva u staklenom zvonu, da se plaši da ću da izblijedim na suncu i da se istopim od kiše. 
Ne mora da bije moje bitke, ali more da bude tu kad odlučim da predahnem. 

Ne treba meni heroj, već prijatelj, partner po kazni, ludak neki kamenog srca i somotne duše. 
Jer ne znači meni noć puna strasti ako dušu ne mogu na rane priviti da ozdravim. 
Čemu onda sve to... 

Thursday, September 14, 2017

U bjelini svi smo jednaki, svi smo prah postali



Dala sam otkaz.
Napustila sam siguran posao, lijepu platu, i malu kancelariju.
Dala sam otkaz stresu, i nervozi, i negativnoj energiji koja me grizla.
Otkaz neispenjim snovima, neostvarenim željama i umjetnom svjetlu.
Otkaz svakodnevnici, i strahu, i zarobljeništvu.
Otkaz šijuniranju, i zatočenim snovima u maloj staklenoj kutijici. Brižljivo čuvanim i njegovanim.
Obećala sam, tamo u bjelini, obećala sam da neću dozvoliti da mi život prođe a da ga ne osjetim.
Obećala sam da ću da zagrizem u život koliko god je moguće, da ću bar pokušati, jer ima ljudi koji mi nedostaju do bola, a koji nemaju šansu za život.
Nemam alternativu, ni novi plan. Prepuštam se u struje života, i znam, povoljan vjetar će me povesti tamo gdje je najbolje za mene. Vjerujem u to.
Jeste, zvuči kao izlizana priča nekog od ovih modernih učitelja, ali nije... Bar nije izlizana.
Jer vjerujem.
Ubila sam strah. Ubila sam ga vjerujući da život ima neki sjajan plan. Ima neku magiju.
A nije da se nisam plašila. I previše razmišljala. I brinula. Ali čemu sve to.
Bjelina me naučila.
Pokazala mi je put. Jer svi putevi ne vode u Rim. Svi vode u tu istu bjelinu jednog dana. Pitanje je samo šta želiš da pamtiš na kraju - brigu i stres, ili ljubav i osmijehe.
Ja sam odabrala ovo drugo jer dugujem toliko onima koji mi nedostaju, dugujem toliko sebi, svom srcu. Dugujem sebi da budem živa.
Najlakše je biti preplašen. Osušen. Tako živo mrtav. To je najlakše u današnjem vremenu ludila i besmisla. Na mojim mariginama čekaju me snovi. Neostavreni. Neki prerano ugašeni. Kako da ih ne zagrlim? Kao djeca koja stoje ispred izloga radnje sa omiljenim slatkišima. Ne mogu da ih se odreknem. Ne još uvijek. Još u meni ima toliko života za pokušaj, za let, pa makar se sunovratila sa sopstvenih visina.
Ne dam da mi snovi prah postanu. Ne dam da me uguše vulkani problema, da me zatrpaju pepelom, dok se i sama u prah ne pretvorim.
Skočila sam sa litice očekivanja i bacila se u more neizvjesnoti. Isplivati ili potonuti. Ustati, ili se prepustiti mraku i očaju. Dubinama straha.
Ne! Ubila sam strah!
Dala sam mu otkaz!
Šta ti čekaš?

Tuesday, September 5, 2017

...put do raja, o zar je uzvodno do kraja

Ovih dana sam slomljena, kao porcelanska lutka u rukama trapave djevojčice koja je u pijesku izgubila cipelicu pa joj je lutka kriva. Iskopala joj je oko, i nažuljila trepavice, i otkinula jednu nogu. I mali prst na drugom, preostalom stopalu, pa sad tako ćopava grabi kroz gužvu i svijet. Eto, tako nekako. Slomljena sam. Kao pčela kojoj su počupali krila, najeli je kupina i pustili je da se napije i udavi u sopstvenom neznanju. I tako sakata, gmiže kroz ulice mračnog grada, pijana od sebe i svoje naivnosti. Zar je i važno gdje umiru snovi? 

Ovih sam dana nalik đavolu samom, bez repa, sa osmijehom razmazanim preko lica, i narušenim snovima. Ja sam ona što je uvijek žudila za slobodom. Ja sam ona koja je željela da leti, ali sam dozvolila da mi krila sputaju i od njih naprave ruke kojim ne umijem grliti ni sebe kad zatreba. Ušetala sam svjesno u zamku, i zatvorila vrata. I ostala tu. Previše dugo godina sam tu, kože blijede i prozirne kao paučina u koju će se svaki čas uhvatiti vuk. Zaboravila sam kako je rasplesti kosu, i zagrabiti zemlju, hodati po vodi i mirisati na jagode. Zaboravila sam kako sloboda zvuči poput hiljadu cvrčaka u njtužnijoj jesenjoj baladi. Zaboravila sam i svoje ime i svoj lik, jer to što viri s kraja ogledala nisam ja. To nikad nisam umjela biti ja. I zar je važno gdje život završava? 

Ja, koja sam slobodi pisala pjesme, i opjevala je ljepše nego Odisej svoju ljubav, ja sam dozvolila da mi isklizne iz znojavih ruku. Postala je suvišan teret, jedan san viška, i pustila sam je. Ne znam da li se razbila od stijene, ili je potonula na dno mojih ugašenih želja. Voljela bih da je preživjela. Da može sad da uzleti i da me naseli kao napušteno gnijezdo, da me oživi. Da me meni vrati. Zar je ikad bilo važno gdje izdah umire? 

Zatvorenoj u kuli u kojoj odrasli čuvaju duhove, ispred vrata sam postavila strah. Nacrtala sam mu rogove, i rekla mu da reži. Da me udari svaki put kad pokušam da izađem. Da mi zaprijeti sa novcem, da mi kaže kako ću umrijeti gladna i ostavljena, negdje u nekom jarku kao pijanac koji se razočarao u svijet. I uspjelo je. Bila sam zaplašena. I mala. Manja od gusjenice uvijene u sopstveni sram. Sad gumicom brišem rogove, i crtam leptire oko glave. Umjesto zuba crtam poljupce. Možda to i nije bio strah. Možda sam to bila ja. Osušili se snovi i uvele mi želje i tu sam, zatvorena u kuli u kojoj samo na vazduhu živim, listajući stranice knjiga koje nikad neću pročitati. Mašta me iskvarila, znam. Na kraju, zar je uopšte bitno gdje mrznu prsti u rano ljeto? 

Otvorila sam vrata i ubila strah. Sad samo čekam povoljan vjetar da mi pomiluje kosu i kaže da je u redu. Da napravim prvi korak, i upiškim se nesmotreno. Rizikovaću. Moram zbog sebe. Jer ako poludim ovde zatvorena, otpašće mi krila i ličiću na biljku u herbarijumu nekog trećerazrednog učenika, i neću nikad spoznati proljeće, ni sopstveni san. Ako dozvolim da ostanem ovde disaću ovaj užegli vazduh, i na kraju ću se i sama pretvoriti u buđ i možda će od mene napraviti lijek za umrle snove. Možda ću biti izložena u muzeju propalih nada, kao primjer djeci kako ne treba odrasti. Ne želim to. Vezujem patike. Skidam naočare. Ne plašim se sunca. Svijet mora biti tek nekakva iggračka. Pa stvarno, zar je i važno gdje nestaje more?




Sunday, September 3, 2017

moj dom je tek maleni svitac na nebeskoj pucini...

Zalutala sam još jednom u taj grad, u svoju postojbinu, u to mjesto u kojem samo tuga paradira. Grad mojih duhova. Grad nezagrnutih uspomena. Grad u kojem još samo može tuga da me dočeka, sa krezubim osmijesima, i da me zagrize svojim bezzubim ustima, kao trulu jabuku. Tamo, gdje me svi znaju, a niko me ne poznaje. 

Uvijek je isti osjećaj. Uvijek mi trebaju dani da se oporavim od izbjeglištva, jer tamo ja to i jesam. Izbjeglica. Neko bez krova, bez ognjišta, bez svojih ljudi, potpuni stranac u tuđem gradu koji je samo nekad, u snovima djetinjstva bio moj. I pamtiću ga kao takvog, prije nego su duhovi zagospodarili. 

Uvijek je isto. Uvijek je taj isti osjećaj kao da sam došla tu da narušim tuđi mir a ne svoj da nađem.  I ti trapavi zagrljaji, i nasilni osmijesi, i teret obaveze koju nosim sa sobom. I uvijek osjećaj krivice jer sam tu, jer remetim njihov teško stečeni mir sopstvenim nemirom. Pune ulice poznanika. Ljudi koje sam nekad poznavala, a kojima danas znam samo ime. Učitivo klimanje glavom. 
"Ćao, kako si?"
"Dobro sam. Ti?"
"Evo..."
Izvježbane fraze i klimanje glavom, nedovršeni dijalozi i ubrzan korak. 

Ništa nije isto. Mojih ljudi nema, ni ljubavi starih, ni mene nema odavno. Nemam ja šta tu među živima da tražim. 

Zađem na mjesta gdje mrtvi čekaju bezvremenski, a živi kao da tu traže izgovor da bi zaplakali, ovi prvi nepoljubljeni, ovi drugi nazubljeni. Parcela ta i ta, red taj i taj. Korak jedan i noge klecaju. Jecaj izbija i neisplakana tuga se otima poput aždaje. Sjedim tu i puštam da budem svoja, da budem ja koja sam nekad bila tu, pod tim nebom. Ništa moje tu više nema. Znam, nije to najveća tuga koju imam. Znam, nije to najteži gubitak koji sam osjetila. Gubila sam i teže, i važnije, ali njemu uvijek bar mogu da dođem. Ispričam mu sve, zaboli posred grudi, jer još nikako ne mogu da naviknem na taj hladni kamen. To je još jedino moje. Pomilujem hladni mermer, zagrnem bjelinu na sebe i odem, olakšana za brdo tuge, i osakaćena za komad srca. Na tren se sjetim djetinjstva i uprkos svemu, uzdahnem za srećom koja je prozujala pored nas. 

Odem, vratim se među mrtve koji nisu ni svjesni života, i opet taj osjećaj kao kad stranca upoznaš i sretneš, pa ne znaš ni šta da kažeš, dal da ga zagrliš, ili samo učlitivo pružiš ruku. Nije to više moje mjesto, moje utočište. Bojim se da ga nemam više. To je sad samo mjesto u koje svraćam da se rastužim, da pod jastuk stavim nostalgiju, a znam, taj grad još samo tuge za mene ima. Odavno je to prestala biti plodna zemlja za sreću. Bar ovu moju. 

Vratila sam se kući. Ovoj mojoj za koju znam. Toplom krznu, i oštrim  kandžama koje miluju. Prozoru ispred kog pišem. Onom nečem mom pa makar to bio i samo vazduh koji me noću pokriva. Ovde bar imam sebe. Ovde bar ne miriše na tugu.