Friday, December 8, 2017

A moje lađe još uvijek plove uzvodno


Ima onih ljudi koji su jednostavno nezahvalni. Ne umiju da prepoznaju kad neko brine za njih, i kad neko pati zbog njih, i kad neko njihov želi samo radost i sreću i mir. Ima tih ljudi  koji su prostim rečnikom sebični i ne mare za svijet. Pitam se, koliko je trebalo puta da se tuga očeše od njih kao mačka zimi, pa da se pretvore u sante leda. Da li se oni rađaju takvi? Gdje se izgubi srce u njihovim grudima? 

Nikad nisam umjela da se ponašam sa takvim ljudima. Nikad nisam umjela da ih naprosto prihvatim takve, zaleđene u vremenu. Otrgnute od svemira ii postojanja, smještene u neki svoj svijet ne mareći za zvuk cijepanja srca ljudi oko njih, ne mareći za suze, ne mareći za osmijehe. Kako li siv njihov život mora biti?  

Ne volim decembar i snijegove i zimu koja mi donosi mirise sjete, i ne volim sjećanja koja me vežu za ovaj mjesec, ni odluke koje sam morala donositi. Ne volEm ni suze. Ni tugu koja se izvuče iz nekih zaboravljenih ćoškova i krene mi renovirati svijet nostalgijom. I te sebične ljude, koji moju pažnju znaju da šutnu  kao ubogo pseto koje zavija u vedro nebo i moli za ljubav. Još uvijek nisam postala imuna na bol. 

Bojim se da nikad neću umjeti da prihvatim činjenicu da su se oni, ti ljudi, rodili jednostavno bez srca, ili im je možda na rođenju izvađeno, nije se primilo, kamenom zamijenjeno, trnjem okovano. Sigurna sam da su sva ta oštećena srca ukalemili na mene, da se kod mene prime i sad ne znam šta ću sa tom silnom emotivnošću. Rastuže me takvi ljudi. 

Rastuže me i sjetim se nekog srca koje nije nikad dobilo priliku da kuca, jer su se ovi sebični ljudi uplašili sopstvene slabosti. Tužan je to život, samotan i posut pepelom sopstvenih izgorelih nadanja. Rastuže me ti ljudi  koji su odustali od osmijeha, i koji su odustali od ljubavi, i koji su davno umrli u nekoj kafani. Ostala ljuštura da bivstuje i nikad da se ne zasiti tuge i jada. Tužno je to. I zaboli. Poreže me, i u toj neiscrpnoj zemlji nakalemljenih srca koja stanuju u meni, uvijek ostane sjena. Ponekad se plašim da će me te sjene progutati, da će me zatrovati i da ću možda i sama postati mrzovoljna i ljuta što svijet nije čekao na mene. Plaše me ponekad takvi ljudi. Plaše me da bih mogla postati kao i oni i da ću okrenuti glavu i da mi neće biti važno ko živi a ko umire. Da li bih ikad mogla da postanem hodajuća žalost? 

Čak i kad sam umirala, i kad sam se iz svoje tuge rađala, kad su me sjekli na komade i kad sam se sastavljala, i kad sam letjela i kad sam padala, i svaki put kad bi ti ljudi zagrizli u moje parče ramena, u meni je ostajalo života i nikad snage da okrenem glavu. A možda je trebalo. Nisam umjela. Jer vidiš, biti živ, osjećati, voljeti, davati - to je esencija radosti. Možda sam zaspala u sopstvene snove, i možda sam samo umorna, možda ponekad ličim na smrznuto trnje, ali nikad nisam prestala biti dovoljno živa da bih voljela te iste sebične ljude. 

Naljute me ponekad. Jer cijela moja trećina vijeka je ostala uskraćena za njih. Ostala je uskraćena za njihov dlan, za pogled, za poljubac u čelo. Ni u narednim godinama se taj zdenac uskraćenosti neće popuniti. Tu će bojim se, ostati bezdan, i jednom zemljom ću ga zatrpati i neće više boljeti. Ne može da boli ono što nemaš. Valjda. 
Ili će to biti neka posve drugačija priča. 
Sad još uvijek vjetrovi duvaju kroz moje naprsline. Još uvijek ratujem protiv njih. 

Tuesday, November 28, 2017

Kad jednom snijegovi zavrište pod prozorima...


Nije da sam neki dekorater prostora. Ne znam ja to, da uklapam kamenčiće i peruške, da biram tapete i boje onih, kako se zovu, jastučića za stolice, da bude sve u tonu. Ne znam ti ja te dekoraterske tehnike, feng šuije ili šta već. Ne ide mi. Ja ni dvije iste čarape ne umijem da obučem, a ne da biram vazne i servise. Kod mene se sve rasklapa. Nepar mi je srednje ime. Šta ću, nisam rođena za sve i svakog. 

Više se bavim dekoracijom duše. Malo pospremim srce, malo počistim prašinu sa zenica da progledam nakon zimske noći. Dodam malo mirisa daljine, obavezno koje zrno soli bacim da zamiriše more. I maštam. Maštam jako. Na najjače. Osmijeh iscrtam gdje god stignem, na sve fasade i zidove, i nakrivim tamo neke zgrade stihovima, okačim najljepše snove svuda po krvtoku i od njih živim. Nije ti hljeb za mene nasušna hrana. Snovi bre! I knjige. Bez njih bih odavno bila prosjak života. 


Cipele naštiklane mi više ništa ne znače. Tabani, bosi, na zemlji, na travi, u rosi, to je već nešto. I odlazak kod frizera mi je nepoznat. Kosa, raščupana, i ukrašena perjem od jastuka za snove. I ti mejkapovi, te mazalice, pokrivanje bora i pjegica, i glet masa za oči. Ne prima se to na mene. Neće koža da prihvati, pa više ličim na komičara iz neke epizodne uloge. Ja zenice sanjama osvežim, i trepavice malo suzama zalijem, a što mi usne od poljubaca zacrvene. O tome ti ja pričam. O toj umjetnosti. Kad mi zrele trešnje iza uha zarumene, i kad mi krvotok projuri poput naelektrisane prašine. I onaj osjećaj kad i zvijezde budu ljubomorne na moje zenice. To je ljepota, to je ta dekoracija koju poznajem. 


I vidi, te bore ispod mojih očiju, kad se nasmijem pa mi se namreškaju kao lastavice skupljene zimi... Ne dam ih. Ne želim da ih sakrijem. Jer to su svi moji smijehovi, moje radosti, i kad sam odzvanjala sokakom, i kad sam padala na snijegu, i kad sam nizala uspjehe, i kad sam davala i pomagala, i kad sam dobila titulu tetke. Sve to sam ja. Hajde poređaj ti svoje figurice na vitirini, a ja ću moje radosti, pa da vidimo ko ima ljepšu kolekciju. Tvoje figurine će se slomiti, a meni moje niko ne može oduzeti. 

Kapiraš me? To je jedini dekorativni kurs koji sam uspjela da završim. Da uredim svoj mali život velikim snovima, i da ga ispunim mirisom vječitog sanjanja. Da mi stvari ne znače ništa, a da mi ljubav znači sve. Da mi dvorac nije zanimljiv kao koliba i biblioteka. Jao kako me mašta radi ponekad, i dok ti ispijaš ko zna koje pivo u nekoj birtiji, i gledaš sve te ogoljene žene oko sebe, ja navlačim svoje debele čarape i pokrivam dušu da mi ne nazebe. Džaba ti golo tijelo kad duša ostane sakrivena, kad mi do nje ne dopireš. Svako danas zna da nađe put do svršetka, ali niko do ekstaze. Džaba ti sve te recke, i svi ti fol orgazmi kad na kraju tijelo ne znači mnogo. Pronađi dušu po svojoj mjeri, pusti jakne i haljine. To uvijek možeš da sašiješ. Duše nema kod Kineza, druže. 

Zima je. U novom sam stanu. Nedekorisanom. Različiti prekrivači, jastuci za pod glavu, snovi u glavi. Hladne cipele, al tople čarape. I Mir. Okrečila sam stan u mir. U boje sopstvene duše. U ono što vjerujem da jesam. 
A šta ćeš ti ove zime kad magle prigrle, i minus poludi? 

Monday, November 27, 2017

Kad odem...


I tako je završeno. Spakovan život. Šest kartonskih kutija, jedan dnevnik, tri torbe, police za knjige i nekih 175 knjiga kasnije, nalazim se u gnijezdu iz kog sam toliko puta odletjela. Bespovratno. Jurim nekog miša, nesanica me hipnotiše, snijeg je već počeo da pada. Koračam danas, dok mi pahuljice slijeću na nos i trepavice i smijem se, poput djeteta, onog koje odavno ovde ne postoji. Evo me, polupana kao tanjir iz neke ranije epohe, i pomalo izlizana kao nošene čarape. Još uvijek nesvjesna grada, i ulica, i neba pod kojim sam se usidrila na kratko vrijeme. 

Prije nego prigrlim more i nebo, i prije nego ponovo spakujem dio sebe i odnesem ga da se rasipam po svijetu. Da li ikad znaš gdje pripadaš? I možeš li, nakon svega, pripadati jednom mjestu, jednoj ulici? Jesi li stvoren za korinjenje i parenje, ili žudiš kao ja, za nečim većim, za nečim daljim, za nekim prostranstvima i dalekim vjetrovima? 

I slučajno danas, u redu za čekanje, pita me neko meni stran "Odakle si?" a ja, stranac u svom gradu, kažem da ne znam, jer ponkead kako da sam sa svih strana svijeta dospjela u ovu malu zabit. "Ovde sam rođena", odgovorim, i pomislim kako jedna lijepa riječ i jedan pristojan razgovor može da ti pomogne da se pripitomiš. Eto, šta te košta da budeš fin? 

I trudim se, zaista pokušavam da onima oko sebe pružim sve svoje osmijehe, i lijepu riječ, i zaista pokušavam da ova tranzicija bude što bezbolnija za sve nas, ali previše mene je ostalo tamo negdje, i previše sam se navikla na sebe a ovi  moji se odvikli od mene. Nije moje mjesto ovde, u snijegu, u maglovitim večerima i usamljenim danima. Nedostaje mi neki dio sopstva, sigurno ga nisam spakovala, ili se paket izgubio. Poželim da vrisnem, i da kažem da mi treba samo zagrljaj jedan, da mi treba predah, ali umjesto svega spustim trepavice, razmažem šminku i potonem u snove. I njih je izgleda ovaj miš načeo. 

Jedan dio mene je i želio sve ovo, jer predugo sam bila sama, i predugo sam otuđena bez svojih ljudi koji nikad nisu ni znali da su moji, i koji me nikad nisu grlili, ni marili previše za moje snove. I zaista pokušavam, ugrizem se za meso, raskrvarim usne da bih prećutala. Jer nema svrhe da kažem, nema svrhe ni da plačem, nema svrhe ni da kulu od leda napravim tamo gdje je nekad dom bio. Nema svrhe, jer tu samo trnje niklo, i rastinje zaglušilo odaje, i tu samo pritajene sjenke sad obitavaju. Srca su usahla od vjekovne borbe za preživljavanjem, snovi su sahranjeni odavno, i samo se u prošlost ljudi okreću. Ponovo mi je jasno - ja ovde nikad nisam imala dom. 

Jednom, kad svoje snove uhvatim za rep, možda ću poželjeti da premotam fotografije koje su ostale zalijepljena u jednom albumu, u nekoj škrinji, možda ću poželjeti da su uspjeli da me dresiraju kao sav ostali svijet. Jednom, ako ostarim, možda poželim da poljubim ovaj prag sa kojeg ću opet otići. Možda mi srce ostane ispred vrata kao propala čegrtaljka. Danas, još uvijek, ne pripadam ovde. Ako ovakvi ikad mogu da pripadaju jednom gradu. 

Thursday, November 16, 2017

Ako ikad poželim da pođem, a poći ću


Pakujem se. Kartonske kutije razbacane, prašina se izvukla iz zaboravljenih ćoškova. Pakujem život, a raspakujem dušu. Sve te uspomene koje imam ovde, kako njih da spakujem? U šta da ih umotam da ne prokisnu, da se nerastope, ne polome? Kako da spakujem Poslednje Noći? I neke sumanute zore. Zvuk mačijih šapica. Vrisak. Suze. Gdje sve te uzdahe da zakačim da se ne raznesu prilikom selidbe? Gdje staru sebe da spakujem, ofucanu i izlizanu, uplašenu od svega, nespremnu da diše? Čekaj, moram da sjednem na pod. da predahnem. 

Vraćam se kući. Idem, da bih još jednom otišla. Svaki put se nadam bez povratka, i nekako se svaki put vratim. Danas, znam da se ne trebam plašiti. Ničega. Uradila sam sve ono što nisu očekivali od mene. Sve suprotno od tuđih savjeta sam napravila. I ne kajem se. Jer to nisu bili moji savjeti. Rekli su mi da zadržim taj siguran posao koji imam iako nisam srećna, ali je plata dobra; iako sam zatvorena u četiri zida bez prozora, ali ide mi radni staž; iako sam svaki dan dolazila kući mentalno iscrpljena, ali nisam radila gotovo ništa. Nisam zadržala taj posao. Rekli su mi i da je vrijeme da se skrasim (evo, opet  o tome), red je. Nije moj red još uvijek. Rekli su mi da uzmem stambeni kredit i da kupim stan, bolje nego što plaćam kiriju, i možda još i auto uz to. Ništa od toga nisam uradila još uvijek. Jer sve to... To je puštanje korijenja na jalovoj zemlji. Ja još uvijek korijene nemam.  Još uvijek nisam poželjela da se skrasim. Ali let, to još nisam prestala da želim. 

Evo me sad, još neko vrijeme i idem u potpuno nepoznati svijet. Uplašena sam malo priznajem. Svi ti ljudi koje ću sresti, mjesta koja ću vidjeti. Da li je nebo iznad Jamajke žuto, ili je  more u Australiji manje slano? Pada li lišće trešnjinog cvijeta u Japanu na zemlju ili nastavja da leti i nosi uzdahe nas koji smo daleko? Hoću li nedostajati nekom, osim majci? Hoće li me i druge ulice zapamtiti, ne samo komšijska? Hoće li  mi neko poželjeti srećan put, osim najboljeg prijatelja? Čudno je. 

Dok gledam sve te pakete i pažljivo slažem knjige, još jedan uzdah lijepim na zid. Nedostajaće mi ovo mjesto. Nedostajaće mi ono što sam postala ovde. Ali ne plašim se. Ne plašim se da dodam još po neki prolaz u lavirintu sopstva, i ne plaši me nebo na kraju duge. Zar kraj uopšte postoji?

Za kratko vrijeme nebo će mi biti dom, i okean jastuk. Za kratko vrijeme ću spakovati jednu putnu torbu, pregršt želja i osmijeh, i otići. Tražiću one sakrivene dijelove sebe koji su se rasuli nakon toliko prethodnih života. Želim pronaći sve stihove koji su mi ispadali danima iz džepova dok sam prolazila kroz vijekove i onda jednom, možda, poželim da negdje imam kuću. Dom već odavno znam gdje je. Ne plaše me moje tridesete, ne plaše mi ni ove sijede vlasi koje su se odnekud pojavile u mojoj kosi. Ne plaši me ni oluja u srcu. Mene su uvijek plašile obične stvari poput spremanja ručka, i peglanja bijele košulje. Oduvijek sam se plašila biti samo žena. Jer kako biti samo jedno, kad sam i čovjek, i dijete, i ptica, i miš? Kako da odlučim gdje mi je mjesto kad poznajem samo ovaj jedan krš balkanski? Kako ti znaš? Zar nisi nikad poželio svijet? 

Prvi koraci na mapi su napravljeni. Još malo i pregaziće me oluja priprema, i neću ni znati a već ću biti negdje na okeanu, sa srcem stegnutim u pesnici, da slučajno ne odleti poput lista trešnjinog cvijeta. Gdje god da budem, ima tih ljudi koji će ići sa mnom, u mom krvotoku, jer ostaću uvijek zatrovana njima. Lažu te kad kažu da cijeli život možeš samo jednog da voliš. 

Eto, još malo i paketi su složeni. Ja i moje uspomene. Sve ono što imam nije ono što ja jesam. Ja sam još uvijek nedokazna i tvrdoglava, i još uvijek slušam srce umjesto tuđih savjeta. Ali, ako ti nešto znači - nikad ne pristaj na ono što drugi zovu srećom. 

Tuesday, November 14, 2017

Voljela bih da...


Dvije godine kasnije... 
Voljela bih da ti nikad nisam lik zamislila. Da ti glas nikad nisam pokušala pronaći u notama Betovena i piana. Voljela bih da nisam nikad zamislila za ove dvije godine kakvog bi ti ukusa suze bile. Voljela bih da se danas nikad nije desilo dvije godine ranije. Još nisi zarasla rana. 

Voljela bih da je ovaj danas dan tek još jedan u nizu novembarskih svečanosti, i da ne moram da ga pamtim po tim rođendanima i po stvaranju tebe nerođenog. Voljela bih da mi nisu danas sve te ljubavi u mislima. Voljela bih i da danas ne želim sreću nikom, iako je bar oni zaslužuju. Voljela bih da danas mogu da slavim i tvoj rođendan. Znaš, imao bi dva. Ovako samo mogu da sebe potapšem po ramenu, zagrlim u ogledalu, i kažem "Bićeš u redu, proći će". Voljela bih i da znam kad ćeš da me prođeš.

Kad ću biti u redu? danas bih makar da imam amneziju, da mi snovi nisu iscrtane maske i nagazne mine. Voljela bih da ne vrištim večeras iz sna. Da ti ne čujem plač i ogrebana koljena. Koliko bih samo voljela da ni ova noć ne postoji. Da vas sve izbrišem iz glave, iz srca, ispod kože, da me niko na današnji dan ne podsjeća. Sve bih to voljela ali ništa od toga, trepuško. Večeras, i narednih dana, dok svijeća bude gorjela u prozoru, misliću na tebe. 

Šta će tebi sad svijeće? Znaćeš ti opet da nađeš put do mene jednom. Znam,  nije bilo naše vrijeme, ali, jednom opet, srešćemo se. Držaću te u rukama, znaću da si ti. Da sam te sanjala. Tebe i tvoja mala stopala. Dovraga, kako me današnji novembar irtira. Kao da je namjerno u jedan dan sve moje stalo, i u jedan dah nestalo. Jer ti ljudi, ta srca koja danas kucaju... Dovraga, i tvoje je moglo da sam umjela. 

Nije da se kajem. Voljela bih da sam te upoznala. Ali, nije bilo pravo vrijeme za nas. Voljela bih da sam ti znala boju očiju. Voljela bih da sam ti miris kože osjetila. Da sam sebi dozvolila da te osjetim. Toliko toga bih voljela ali, bila sam uplašena. Uplašio me svijet. A znaš kako je mene teško uplašiti, ja kao zec pobjegnem kad pauka ugledam. Od aždaje se ne plašim. Ni od smrti. Plašim se da će život proći a ja te neću upoznati milo moje. Plašim se da si mi možda iskliznuo iz ruku. Jesi li? 

Srešćemo se ipak. Možda baš ovog dana, jednog novembra, četrnaestog. Ima nešto u ovom novembru i ovom datumu. Ima nešto u ovoj sumornoj kaputašici jesenjoj. Ima nešto. Sigurno ćeš me čuti večeras. Neću plakati, ne brini. Pričaću ti jednom o ovim danima kad smo se prvi put sreli i dotakli. Duše naše... Jednom opet ćemo se sresti. Pronaći ćeš me. Čekaću te, nerođeno moje. 

Monday, November 6, 2017

Rana se ranom liječi, i krv se krvlju ispira



Postoji u meni neki razvrat iz davnina, poput obezglavljene zveri. 
Tinja u meni poput žara i pali mi kožu negdje iznutra iz dubine. 
Grebe da izađe vani. 
U pradavna vremena dok su se borila plemena i obožavali kojekakvi bogovi sigurna sam da sam bila neka od ratnica krvavog srca sa ognjem u grudima. 
Sigurno sam bila slobodna da jurim poput crnog mustanga i protiv vjetra sam se borila. 
Na nogama još uvijek prezdravim tugu. 
Još uvijek ne umijem plakati kad treba. 
Zakasnim. 
Nekad mjesecima. 
Nekad životima. 
Možda sam munje krala sa nebesa i s njima se igrala kao da su bajalice. 
Možda sam i perušku imala zakačenu u kosi. 
Bijelu. 
Možda sam za ludilom kaskala dan-dva. 
Vijek poneki. 
Ne znam. 
Sve manje vjerujem da sam ikad bila stvorena da imam korijen u grudima poput kolca zabijenog u srce. 
Zver sam bila i za nebom sam tragala. 
Život sam bila. 
A vidi me sad okovanu tugom ljudskom kao i svi obični vilenjaci, sjedim na kamenu i čekam sunce. 
Do sad bih ga našla da sam u pohod krenula. 
Do sad bih mu i srce iščupala i krvlju se napila da sam ona od prije nekoliko era. 
Danas sam žena. 
Samo čovjek mali. 
Zaboravljena. 
I okovana. 
Slomljena milion puta i lijepljena danas nemam snage da u lov krenem. 
U lov na sebe. 
Danas sam još uvijek lancima poljubljena i zarobljena u ovom tijelu od žene ali sutra možda...
Sutra možda pustim duhove da me opsjednu, da mi snagu uliju. 
Možda sutra budem jača da izvadim kolac i da ovu usirenu krv pomiješam sa pijeskom. 
Možda sutra oživim ovu razvrat i ovaj blud i želju za slobodom. 
Sutra... ako ikad svane. 
Čini mi se nekad da sam vijekovima već u ovoj tmini i ponekad pomislim da je moj život tek perce na kantaru dana. 
Možda tek sutra udahnem. 
Večeras još želim da budem vezana ranjena zver koja vrišti od bola snaogm svog iscijepanog srca.
Večeras još želim da me bol pohodi. 
Večeras još mogu da izdržim. 

Sunday, November 5, 2017

Još jednom me poharao D-moll ili je to neka druga nota Ništavila



Još jednom su ruke ostale prazne, da nemaju koga da grle. Još jednom srce napuklo, i kao izlizana gramofonska ploča, ponovo jecaj neki se para i odliježe zidovima. Ponovo dlanovi prazni da nemaju oko koga da se sviju. I opet tišina se skuplja po uglovima kao prljavština. Jer znam, morala sam tako da odlučim, morala sam da po ko zna koji put gladijatorski sebi srce izvadim. I pitaju me Neki Ljudi kako je moguće da ne tražim zagrljaj, i kako je moguće da nemam snage da volim a pogledaj me... Cijelih 65kg snage iz mene grca. Nije meni potrebna ni snaga, ni vrijeme ni volja. Meni sam ja potrebna. Meni je potrebno vrijeme da zacijelim. Kao prerano pokošena trava. 

Vidiš, prvo sam bila jako mala, i uplašena. Onda sam strah ujela za dupe. I završila sam ostavljena. Pokušali su da mi ubiju volju, da me uplaše, i da mi teror podvaljuju. I vjerovala sam da je tako bolje za mene. Kad su me ostavili na ulicu, gladnu i bosu, i tada sam morala sa strahovima da se borim u sopstvenoj areni duše. Ne znam ko je pobijedio. Na poprištu izgubljenih snaga znam da sam uvijek ležala ja rastrgnuta. I uvijek je bilo tako – odreći se srca zarad dobra drugih, jer su oni uvijek nekako povlačili te konce u poslenjem činu Mog Životnog Cirkusa. Puste me da vjerujem da imam kontrolu i cap... povuku konce i prekinu nit. Uljudno te poklone ljudima i bace te ponovo da se nadomak slobode boriš. Da isplivaš. Da ne potoneš iako nemaš više ni vazduha, ni snage, ni krvi. Iako samo želiš da ležiš i ćutiš. I da dišeš. 

Ne treba meni rame za plakanje, imam savršeno dobru pink deku da to. Pokrije me po glavi, umota me u svoj dlan i ćutimo. Ne treba mi ni zagrljaj za utjehu, ni prisustvo, ni disanje za vrat. Meni ja trebam, da jednom cijela osvanem, a ne ovako ostavljena i popucala sa svih strana. Tuga prođe. Ona se istopi kao karamela u vrućem mlijekom. Nije to problem. I suze presuše uvijek. Ionako ih nemam. Žal negdje nestane, izgubi se u kaskanju za mnom. Sve mogu da podnesem i prebolim, ali taj osjećaj Praznine u Stomaku me proganja svaki put, i on je taj koji nikako da prođe. Ne mogu da ga napunim slamom, ni da zalijem betonom. Ne mogu ni ucrvalu zemlju da stavim, pa makar nešto da me izgriza iznutra. Zalud. Tek kad to mjesto popunim biću cijela. A tu je krater ostao. 

Posle silnih gubitaka, i posle detonacija srca, taj krater do drugog svijeta je nepregledan. I eto, nije da ja ne znam da volim, ili ne znam da budem mezimica. Znam i te kako. Ali u danima kad je potrebno da se raspadnem, ja samo znam da zarijem zube u već ispucale usne, i da udahnem. Znam savršeno da odmahnem glavom i kažem da sam u redu. 

Dođavola, kako sam u redu?! Kako ti misliš da mogu da budem u redu kad mi je srce minirano i kad me ovaj prazan tunel u grudima proganja? Kako da budem u redu kad sam opet ono svoje od srca odlomila i ostavila tamo u nekoj nikaddođiji? Nemam više ni srce za slomiti. Nemam ni dlan za ispraziniti. Sve sam ispraznila. Istočila sam sebe iz vena i nemam više šta da dam. Mogu samo da živim, kao krpena lutka bačena sa strane ulice, pored đubrišta. Samo toliko, dok opet ne smognem snage da se tražim. Dovraga i s tim. 

Znam, noć je teška. Jutro će svanuti i biće neki novi tren i novi početak i možda novi obris mene. Znam, lakos e nslazim po danu. Noći su te kojima zalutam često. Noći su te koje me nagrizaju i kad se daju predstave mojih Ličnih Stradanja. Od bijesa se smijem, i za inat pojedem cijelu kutiju Rafaelo kuglica samo zato jer hoću udaviti bol u slatkom ukusu. Samo zato jer u stomaku i dalje stoji krater veličine mene. Ne znam više na koji način da se sastavim. 

Treba mi vrijeme za mene. Da se propisno sahranim u tišini i da se iz pepela sopstvene giljotine rodim. 

Jebi ga, još jednom sam ostala sama. Još jednom sebe minirala.