Wednesday, April 4, 2018

Pismo s druge strane jastuka...

Nedostaješ mi. Ponekad izbezumljeno i očajnički ležim u košulji od mraka pokušavajući da te prizovem u snove. Nekad uspjem al poželim da nisam jer onda mi tuga zarije zube u vrat i krv poteče. Krv koja vrišti za tobom. Zatamne mi zenice i u svakom treptaju te osjetim. Dozivam te.

Kroz mrak odzvanja tvoje ime kao neumoljiva oluja kroz koju prolazim svakog dana ovako udaljena od tebe stotinu miliona godina. Poželim da odustanem od ovog besmislenog traženja zvijezda iza sebe, poželim da ponovo jednu bar zoru dočekam usnula pored tebe, kao da nikad nisam slušala u snu kako dišeš. Poželim svakog dana da posustanem, al iz vena mi izrone tvoje oči i novi talas snage me prelije,i nekako isplivam držeći se za usnuli mjesečev zrak.

Koliko je samo prošlo otkako nisam mjesec vidjela? Koliko već otkako nisam udahnula? Znaš ljubavi moja, ovde i zidovi imaju trnje i ljudi su oholi i grizu, a moje pjesničko srce je jedva oživjelo pod tvojim trepavicama. Da me samo nisi tako volio mogla sam ostati kamen i mogla sam ovaj život živjeti kao da nije ništa drugo do puko postojanje i robovanje u galiji od prije neki vijek. Da samo nisam poželjela snove s tobom i da mi na usnama nisu počela da se nižu imena neke zamišljene djece koja na nas čekaju. Da samo nisam počela da živim tebe mogla sam ostati ona pustinja kojoj je svejedno kako se zove dan u kom nema sunca i tijelo u kom nema srca.

Zaplačem ponekad ljubavi. Kao sad. Samo pustim da teku suze kao da je to potpuno prirodna bol. Kao da je to samo od nedostajanja. Nije od straha. Od strepnje. Pustim ih kao gladne pse jer nedostajanje me peče svud po tijelu i nisam sigurna da znam kako da se odbranim. Jer toliko te volim da me to ponekad plaši i zagrebem kožu da te nađem.

A htjela sam samo još jednom da te vidim prije nego odem da umrem u ovom svijetu. Samo još jednom da te zagrlim prije nego sebe osudim na život bez života. I evo me sad, na sopstvenom odsluženju, potpuno i šizofrenično zaljubljena u tebe dok zvijezdama šapućem ludosti i prepričavam naše noći. Izgleda da si za život samo trebao ti kao tajna formula srećnih krajeva.

Ponekad prije nego utonem u san osjetim ti ruku na stomaku, i zagolicaš me ispod kože. Pogledam ispod jastuka da vidim šta me žulja, i jedino što čujem je tvoj zagrljaj. Stavim ruku na grudi i ne čujem srce. Koliko je prošlo otkad sam ga čula zadnji put da kuca?

Ovde ljubavi, ovde opet ratujem sa sobom. Jaka sam zbog tebe, jer znam da vjeruješ u ovo moje iskomadano srce. Odzvanja mi tvoj glas u glavi kao eho prohujalih snova i ponovo se sastavljam iz djelića u kojim sam se rasula. Ne želim da mi ikad više nedostaješ ovako tupo i otežalo kao ovih ukletih dana dok se jurim sa sopstvenim avetima. Ne želim da ikad više uzdahe rasipam za nama kao što to radim ovih dana dok pišem neka pisma uz Bajagu i Balaševića. I onda šapnem da te volim, da te živim, da nas dišem... kao kad snijeg zatreperi pod prstima, i oćutim vrisak. Mili moj...

Izvučem ponekad tvoje poljupce koje sam natrpala u džepove kao dijete kad punu šaku bombona zavuče u džep. Izvučem ih iz najdubljih sjećanja i pitam se da li ću morati još jedan život bez tebe da potrošim kad se jednom vratim. Sjećaš se - rekla sam ti da sam sve ove godine tražila nešto da popuni prazninu koja je ostala posle nas onih godina kad nismo znali šta ljubav jeste a patnja nije. I kad je ličilo na sreću i kad je bila sreća, uvijek je nešto nedostajalo. One noći dok je snijeg padao, i dok me tvoja bijela košulja grlila prvi put  posle toliko godina izgnanstva - znala sam. Uvijek si ti nedostajao. Uvijek smo mi falili.

Plašim se, cijeli ćeš mi život nedostajati.

Sunday, February 25, 2018

Neki zapisi pučine... vol.1

Dok ovo pišem u nekoj drugoj vremenskoj zoni i gledam oko što liči na sreću drugima, srce mi kuca tiše i tiše. Možda će stati. Možda ponovo popucaju šavovi jedva napravljeni tamo gdje me tuga ujedala. Možda i suze davno potrošene vaskrsnu. Dok ovo pišem u nekoj drugoj zemlji, Onaj Koji je Sve misli na mene i nedostajanje nas zarazilo pa ni nebo ne vidimo. Znala sam da će to biti ona Jednom u Životu priča koja ostavlja trag ispod kože da više nikad ništa ne može da se uporedi s njom. Ali nisam znala da je biti sam toliko bolno ponekad da ti i koža vrišti. A tek je počelo vrijeme da curi.
Vremena nemam. Laže svako ko kaže da je toliko jednostavno otići negdje sam. Lako je otići, al teško je zgužvati srce. Mislila sam da ću moći pisati i da će tuga tako lakše nestati ali na kraju dana i trepavice me bole toliko da nemam snage da sanjam. I već sam naučila najvažnije. Zaista je potrebno da se izgubiš u životu da bi se pronašao. Potrebno je da budeš surovo do suza sam da bi shvatio šta je to što želiš da budeš. Zaista je bilo potrebno da odem da bi shvatila da mi je lutanje pojelo pola života i da sad samo još više želim svoj mir, kolibu u nekoj šumi i Njega.
Možda ću do kraja ovog lutanja se zaljubiti u okean i nebo, možda ću biti sjajan timski igrač, možda i poželim ići dalje. Možda mi srce istrune i pojedu ga zveri nedoatajanja i možda od mene ne ostane ni traga. Ni ljudi ovde nisu kao na zemlji. Sivi su. Ujedaju. Čak i oni koje svojim jatom možeš zvati, i oni su se u vrane pretvorili i žedni su svačije krvi. Ovde zaboraviš ko si, i zaboraviš na nebo. Na travu. Nedostaje mi trava i zemlja pod nogama. Da bosa gazim po njoj. Da se napijem snage iz zemljinog jezgra.
Ne mogu da tvrdim da se neću prilagoditi. Ja, koja sam navikla sama, i koja je uvijek bila sposobna da se izmigolji iz kandži svakodnevnice, kameleon u pustinji, ovde se osjećam bespomoćno. Kao zver zatvorena u kavezu. Ovde vidim predstavu iza predstave. Maske iza hiljadu maski.
Možda na kraju budem tugovala što napuštam ove bezdušne ljude. Možda kažem da i nije bilo loše. Na kraju... Al početak je tmuran za nas koji dođemo sa srcem i samo u blato upadnemo. Za nas koji smo odbacili maske. Za nas koji smo svoji i volimo. I dok mi more priča beskrajne uspavanke a srce veze snove po nebesima ne mogu a da svakog trena ne pomislim na Njega, koji neke svoje bitke mora da prođe bez mene. Jer čemu onda sve ovo ako sutra ne postoji.

Tuesday, February 13, 2018

Rasipanje života me naučilo da se sastavim...



Još uvijek sam pod utiscima nekih neprospavanih noći, i ove poslednje dane provodim u izmaglici upijajući svaki ukus i svaki miris, prije nego me daljina povuče u sebe, i prije nego se u meni slomi provincijska mladost. Upijam svaku riječ, i ukus maminog ručka, kišu i snijeg i magle mog grada, prije nego me progutaju okeanska prostranstva i prije nego se u meni rodi neko novi, odlučniji i hrabriji. Upijam i Njega u sebe, da ga zapamtim, da ne dopustim da me tuga obuzme kad se jednom na drugoj strani zemljine kugle probudim praznih ruku ali punog srca, tamnih očiju ali svijetle duše jer - spoznala sam ljubav, jer spoznala sam sreću, jer imam Njega, jer imam nas. 

Preplaši me kad zaronim u sebe i zagledam se u njegovu dušu, preplaši me količina ljubavi koja se tu stvorila gotovo niotkuda a znam, sve ove godine samo se skupljala u zdencu duše da bi se rasula u njegovim rukama. Bože, hvala ti na ovoj ljubavi koja me rodila!

U ovim danima kad se pripremam zakoračiti u nove izazove i naučiti neke nove lekcije koje će mi oplemeniti dušu, kad se preispitujem o važnosti prolaznih materijalnih stvari i vječnosti zagrljaja i prijateljske ruke,sjetim se onih ljudi koji, eto, i dan danas su prisutni na mariginama mog bivstvovanja. Prisutni su kao sjenke, kao ljudi koji nikad nisu ni razumjeli moje težnje ka boljem, moje strahove od napuštanja, moje kompleksne snove u kojima je toliko nedostajalo mene da su bili sazdani od svih strahova koji su me progonili. To su oni ljudi koji sami sebe nazivaju prijateljima, a koji nikad nisu bili tu osim kad je njima trebalo. Oni koji su očekivali toliko toga od mene, koji su grabili za pažnjom i žalili se što ih ne zovem i što nemam vremena za slušati tužne priče o crnoj hronici njihovog života. Ja sam težila ka suncu a oni i dalje kopaju rovove u zemlji i nikad ne pogledaju u zvijezde svojih snova. To su isti oni koji su uvijek čekali da im okrenem leđa kako bi mogli da zavide mojim koracima koji su me vodili uvijek dalje od njihovih ustaljenih života. Za njih sam uvijek bila "ona koja se usudila biti drugačija" i kao, da je to jeres, spalili bi me na lomači svojih uvjerenja, i za mnom prosuli glas jedva čekajući da posrnem. Šteta za njihove usamljene živote. 

Sreća je, međutim, što sam uvijek imala one prave ljude uz sebe, koji možda nisu bili tu da me fizički zagrle tako jako da se u njima izgubim, koji možda nisu mogli da mi nacrtaju osmijeh četkicom za sunce, ali su uvijek bili jedan poziv daleko, i uvijek su znali kako da mi obrišu suzu bez ijedne riječi. To su ljudi koje ja zovem prijateljima, i koji se ne mjere brojem poziva, i poruka, i brojem lajkova. To su moji ljudi koji su rasuti svuda jer život je najveća saobraćajnica koja te uvijek odvede tamo gdje trebaš biti, pa čak i ako je to daleko od onih do kojih ti je stalo. Ljude koji su važni uvijek nosiš u srcu sa sobom, i ti uvijek imaš besplatno mjesto za stanovanje u njihovoj duši. Ti ljudi će mi uvijek nedostajati. Bože, hvala ti za te ljude koji su bili moj podstrek za boljeg čovjeka u meni.

U ovim danima kad se tetoviram ljubavlju koju sam pronašla u ovom pustinjskom gradu da je ispod kože sačuvam za dane kad glad bude nepodnošljiva i kad mi sve zvijezde budu ličile na njegove zenice, ne mogu a da ne pomislim na one koji su ostali uskraćeni za ovaj okean u koji sam zaplovila, uplašena i rastrgnuta od sopstvenih nemanja. Sjetim se ljudi koji nisu nikad imali hrabrosti za svoje snove, i svoju sreću, ali su imali hrabrosti za riječi u kojima sam uvijek bila negativac jer eto, nisam ih željela, nisu mi bile potrebne njihove polovične trepavice, i oči okrenute samo ka sebi. Sjetim se i onih koji su zagrebali sloj zemlje u koju sam se sakrila, a da nikad nisu otkrili dubine u meni koje su pod Njegovim rukama isplivale iz svih nemira. Izgleda da mi se posrećilo, pa sam posle svih onih umišljenih znakova sreće, uspjela progledati kroz slojeve iluzija i uspjela vidjeti Ljubav u svom pravom obliku, u Njegovom obliku. 

I ta ljubav, koja me jednom ubila, sad me ponovo rodila, da jača i hrabrija zakoračim u snove i pokupim najbolje od svega, da bih za njega mogla biti još bolja, da bih ga još jače mogla voljeti, i da bih mogla sutra, kad se jednom opet vratim na prag života, da bih mogla biti stijena za njega i pamuk za srce. I možda ću se osjećati napušteno, i usamljeno, i možda će mrak me skoliti sa svih strana, ali u meni će uvijek gorjeti svetionik njegovog "Volim Te". Bože hvala ti na ovoj ljubavi za koju se vrijedi vratiti. 

Znam, ponekad budem dramatično rastrojena i uplašena, i zaboravim da je sasvim u redu plašiti se promjena koje dolaze, jer mnoge od njih će u meni probuditi davno zaboravljenu dušu, i snove koje sam rastrgla u neko svitanje. 

Tek kad sam ostala potpuno sama, spoznala sam svoju snagu, i sebe kao ženu. Možda me život namjerno bacio od zid, ne da bih slomila vrat, već da bih slomila oklop oko srca koje sam tako pažljivo u željezo zalila. Jer to srce zaslužuje da voli! Da bude živo! 

I kad sam umrla, i kad sam u svoju krv ugazila, vrijedilo je, jer danas sam se rodila iz sopstvenog pepela i zvijezde su sve čemu stremim. Zvijezde u meni, i one u Njegovim očima. 

Možda i jesam jaka danas, ali juče možda nisam bila i baš tada, spoznala sam razliku između prijatelja i čovjeka. Jer samo kad suze pokažeš svijetu vidjećeš ko neće zapeti za njih već će od njih napraviti bisere za tvoje uzglavlje. Te ljude ne daš. Njih čuvaš. 

I kad sam stajala sama držeći svoju dušu za ruku, potpuno izgubljena u lavirintu svojih osjećanja, shvatila sam da je jedini pravi put onaj na koji me kompas u grudima odvede. I danas sam tu, gdje me srce dovelo, pred njegovo uzglavlje sa snovima u džepu i hrabrošću lavice koja bi i svijet rastrgla na pola samo za njegov osmijeh. 

Pamtim i dane kad su moji džepovi bili prazni i kad je jedan obrok u dva dana bio bogatstvo, ali tada sam shvatila ko su ljudi koji su me voljeli zbog onog što nisam i zbog onog što nemam. Tada sam opet bila bogata, i shvatila vrijednost sopstvenog srca koje danas hrabro držim na dlanu da bi zaplašilo sve one koji ne znaju za istinu. 

I bilo je to kad sam izgubila ono moje, od srca otkinuto, i kad su Poslenje Noći duboko zarezale moju mačju dušu. Ta bol me naučila da je trenutak sa onim kog voliš, vrijedniji od cijelog života koji sa nekim provedeš u iluziji. Jer u jednom trenutku može da stane cijeli svijet. 

Na kraju, kad budem izdisala, to su trenuci kojih želim da se sjećam. 
Trenuci u kojima sam od djeteta porasla do duše!

Sunday, February 11, 2018

Zagrli me oko vrata oluja se diže...


"Da si moje poslednje, nek pukne srce bez tebe..."
Kao da se i Winamp programio i sinhronizovao sa tugom u ovoj sobi u kjoj odjekuje tvoje disanje, i moje trepavice. Kao da nokti grebu put iz zidova ka stvarnosti da mi kožu išaraju tvojim ugrizima. Kao da te opet čujem pored sebe kako dišeš i toneš u san. I bolje da se snu predaješ nego inkvizitorima tuge. Boli tvoja bol i tuga koja ti se nastanila u zenicama. Znam, biće ovo velika godina za oboje.

Nasukana na tvoje grudi slušam kako ti srce kuca i u tom trenu poželim da vrisnem, da se i nebo raspara i da ovi umorni snijegovi nestanu. Da zaustavim vrijeme u tom trenutku kad sam još pored tebe, sigurna i zaštićena od svijeta, od okeana, od sopstvenih želja. Slušam te i ne želim spavati, jer tako su rijetki trenuci kad si svoj pored mene, kad ti se usne opuste i kad ti vidim krv na vratu kako ključa. Ponekad zora treba da dobije otkaz. 

Zagrebe me trnje u grlu jer rekla bih ti toliko toga a ne umijem. Rekla bih ti da imam cijeli vulkan želja sa nama u glavnim ulogama, i da imam cijeli svemir ljubavi u grudima i ne znam šta da radim s njim. Ne znam kako da te volim a da te moje trnje ne izgrebe svaki put. Da ne ostavljam svaki put gorak trag na usnama kad ti kažem da si uvijek bio moja čežnja o kojoj sam šutjela. Davno sam pregrizla zaborav i pokušala da te ne mislim, ali sa svakom samotnom noći koju sam provodila tamo negdje na jugu bola, misli su išle tebi, i prostrla bih te fotografije i pustila da se raspadnu svi dijelovi mene. Da se raspadnu sve dok se opet pored tebe nisu sastavili, čak i oni za koje sam vjerovala da su odavno pepeo. 

Hrabrost je moja najveća vrlina. Oduvijek sam je nosila kao najdražu medalju iz rata. Oduvijek sam bila drugačija i stvorena za život. Padala sam, lomila se i lijepila, kao i svi. Ustajala sam za razliku od mnogih. Učila sam. Krv mi moja nije dala da se predam. Ova ista krv koja mi i sada brani da odustanem. Da bih se još bolja mogla vratiti tebi i nama. Da bih još hrabrije mogla da te volim. Da stanem ispred bataljona tuđih osuda i kažem da me ne mogu ubiti sve dok me ti voliš. Dok tebe volim! Zaslužili smo našu bajku, i ako se ikad usudimo da je ostvarimo vjerujem - biće to ljepša bajka od bilo koje napisane. Čak i od ruskih.

Teško mi je da nađem riječi kojim bih mogla da ti objasnim kako se ova noć razlila po meni kao mastilo i kako mi krv sama ispisuje neke sonete, a zgrabila bih sopstvenu kožu i svukla je pred tobom jer malo mi je golotinje duše kojom bih te obasula. Znam da je život potpuno drugačiji od noći ali ipak, vjerujem da možemo sve, vjerujem da je život jedinstvena prilika za ljubav i sreću. I kad te pogledam, poželim da te zagrlim i upijem u krv, da budeš sama esencija života koji kruži u meni. Da budeš suština svih mojih snova koje sanjam o nama. 

Vjerujem da sam na ovu planetu došla samo iz jednog razloga. Da tebe volim! 
Kroz sve moje živote sam te tražila, još od vremena gorštaka i prvih ljudi. A ako te u ovom izgubim ponovo, neću odustati. 
Naći ću te pa makar mi trebalo hiljadu života još. 

Wednesday, January 31, 2018

Pobjedila sam strah... I šta sad?


Ovih dana se pripremam za najveću promjenu u mom dosadašnjem životu. Razgovaram sa mamom često o cijeloj situaciji, i baš juče pita me "Jesi li uplašena?". Zamislila sam se na trenutak. Neka ja od prije garant bi bila prestravljena od suočavanja sa svojim snovima, bilo bi je strah od odlaska i napuštanja svega što mi je poznato i ljudi koje znam, i navika koje imam. Nekad bi me i sopstveni smijeh preplašio. I jutro. Strahovi su bli moji podstanari, moji učitelji, moje uhode koje su me vrebale svakog trenutka iz bilo kakve sjenke. Nekad i iz sopstvene. 

Ne znam u kom trenutku sam prestala da se plašim. Ne znam u kom trenutku sam zatvorila mrak. Povjerovala sam sebi da zaslužujem ljepši život, da moji snovi zaslužuju šansu za ostvarenje, da moje oči zaslužuju više od kancelarije, da ja zaslužujem više od mučenja i vječnog ratovanja sa životom. Jer šta ako se tamo negdje, van mog života, dešavaju čuda? Šta ako se van moje svakodnevnice koju sam sama sebi kreirala, snovi ostvaruju? Šta ako postoji način da budem srećna, onako kako sam oduvijek željela? Šta ako moji snovi nisu izmišljene latice nepostojeće bašte? 

Ne znam u  kom trenutku sam prestala da strepim od sutra, i odakle mi zubi da zagrizem u danas, ali znala sam da nisam srećna u tom gradu u kom sam ostavila godine, i korake, i u kom sam stihove ispisala po fasadama ostavljenih zgrada iz neke istorije. Ne znam ni kako sam zagrizla jezik kad sam dala otkaz na poslu koji me nikad nije ispunjavao i na kom sa se osjećala kao zver zatočena i dresirana da izvodi trikove, sa ugaslim zvijezdama u zenicama. Postojalo je to nešto što je u meni probudilo uspavanu krv da proključa, postojalo je to nešto što mi je noćima govorilo da život koji živim nije život koji želim, budilo me svako veče i grebalo me ispod kože. Neka pritajena jeza i neko trnje kojem nisam dala da nikne.

Ponekad u životu moraš da oslobodiš one koje voliš, da bi bio srećan, i da bi mogao da živiš. Ponekad u životu moraš da napraviš izbore koji će te odvesti ka zvijezdama ili samo dublje zakopati u živo blato u koje si se sam zavukao bez mogućnosti da se spasiš. Ponekad samo, u životu se stvore prilike za bajku koju si sanjao kao klinac, za ljubav o kojoj si maštao cijeli dotadašnji život, za posao koji može da ti pomogne da rasteš i da iskusiš nešto neponovljivo. Ponekad moraš biti spreman da izabereš život u samoj srži, onakav kakav su ti rekli da nikad ne može biti, a ti si vjerovao. Zagrizla sam sopstvene okamenjene komade, i izabrala sam. Izabrala sam dati slobodu mojim mačkama, ma koliko da mi je njihovo nedostajanje kamen u grlu. Izabrala sam da im dam slobodu koju svaka životinja treba da ima, iako je to značilo sopstveno razaranje. Želim vjerovati da sam napravila pravi izbor, jer samo tako sam mogla da krenem svojim putem. Ponekad iza sebe moraš ostaviti one koje voliš, za obostrano dobro, jer ljubav, kakva god da ti ljudi kažu da jeste, nije kavez. 

Možda sam izgubila mačju ljubav, ali kao naknadu sam dobila puno više. Tamo gdje sam jednom srce zakopala, i odakle sam unatrag otišla, hodajući na rukama, tamo gdje sam bila omražena zbog svojih ljubavi i svoje slobode i osmijeha i istine koju sam govorila. Tamo gdje sam bila ptica i gdje su me spoticali da pogriješim jer su od tuđih suza živjeli. I htjeli su me zatvoriti u kavez i gurnuti u osrednjost. Pričali su o meni i govorili da nikad od mene ništa neće biti jer sam odvijek imala karakter jači od njihovog i nikad se nisam htjela prodati. Danas, tri knjige kasnije, svi oni me potapšu po ramenu i kažu "Bravo mala, znali smo da se u tebi krije zvijezda." Danas opet pričaju o meni krijući jer znaju da sam i dalje slobodna i svoja, i da ću uraditi sve što poželim. Da ću kročiti dalje od njihovog straha, da ću biti živa i kad oni umru tijelom. Srcem su već odavno umrli. Danas, cijelo srce kasnije i dalje volim svoje ljubavi koje su za mene bile prave jer su me naučile šta ljubav nije. I dalje vjerujem u ideale i izbore. I dalje vjerujem u sebe iako su mnogi davno prestali. Neka. Ja ću im uvijek kulturno stegnuti ruku, nasmijati se i pogledati ih u oči jer imam srce. I biću čovjek kad oni budu zveri. Neka. Moj će život uvijek biti odraz njihovih snova. Ja ću biti odraz njihovih strahova. Jer ja sam se usudila. 

I negdje između tog propadanja kroz svijetove, i mrakove, prestala sam se plašiti osude ovih istih ljudi koji su uplašeni od sunca, i koji ne znaju da život nije gledanje u prošlost i maštanje o budućnosti. Ne znaju da je život upravo sada, dok ovo pišem, dok ovo čitaš, dok se u tebi rađa želja za više i bolje i srećnije. Prestala sam se plašiti nepoznatog jer sigurna sam da me srce neće odvesti na pogrešan sjever, i neće odabrati pogrešnu ljubav. A odabralo je. Tog jednog kojeg je voljelo i mnogo prije nego je zakucalo, i kojeg će voljeti i mnogo kasnije kad prestane kucati. Ne plašim se više biti srećna. Ne plašim se poći na kraj svijeta jer znam da postoji taj neko koga volim, i znam da sam voljena u svakom trenutku svog malog života.

Svi živimo život kakav odaberemo i vjerujemo u ono u šta želimo, ili što nam drugi nametnu. U nekom trenutku u meni je strah umro i sve boli su procvjetale, i u jednom trenutku, otvorila sam oči i srce i počela živjeti. Danas se ne plašim poći gdje nikad nisam bila, i ne prestajem vjerovati u bajku od ljubavi jer znam da ona postoji. Znam da je ona u meni. 

Kažem mami "Nisam uplašena, jer znam, na kraju tog puta, čeka me neki posve novi, uzbudljiviji, i srećniji. Jer jedan kraj nije samo kraj, već je novi početak. I to je moj izbor!"

Šta ćeš ti odabrati?

Tuesday, January 30, 2018

Upakuj me u nostalgiju i pošalji prvim vozom za nikud


Iskrada se noć i još malo i zora će zalediti poslednje uzdahe koje lijepim po prozoru dok čujem korake tog odlaska. Još jedna zora i jedan dan manje. Još jedna trepavica iščupana i uzalud oduvana u jeku izmišljanja želja. A želje, okupane usnama i izgrebane zubima, raskomadane u prigušenim vriskovima. Možda zato želje ostaju zarobljene na usnama? 

Bože, koliko će mi samo nedostajati i tvoja sjena. I onaj mrak koji ti vidim u očima svaki put kad ti dušu tražim na usnama. Nedostajaćeš mi. Nedostajaćemo mi. Znaš, lako ću se izboriti sa inkvizitorom nostalgije. Cijelog žiota me mučio i uvijek mi je nedostajalo to jedno parče ludila da snovi budu bar lelujavi obris sreće. Posle nas si mi nedostajao ti. A onda sam i ja počela sebi da nedostajem. A onda je neka zvijezda pala s neba i pod nogama je ostao trag krvi i noktiju. I tada sam legla u kamen. 

Nedostajaće mi ovo parče života koje sam ukrala s tobom i za koje sam dušu vezala kao za jarbol pred oluju. Jer sa tobom vrijedi tonuti do rođenja. Sa tobom vrijedi zvijezde večerati. Oduvijek je vrijedilo. 

Znaš, ponekad zvučim i sebi hladno kad govorim, kao kad pokušavam otjerati tugu sa ramena kao ukletu sjenu koja se nadvisi nad glavom. Zvučim tuđinski i sebi. Zvučim daleko. Ali zaista nema mjesta za tugu među nama. Progonila bih je kao zver i rastrgnula je u krvožednoj borbi. I ubila bih je. Previše je ljubavi da bi tuga mogla opstati. 

Znam, oduvijek je tebi bilo teže izaći iz svoje školjke na koju si navikao plašeći se svijeta i onoga što nepredvidivi život sa mnom može da donese. Ja, nestalna poput vjetra, prepuna života i ljubavi, spremna da zakorači u ludilo ako treba i ne izgledam kao materijal od kog bi sagradio šator za snove. Ti si stvorio rutinu života, ja sam moj zarazila bjesnilom. Uvijek si imao više da izgubiš od mene jer ja jedino imam nebo iznad glave, i ovu zemlju pod nogama. U džepovima ništa ne nosim, odavno sam teret prošlosti odbacila kao neželjenog gosta za večerom koji se pojavi nenajavljeno. Srce imam i ono mi je jedni ulog. U njemu sam oduvijek nosila tebe. I kad sam posrtala i kad sam pokušavala letjeti, i kad sam bježala od tebe i tragove zametala, i kad sam ćutala... Uvijek si ti bio taj nedostatak vazduha i poslednji uzdah na smiraju dana. Bio si ljubav mog jadnog neiživljenog srca i jedini čovjek pored kog sam blistala do zvijezda. Plašila sam te i tada, a plašim te i sada možda čak i više. Jer danas znam šta želim. 

Danas znam da se borim. Danas me nije strah. Ja sam moje izbore napravila i ne kajem se. Odrasla sam posle nas. Tugu sam odbolovala kao mamurluk i od svega je ostala samo želja i glad. Glad za ljubavlju koja u tebi stanuje. Glad za osmijehom koji je dopuzao iz prognanstva. Glad za zubima i glad za krvi, želja za ludilom i želja da te volim. Nedostajaćeš mi. U svakom trenutku. I u vremenu unazad, i u sumraku, i u svakom zamišljenom pogledu. I u svakoj kapi krvi, u svakom uzdahu, u sakoj zvijezdi padalici - bićeš ti. Ali neću da tugujem, i neću da žalim, i neću da se predam utopiji. 

Nedostajaćeš mi, i srce će mi se iskomadati onog trena kad dlan ostane prazan, ali i dalje neću da potonem u mrak. Jer vidiš, u mrak je najlakše potonuti. On se prilijepi kao katran za kožu i poput otrova ispuni svaki atom bića, i umireš na živo. Izdišeš udahom i gledaš unazad. To je isuviše lako. Umrijeti je lako ako nemaš za koga da živiš. Propustiti život je lako, mnogo jednostavnije nego uhvatiti se u koštac sa ludilom i odabrati sreću. U mom mraku ćeš ti biti svjetlost. U mom umoru ćeš ti biti voda. U besanim noćima ti ćeš biti san. 

Nisu šanse poput bijelih škriljaca rasute pod nogama. 
Šansi za sreću ima svuda, ali one za ljubav su rijetke. 
Njih ne ispuštaš iz ruku ni zbog straha, ni zbog ljudi, ni zbog svijeta. To prigrliš i voliš. 
Voliš za cijeli život. 
I zvuči zastrašujuće. 
Ali sve dok imam nas, ja se ne plašim.
Jer, lakše ću podnijeti da mi nedostaješ par mjeseci, nego cijeli život! 

Saturday, January 27, 2018

Suvernir na stražarske dane


Hladna noć, januarska. Zima steže oko tijela, i srce se grči. Ležim u gnijezdu Tvog zagrljaja i dišem miris, u krv ga upijam, u džepove skupljam kao da ću od toga da jednom preživljavam. Jednom, kad ništa drugo ne budem imala osim sjećanja na mirise. 

Slušam te kako dišeš, i slušam ti srce kako odzvanja kao eho mog, privijem se još više i sklopim oči. Slušam kako toneš u san, i gledam se sa mrakom. Režimo jedno na drugo jer, kako minuti odlaze, sve sam svjesnija da vrijeme prolazi i da sam svakim trenutkom bliža praznim rukama, i hladnoj koži. 
I ne spavam. 
Ne predajem se snovima, iako bih voljela da jednom u životu zaspim pored tebe, kao da smo cijeli život tako spavali, jedno uz drugo. Da se probudim ušuškana u bajku. A ovako, ne mogu da zaspim. 

Plašim se. Plašim se da, kad otvorim oči, nećeš ti biti pored mene već mrak i izmišljotina. Ludilo u koje sam sama sebe uvjerila. Plašim se da će mi se oteti vrisak, i da ćeš ti nestati poput daha na hladnom vazduhu. Plašim se da ću shvatiti da te u stvari cijelo vrijeme sanjam, i kad se probudim, ruke će biti prazne, i ti nećeš ostati uz mene onoliko koliko mi je potrebno da me voliš. Onoliko koliko želim da te volim. A vječnost je mala, rekla sam ti toliko puta. 

Plašim se da sklopim oči jer vidjela bih sve te obične stvari koje sam toliko puta zamislila da ne mogu da razlučim da li sam sanjala ili je to stvarno tako bilo. Sve one jednostavne sitnice kojima započinješ dan, i sve velike stvari i stavovi koje tako strastveno branimo da na kraju završimo u još luđoj strasti, od koje i nestane struje, od koje se i zvijezde posrame, i nestanu sa neba. Plašim se propustiti bilo koji trenutak sa tobom, ma kako obično izgledao, jer znam koliko će ih biti bez tebe, i onda tako, graviram te u zenicama, u krvotoku, u sjećanjima, i udišem i ćutim, i ostanem budna. 

Zagrizem u kožu i oćutim toliko riječi, pocijepam ih u mislima, progutam ih i kao da mi kost ostane u grlu, jer nemam ni jednu dovoljno snažnu da ti opišem koliko te volim, i ni jednu dovoljno dugu da ti opišem vječnost. Uplaše me i zvijezde u tvojim očima, i uplaši me milion neizgovorenih riječi na tvojim usnama, jer osjetim ti strah ispod kože, osjetim paniku, i osjetim da bi me rastrgnuo u svoj toj ljubavi koju osjećaš, a opet... Plašiš se ostati bez mene, iako znaš da će te ova duša pratiti poput nevidljivih sjena. Ova duša koju si iz kamena spasio i u život je vratio. A mislila sam da je ljepše u kamen se uviti. Znam, sa svakim trenutkom sve sam bliže praznim rukama, i uplaši me dan kad budem bila živa bez tebe, i uplaši me još milion neizrečenih strahova. Uplaši me dan kad se budem vratila na ovo zgarište. Hoću li pronaći tebe ili spaljene snove? 

Otvoriš oči i kažeš "Pa ti ne spavaš." 
Nasmijem se i poljubim ti rame. 
Neko mora i stražu da čuva.