Thursday, December 27, 2012

Očima se u svet trči...

I tako pustiš... Dozvoliš sebi da budeš srećan na trenutak...Sve neka prividna iluzija, neko prolazno ludilo... Dozvoliš da srce zakuca samo malo jače... za jednu nijansu brže... Potrčiš...I zapneš...Padneš, prostreš se po zemlji kao šareni tepih bola... Ne umiješ ustati, ne umiješ  poći...Ni nebo ne vidiš, ništa ne čuješ opd zaglušujećeg udara svog tijela na vlažnoj zemlji...Vlažnoj od silnih suza svih onih nesrećnika koji su pali kao i ti, na istom mjestu...

I šta onda treba da uradš dobri moj? Eeee vidiš, u tom trenutku se zemlji naprosto smuči da svi padaju na nju, dosadi joj jer ih ima i previše koji tako ostanu da leže, i naljuti se... Toliko jako zavrišti njen centar da samo odjednom nađeš se na nogama, stojiš, ne boli te.. Po neka ogrebotina na licu, malo izgrban, razbarušene kose ali živ si... Srce i dalje kuca, nije stalo kao što si želio... I kad napraviš taj prvi korak tek onda shvatiš... Osjetiš... Vidiš...

Zima je prošla, svjetlost je tu, smiješno je kako si mogao i da zapneš za taj maleni kamenčić... SMiješ se svom padu, ostao je jedan ožiljak tamo gdje ga niko ne vidi i onda kreneš, malo opreznije, ali slobodnije da trčiš, da juriš... Da hvataš svoje snove... Da letiš za pticama, da preskačeš šume u jednom koraku... Smješ se i ni osjetio nisi kad prestaneš da se sjećaš tog pada, osim kad vidiš neki sličan kamenčić koji sad sa lakoćom zaobiđeš...

I tako...dan za danom... Još zemlji nisam dosadila, al jesam sebi... Sad stojim, nisam još krenula, udišem vazduh jer trebaće mi... samo još po neki komadić da zalijepim, zakrpim pocijepane rite duše... Samo još da  napunim džepove mirisom, i onda mogu dalje... moći ću i bre samo da vjetar stignem, pustila sam ga malo ispred... Znam da ću moći... A ti, što čitaš sad ovo u ko zna kom vijeku unazad... Prestani da čitaš i kreni... Nećeš ovde ništa naučiti...

Tuesday, December 25, 2012

Ja nisam luzer ja imam nas...A ZA SVET KO TE PITA

Prilagoditi se svijetu u kom živiš... sakupiti prolivene ivice svoje ličnosti u ograđenu kartnosku kutiju svjetske mašte...POklopiti je nekim starim novinama... Paziti da negdje ne procuriš... Ne istočiš svoje oblike... Ili možda podići glavu, razgrnuti nebo rukama, okrznuti po neko sazvežđe i jednostavno odbiti ponudu da se uklapaš kao mozaik... Pristati jedino da budeš takav kakav si, da budeš samo za jednu nijanisu drugačiji od onih koji žele da te isklešu... Ne da se drvo žilavo...

Prilagođavanje nije isto što i lukavost... nije isto što i pamet da sebe takvg nametneš ljudima koji se boje drugačijeg... koji se boje tvojih šarenih papira i crvenih ukrasnih mašni u kojima im serviraš svoje neobične ambicije i ljubavi... Pomisliš da možda nikad nećeš naći svoje čupavo parče neba gdje kiša iz zemlje pada... A šta ako si već tu... Pod tim nebom... samo nisi pojeo čokoladu sa vrha... Hmmm, možda je baš tu onaj šlag života koji voliš, samo ga pravo sunce nije otkrilo...

Uostalom, zašto bih se uklapala u sav taj šareniš svijeta, zašto ne mogu biti bezgranično luckasta dok koračam u poskocima kroz sve te nasmijane i maskirane ljude...Zašto bih bila klon današnjice kad mogu biti potpuno novo sazveđe svog neba... I eto, odbijam... Namjerno ću pokvasiti kartonsku kutiju i izliću se i na petom ćošku tog kvadrata... Eto, baš hoću da se smijem i skakućem... Šta mi može ko? Odbijam da se povinujem svim vašim mrgudnim danima... Odbijam da budem kao vi što ne zante o čemu pišem... Ja moje nebo ne dam...

Saturday, December 15, 2012

Najviše sam jaka kad se trude da me slome...


Kako se ljudi rađaju sa nedostatkom gena za istinu, pravdu, moral, čast, poštovanje, humanost, ljudskost, dobrotu, ljubav... Da li je to nedostatak cijelog genetskog lanca, ili...? Šta ih to tjera da drugima rade sve ono što sebi ne bi nikad? Davno sam shvatila da mi dobrotu, osmijeh i istinu nikad neće oprostiti ti zavidnici i ljubopitljivci koji se hrane tom parazitskom zajedljivošću... davno sam shvatila da je ovaj vijek totalno promašio mene kao vrstu... Ili sam ja možda promašila vijek? 

Uvijek je bilo ljudi koji su željeli tuđe jer nisu imali svoje... Ljudi koji su gazili preko mrtvih i nisu birali sredstva da stignu do cilja... Uvijek će biti tih osakaćenih ljudi koji ne znaju za radost prijateljskog osmijeha... Za toplinu iskrenog zagrljaja... Za suze radosnice... Za osmijeh koji se razvuče preko cijelog lica jer su te nazvali prijatelji koji tog trenutka kite jelku i pomisle na tebe... I zaista sam ponosna što znam da ima ljudi koji misle kao ja... koji cijene ljude po tome što jesu ili nisu, a ne po tome šta imaju ili nemaju... Ponosna sam što pripadam onoj grupi ljudi čiji su geni mutirali i postali otporni na ljudsku zlobu, zavist i ljubomoru...

Ja nosim svoj štit od ljubavi, ponosa, istine i časti... Nosim ga puna sjaja u očima koji mi ne možete uzeti... On će uvijek biti moje oružje protiv svih vaših spletki, podmetanja, guranja i nasrtaja... Svoje padove i ožiljke nosim kao ordenje jer što se vi više trudite da me slomite, to ja postajem jača i nesalomiva... Ako mislite da ćete vašim zlom uništiti ono dobro u meni... varate se... Jer staklo moje duše je otpornije od čelika vašeg jezika... 

NIje mi cilj da prkosim, ne boliujem od tog virusa... Nije mi cilj da izazovem, i to sam preležala... Da se svetim - to nije moj posao... Ne umijem da mrzim - to je moj nedostatak u genima... A umjesto post kriptuma mojim neprijateljima koji se osjete prozvanim... Samo naprijed... A kad jednom skinete veo mržnje s očiju vidjećete koliko svijet zna da bude lijepo mmjesto za živjeti... samo ako umiješ da ga dekorišeš... 

Tuesday, December 11, 2012

Niko ne zna bolje mene slušati, ko moj verni drugar ušati...

Neki dobar ritam u jednom dobrom danu... u zimskoj idili koja podsjeća na djetinjstvo kad smo kući dolazili mokri do gaća od igranja u snijegu, od grudvanja i sankanja... Svako dvorište je imalo svog Sneška Belića i svi su se isto zvali... Jedva se čekalo jutro da se posle šolje vrućeg mlijeka izjuri vani... Ah ta srećna vremena...

Nismo znali ni za inflaciju, ni za zlo među ljudima... Bili smo srećniji i zdraviji nego sada... A sada u vazduhu se osjeća neka primjesa djetinjstva, osjeća se žal i tuga za prošlim... Ljudi su mrki i sivi, i džaba meni moja bijela šubara kad su ljudima misli crnje od mraka... Al ne dam da mi pokvare zimu... Ne volim je, da budemo jasni, samo zbog onog minusa u celzijusu... Ali je volim zbog nježne boje bijelog koja u sebi provlači nijanse dobrote i nijanse neke bliskosti...

Volim je zbog mirisa kuvanog vina sa cimetom i karanfilićem i zbog dobrih tonova Balaševića koji prija u hladnoj večeri dok kroz prozor misli šaljem tamo... preko sniježnih nameta... Volim je jer se na snijegu ističe moj osmijeh koji ne dam da mi iko skine sa lica... Jer to je moje sunce... moj štit od čelika... I ne dam da mi pokvare dan halapljivci i pokvarenjaci i interesdžije... Ne dam...

I eto na kraju, umjesto post skriptuma nekome ko bude možda jednom pratio moje tragove... Stani... Napravi svoje... Jer na kraju samo tvoji tragovi se broje... Tuđi su ipak strana škola...

Sunday, December 2, 2012

Zar misliš da je lakše umrjeti...

Kažeš mi teško je... Kažeš mi tužan si... Kažeš mi loše je... Kažeš mi sam si...
Ehhh prijatelju, kad bis e tako lako odustajalo i kad bi se tako alko dizale ruke od svega na najmanju prepreku... Pa gdje bi nam kraj bio...? kad si se rađao, niko nije rekao da će život biti med i mljieko... Da će samo zlato da ti sija... Ne može...

Moraš da kopaš, da riješ, da razbijaš i rušiš zidove ispred sebe, ali ne glavom... Možeš samo dobit neku dobru čvrgu tako... Ne... Razmisli malo, iizvuci iz zida neke sitne kamenčiće... Pa gricni malo sa strane, izvuci neku ciglu sa sredine... Nećeš ni primjetiti kad zid postane klimav i kad se samo pod naletom tvog daha sam sruši... Zakorači hrabro i kreni...

Zašto odustati? Zašto posustati? Zašto ostati da sjediš na vlažnom tlu posle nekog pada? Malo zaboli, nekad više... Utrni ti to mjesto na koje uporno padaš i onda oguglaš na sve nedaće i kreneš, otreseš zemlju sa dlanova, izduvaš prašinu iz plića i onda još hrabrije i ponositije kreneš... Jer jak je samo onaj koji zan napraviti novi korak... Jak je samo onaj koji neostane na istom mjestu na kojem je pao...

Odustaješ? Misliš tebi je najteže? Možda... ali samo pomisli koliko je nesreće u svijetu... Koliko ima gladne djece, koliko povrijeđenih pasa lutalica ostavljenih od cijelog svijeta... Koliko se ratova vodilo zbog tuđih interesa... I ti bi odustao jer si naišao na betonski zid umjesto onog od kartona... Zapamti, ovo je svijet predatora... Najlakše je odustati... Treba imati snage i boriti se... Nije okolina zagađena nego ljudi... A oni sve praštaju osim uspjeha i dobrih djela...

I sad se zapitaj jel' ti baš toliko teško... A umjesto post skriptuma nekome ko bude naišao na ovaj blog tražeći način da se ubije... Došao si na pravo mjesto... Neću ti pomoći u tome :)))

Saturday, November 17, 2012

Heroj mog srca...

Nema te... Tvoje tople okice su se sklopile... Tuga me obuzela ali zanmd a ne bi volio da me vidiš daplačem jer ti to osjetiš... Ti, koji si nio heroj mog srca... Ti, koji si u mojim rukama drhtao od straha, a opet osjećao sigirnost... Ti, koji si mipokazao da postoje dobri ljudi na svijetu... KOji si me povezao sa njima... Drago mi je da si osjetio ljubav, da siosjetio da i ti možeš biti voljen... Znaš da smo te svi voljeli... I neće ostati ovako... nećemo dozvoliti da tvoja smrt bude uzaludna, da borba za tebe bude uzaludna... Ti si naš sinonim za dobre ljude, jer i ja se sada zovem Laki... i Dzenis se tako zove... svi se zovemo kao ti... Mi, ljudi velikog srca koji smo ti pomogli da se u zadnjim danima osjećaš sigurno... a tvoje maleno srce od srece nije izdrzalo... 
Hvala svima... svima koji su mu poslali pomoc, bio bi to veliki spisak... Ujedinio si nas i sad znam da je to bila tvoja svrha... tako malen a tako veliki... Spavaj sad, konačno si našao dom... Tamo ti neće biti hladno, neće te boljeti, i znam... zauvijek ćeš biti heroj mog srca... :(

Sunday, November 11, 2012

...samo mi srce nemojte amputirati...

Vec dugo se vode neki tihi ratovi u pozadini mojih misli....

Sigurnost vs. Osmijeh?

Zadovoljstvo vs. Ispunjenost?

Zaštićenost vs. Opijenost?

Radost vs. LJubav?

Blagost vs. Strast?

Pamet vs.Srce?

Vječita bitka, u kojoj nema pobjednika... Nikad ga ne može biti... Obično te iskustvo  nauči da vjeruješ svom razumu jer tako manje znda za boli greška koju napraviš... Ali srce... taj šeret ti zna ipak oduzeti dah... Zna te oduševiti i baciti tako jako o tlo da se iscijepaš u milion dijelova, ali ti nije žao... Zna da te navede na najveće gluposti, zbog kojih ćeš se smijati kasnije... ali ti nije žao...

Postoji li ona tanka nit kojom možeš spojiti razum i srce? Da budu cjelina opet dvije potrpuno različite melodije jedne pjesme... ?

Kažu mi jedni, poslušaj razum šta ti kaže, i ja znam da su u pravu jer to je za moje dobro... Odavno sam naučila da su to bile pametne odluke i pružale su zadovoljstvo... Zadovoljstvo sigurnosti... Da je to tako trebalo da bude...

A srce se čuje glasnije i kaže POSLUŠAJ MENE!!!! U njegovo ime niko ne govori... Možda će da boli, zapravo, hoće sigurno... Poželjećeš da te nema, kajaćeš se... ali ono te najbolje poznaje... U njegovom ritmu svaki dan ti prolazi... Srce je ipak tvoje tiho ime, ono koje ispisuje sve tvoje stranice... Mnogo ljepše nego što će azum ikad moći...

I tako je ta borba između tvoja dva alter ega vječita, nikad ne prestaje... jedno kajanje ti ne gine, jedno pitanje će uvijek biti tu... ali davno sam naučila da se ne pitam "zašto" jer ima 1000 onih "zato"... Udahnem duboko i napravim korak...

Umjesto post skriptuma nekom tamo ko je preživio globalnu katastrofu pa se pita št asad da radi...Oslušni prijatelju samog sebe, jer niko ti ne može bolje pomoći... Kajanje je prirodna reakcija...


Wednesday, November 7, 2012

LAKI - sinonim za dobre ljude...

Čulo se za njega... Za malu mrvicu od 4 mjeseca, fatalnu ljudsku grešku... Pisala su o njemu sva udruženja za zaštitu životinja, oglasiše se neki dobri ljudi sa neke druge planete, oni sigurno ne žive ovde u ovom svijetu mržnje i zla... Oglasiše se ljudi koji žele da mu pruže ljubav, da ga liječe... Mali Laki, kome prvi mjeseci života nisu bili naklonjeni...






Našli smo ga u smeću... na istom groblju gdje su ga napustili sa nadom da će i njegove sićušne kosti tu da ostanu... Možda su ga ljudi napustili ali sreća nije... Borio se, samo on zna kako... Gladovao, ali borio se... Još uvijek osjećam njegove drhtaje u rukama, i njegov strah u očima kad sam ga uzela u naručje... Istina, nije bio baš reklama za parfem za pse ali šta drugo očekivati od mrvice koja je prepuštena na milost i nemilost sudbini... Srce je tuklo, puno straha...







Nije mu trebalo dugo da se smiri, da osjeti povjerenje prema ljudima koji su došli da ga izbave iz muke, da mu vrate sjaj u okice koje su bile vrata u nebo... Toliko snage i očaja u njima, toliko ljubavi, zahvalnosti, tuge i bola... Nakon terapije krenuo je u bolje sutra... U drugi grad, u drugu državu, daleko od ljudi koji su mu nanijeli zlo, ali nikad daleko od onih kojima je za svega par sati prirastao za srce...





Lakija čeka dug oporavak, u petak je prva operacija... Da li će njegova sudbina moći da utiče na ljude? Da li čovjek ikad može u sebi promijeniti onaj gen za uništavnje? Hajde da osakatimo sve što je lijepo, možda ćemo biti srećniji????? I onda, kad izgubimo sve što je vrijedno, zapitaćeš se čovječe, jel tvoja glupost ikad imala granice... Zažalićeš za jednom malom krznenom loptom koja te mogla voljeti bez rezerve, ispuniti tvoju samoću...

Jer Lakijev lavež koji mu vraća samopuzdanje meni vraća vjeru da još uvijek na planeti tumaraju dobri ljudi, samo su se malo izgubili... :) A ima ih... Zbog takvih vrijedi čekati novi dan... Sa takvim ljudima se vrijeti broiti za sve Lakije na planeti...

Friday, November 2, 2012

Ja nemam dva srca...jedno za ljubav... jedno za mržnju....

Malen i pun straha... Nepovjerljiv prema ljudima vjerovatno jer je toliko puta bio udaran i maltretiran.... Vjerovatno jer više pamti ljudske noge nego svoje... I nema nikog ko bi se borio za njega... NIkog ko bi mu dao glas, jer on svoj nema... Zauvijek obilježen zbog ljudske nepravde, zbog ljudskog nemara... Zbog ljudskog nesrca...

Istina, čovjek ne može sam sa sobom, ni sa ljudima a ne sa životinjama... Ali odakle tolika mržnja prema tim krznenim loptama? Odakle toliko bijesa prema njima? Ni prema kućnim ljubimcima nisu bolji a ne prema onima koji su prepušteni na milost i nemilost ulice...Ponekad u njima vidim svu onu napuštenu djecu, ostavljenu u sirotištima... Koliko tuge mora iamti u takvim očima kad se osjećaš odbačeno od svijeta i ostavljeno... nevoljeno...

Čovjek je definitivno najgore biće na planeti... Najveća katastrofa... Nisu sigurno životinje napravile ozonske rupe... Njima je dat bijes, a ljudima i razum i bijes... A šta bi se desilo tek kad bi životinje imale razum? Ko bi preživio u toj borbi?

I dok ga gledam kako prepun straha drhti, srce se steglo u olovne lance... Čovječe tvoja glupost je bezgranična... Nikad neću moći da shvatim ljude koji vrše nasilje nad životinjama... Nikad ih neću moći opravdati... Ni podržati... Jer ako ne možeš voljeti životinje kako možeš ljude? Kako možeš sam sebe?


P.S: Pas je slikan u Pljevljima, i nema donju vilicu. Star je oko 4 mjeseca, i neuhranjen. 

Sunday, October 28, 2012

Ovo ni Marfi nije očekivao...

Krene loše ponekad... Dan za danom... Cijeli mjesec... Ljudi oko mene koji su mi dragi prolaze kroz najgore... Ili možda i od toga ima gore? Kreneš sa nervozom, počneš da se nerviraš, koža ti je tijesna, sve ti smeta... Želiš da pomogneš ali nemaš načina... Osim da budeš tu... Uho za slušanje, usne za ćutanje, rame za plakanje i dlan za smijanje... 

A ponekad je samo to i dovoljno... Ponekad je to više nego što ikad iko može da učini za tebe... Da znaš da je TAJ NEKO tu za tebe... da te podrži kad griješiš, da ti briše kišu s lica, da ga stomak zaboli od smijanja s tobom... Da ćuti pored tebe i da ti tako ispriča sve... da ti skrene misli pričom o vremenskoj prognozi samo da ne bi nastao haos u glavi... Da se ne bi prekinuo tamo gdje si najtanji... Da te ne ostavi samog sa sobom, jer... Sami sebi smo najveći prijatelji ali i najgori neprijatelji... I nimalo nije lako dobiti bitku sam sa sobom... Sa tobom ću se lako izboriti, reći ću ti da ćutiš, da me ostaviš na miru... Al ako me razumiješ nikad to nećeš uraditi... 

Ponekad, kad se nebo ruši iznad tebe, kad ti neko nedosotaje toliko da pucaš na svim šavovima i kad se svi temelji tvog bića ruše... Kad misliš da se cijeli svijet urotio protiv tebe i da za bolje nisi stvoren.... Uvijek se nađe onaj NEKO ko će preći kilometre za tebe, ko će te satima slušati dok pričaš, ko će te zagrliti najjače dok plačeš... Ko će biti tvoja duga posle kiše... Samo treba da pružiš dlan... Nije sramota tražiti podršku kad padaš, jer nismo rođeni da budemo sami... Sve ima svoju granicu, svoju mjeru... Pa i tvoja koža, ispod koje ne može stati sva bol i tuga svijeta, svi tvoji problemi i sva patnja... Na nekom mjestu će preliti i vjeruj mi, tad želiš da je neko uz tebe... Jer...

Ne može biti toliko loše koliko ja mogu imati dobre ljude uz sebe... Koliko ja mogu biti tu uz tebe...

Pada kiša, neka južna... I umjesto post skriptuma nekom klincu od 5 godina koji bez nadzora roditelja surfuje netom... Nemoj biti tužan, svaki dan se osmijehni jer možda će već sutra biti loše... A kako se s mrakom boriti nego... upališ svijeću 




Friday, October 26, 2012

Nabacim osmijeh i briga me....


U kom trenutku shvatiš koliko si jak? Da li je to onda kad izgubiš nekog kog voliš, kad te pobijede neke tuđe misli... Kad te prijatelji iznevjere? Porodica izda? Da liuopšte možeš biti toliko jak da prebrodiš uspravne glave, bez bola i bez suza? Da li postoji neko takav? Ko nikad nije pao... al skroz pao...
Ponekad ne znam šta može višre da zaboli... Izdaja, prevara, laž, odustajanje... dal lakše preživjeti fizičku bol il duševnu? Na današnji dan praštanja i žrtvovanja ja pokušavam da shvatim šta je to u ljudima što navodi da drugome zadaš bol... da ga iznevjeriš onda kad se oslanja na tebe... Šta je to što nas okreće jedne protiv drugih? Zloba, zavist, nemaština, neznanje ili je to jednostavno u strukturi gena?

Odbijam da budem takva... Odbijam da se uklopim u većinu, da pratim veće krdo... Imam svoj svijet, svoje navike, svoje prijatelje ne baš brojne ali ih imam... Imam uz sebe osobu koja mi je najveća podrška na svijetu, i kad griješim i kad padam... Imam ljude koji mi znaju uljepšati dan samo smajlijem iscrtanim na ekranu... Imam brata kojeg volim iznad svega, tetka sam jednom preslatkom čovečuljku... Nemam posao, nije mi tata 10-ti na spisku svjetskih bogataša... Al imam miran san i čist obraz...

Imam ponos s kojim mogu da kažem da sam pomogla... Da sam davala i kad ja nisam imala... Da sam bila rame za plakanje i dlan za smijanje... Mogu da kažem da sam sazrela u čovjeka koji nema predrasuda... Nije ovo hvaljenje i nije narcisiodnost... Ovo je sušta realnost... činjenično stanje stvari... Znam da ima ljudi koje sam povrijedila u trenucima kad sam izabrala sebe umjesto svijeta... Niko nije bez grijeha, laže ko kaže da jeste...

I na kraju, umjesto post skriptuma nekom ko zaluta... Ne činite zlo ljudima... Ne oduzimajte im ako već ne možete da im date... Nekome tako malo za sreću treba... Umjesto eura je i osmijeh ponekad dovoljan da nekom uljepšate dan... Zato danas jednog velikog smajlija na lice i izađi među ljude...

Wednesday, October 24, 2012

Binarni kod djetinjstva....

Sve bajke pocinju onom čuvenom rečenicom.... "Bilo jednom nekad davno...bla bla bla". Tako smo dorasli... Mi djeca iz osamdeset i neke.. U ulici tamo neke brigade... Dok smo preskakali drvene plotove, krili se po tuđim baštama dok smo igrali žmurke... Pričali smo bajke, igrali se klikera... Vjerovali u prve ljubavi... u druge... treće... U ljubav uopšte...

Mi djeca sa djetinjstvom iz devedesetih... Znali smo za ljubav, za držanje za ruke, za nekoliko ukradenih poljubaca ispod stare jabuke u sokaku... Voljeli smo... znali smo taj otkucaj srca... patili smo.... znali smo da ljubav zna i da zaboli, ali jbg, preležo se to, kao malo boginje, samo nemoj da češkaš da ne ostane ožiljak... Imali smo prijateljstva, oslonac... Poštovali smo mamino "Ne!" i tatino "Može sine..." Nalazili smo neki balans... sad su mnogi od te generacije svoji ljudi, roditelji, zaposleni ili besposleni... kako god...

Ja sam u tranziciji između dva doba... Onog praistorijskog i modernog.... Jer tako bi današnji klinac mogao opisati moje djetinjstvo i svoju eru tehnologije... Oni ne znaju za osluškivanje daha u mraku, ne znaj za igru sjenki na zidu kad nestane struje, ne znaju da ljubav znači mnogo više nego što je u stvari tih 5-6 slova otkucanih na ekranu... Ne znaju za udvaranje, za ruže... Šta su lajkovi naspram parčeta papira zakačenog na prozoru... Ili Inbox udvaranje naspram razglednice krišom provučene ispod vrata za Dan zaljubljenih...

Jel neko u međuvremenu smislio neku izmjenu u DNK sistemu il ja nisam baš programmirana za današnjicu? Koji je to binarni kod kojim možeš osjetiti podršku prijatelja, ili zagrljaj voljene osobe... jel ima takvo nešto za miris pečenog kestena kraj vatre, dok neko priča neku strašnu priču, a vani studenac sve zaledio? Jel postoji niz nula i jedinica za ukus kolača koji samo baka zna da napravi, jer samo ona može imati toliko ljubavi? Ne znate vi djeco kako je imati djetinjstvo...

Ponosna sam... Možda nisam imala sve što klinci danas imaju... Ali sam srećna jer i dalje imam čisto srce... što nije u njemu nikakav algoritam za život... I umjesto post skriptuma nekom roditelju koji možda zaluta čitajući ovo... Odvojite dijete od računara... Odvedite ga u park... nek se isprlja u pijesku... nek padne s tobogana pravo na dupe... Nek se ogrebe u nekom žbunu pokušavajući da pronađe puževu kućicu... Neka ih... Bar će imati žive uspomene... a ne binarni kod djetinjstva...


Tuesday, October 23, 2012

Nisam htjela da je napisem...ali sam morala... Jer jednostavno ne mogu da prebolim...

...Jednostavno mi fali... Nedostaje toliko da se svaki put srce iskida kad samo i pomislim... Na one tople oči pune ljubavi koje su me uvijek radosno čekale na samom ulazu... Koliko je samo čežnje bilo u njima kad bih odlazila i ostavljala ga samog... Satima...

Od prvog dana je bio razmaženko,  od prve noći je spavao uz mene... Sa svega 18 dana.... Buđenje na svaka 2h da bi jeo... na flašicu... mlijeko, med, plazma, AD kapi... i tako 4 mjeseca nespavanja zbog njega, ali mi nije žao... vraćao je nesebično svu pažnju svojim toplim pogledom... Svojim ummiljavanjem... svojom ljubavlju koju nije mogao da isfolira kao mi ljudi...

U mojim rukama je rekao svoje prvo Av... Smijem da garantujem da je bio najsrećniji pas u državi... mnoga djeca nisu imala djetinjstvo kao on... Toliko ljubavi neko nije osjetio za života koliko je on dobijao... Al je i vraćao duplo više... Ništa ne može da zamijeni njegovo tapkanje šapa po stanu, ni njihov miris... Ništa ne može da se poredi sa buđenjem u 6h ujutru da bi se zavukao pored mog stomaka... Zvzk njegovog disanja (čitaj - hrkanja), radost kad ide u šetnju...

Prevrunula sam 4 države kad je bio bolestan zahvaljujući crnogorskim veterinarima... Ljudi koji su bili oko mene mogli su da vide samo koliko smo oboje patili, koliko sam nemoćna bila da mu pomognem, a koliko je on bio u bolovima... Put do Ulcinja, 10 dana bolničkog liječenja, enormni račun... Al kad se opet zaletila njuškica u moju kosu, zdrava i vesela... Vrijedilo je svakog centa... Jer toliko ljubavi se niakd ne može kupiti... Ona bezrezervna, zbog koje se i na jačeg od sebne zaletio samo da me odbrani...

Na kraju, morali smo da se rastanemo... ne postoji dovoljno odbar razlog zbog kojeg sam morala da se odreknemmog malog Meda, ali znam da je sva moja duša otišla sa njim... da nema dana da ne pomislim na njega, kako je, dal je srećan... Još uvijek ponekad znam i da zaplačem za njim... zapravo, svaki put kad izgovorim njegovo ime... samo da ga jednom još zagrlim...

I na kraju... zbog čega želim ispričati priču? Zato jer smo mi ljudi nesposobni da volimo sa toliko iskrenosti,,, Jer kod nas postoje samo interesi, laži i podvale... Jer ne umijemo jedni sa drugima... ponekad ni sami sa sobom... Zato što ne umijemo da cijenimo ono što imamo... Psi su velika obaveza, ali još veći prijatelji... Meni moj prijatelj nedostaje ponekad do ludila... Znao je da me sluša, da me oraspoloži kad sam tužna, da me nasmije do suza sa svojim tupavm grimasama i akrobacijama... Bio je moj vjerni pratilac u šetnjama, i moj čuvar snova...

Zauvijek će ostati moj mali tupo tupavi, moja šunjalica...


Monday, October 22, 2012

Postoji li neko tebi vrijedniji...od TEBE?



Znate, ja vjerujem u ljubav... U onu tešku, bolnu, iskrenu, za sva vremena ljubav... Onu jednu iskonsku od koje ti se zavrti u glavi, srce preskače, a u tebi se sve trese... Vjerujem u nju! Vjerujem da je najljepši osjećaj koji čovjek može da razvije u sebi... Danas je zovu raznim imenima, daju joj jako loše osobine, kažu da ne postoji... Da se iskvarila, da je kao arheološka iskopina, da je izumrla... Možda je ljudskost izumrla, ali ljubav nije niti može ikada....

Volim pisma...Ona iskrena, pisana rukom, ponegdje razmazana od neke suze ili vlažnog dlana... one savijene ivice papira... I nedostaju mi... Razglednice sa ljetovanja... Tako neke obične stvari...

I vjerujem u prijateljstva... Prava, duboka i iskrena.... Danas ih jako malo ima, gotovo sve se svodi na interes i podvale, ali...osjete se oni pravi ljudi... Pa čaki u ovo doba nemaštine, socijalnih promjena, ekonomskih previranja, u vrijeme kad je stanje u džepu važnije od karaktera...Osjete se oni pravi ljudi, oni koji u sebi imaju iskonskog poštovanaj, i razumjevanja, i čaki onda kad nisu blizu tu su... uz tebe... Vjerujem u svoje prijatelje kojih je doduše jako malo, ali mogu reći da sam bogatija od presednika države... :) Ja bar imam prijatelje bez interesa, a to ni jedna vlast ne može da kupi...

Wednesday, October 17, 2012

Srce je to...


Koliko godina možeš da pojedeš? Da progutaš? Da ih ubiješ u sebi, da ćutiš... da ne pričaš nikom ono što boli, ono što prja, ono što fali više od vazduha pred otkucaj srca... Koliko je tešsko suočiti se sa istinom, sa strahom, sa svim onim što je u tebi...? I šta onda sa svom tom golotinjom duše svoje? Plakati? Smijati se? Vrištati i proklinjati? 

Ni sama nisam sigurna u kom trenutku je tuga postane patnja, a strah od bola postane štit... Ni sama ne znam u kom trenutku prestaneš da vjeruješ, i kad se stopiš sa prazninom... Jednostavno izgubiš onu naviku da pričaš, da se daješ... i posle toliko padova svaki let ti je sunovrat... Pa prestanš da letiš, da sanjaš... Izgubiš snove, pretvoriš ih u crnobijeli film... Ostane samo realnost, i stvarna slika svijeta...

Nakon poslednjeg kraha i udarca sudbine obećaš sebi da se više nećeš da voliš, a više nemaš sa čim... I jednostavnookreneš leđa i zaboraviškoliko ti u stvari hvali ta strana srca... I kad t eposle nekog vremena ljudi pitaju kako si tako jak, uzdahneš duboko, osmijehneš se i pomisliš "Eh, stari, SRCE je to... Nikad ne možeš biti toliko jak koliko ono može da zaboli..."


Monday, October 15, 2012

U Crnoj Gori NIŠTA NOVO

I eto... Desilo se... NIŠTA NOVO... Ponovo ista priča pred spavanje... Ista melodija... Pobnovo suvi hljeb i čaša vode pred spavanje... Malo soli da zamiriše... I opet u iste rite nas obukoše... Digla se šatra nad mojih "30 kvadrata", isti cirkus i iste predstave... I ne znam dal je žalosno il smiješno... 

Koliko čovjek može biti slijep kod očiju? Koliko treba krv da je otrovana da iznova i iznova sam sebi kopa jamu, ruku stavlja na onu istu vatru koja ga je toliko puta ranije opekla... Opet u leglo zmija liježe iako su ga iste toliko puta ranije otrovale... Čudne neke zmije... No dobro... 

Sad ostaje da se posmatra sa strane, da se mijem na svako neispunjeno obećanje kojem se lud narod raduje... Ostaje da stojim rame uz rame sa onim ljudima koji nisu prodali svoj potpis, koji nemaju cijenu i čiji komšiluk nije privatna svojina... Sa ljudima koji znaju da cijene moral i obraz, poštovanje i poštenje, čast i porodicu, prijatelje i djecu... Sa ljudima koji smiju izaći na crtu i hrabro prkositi aždaji u lice... Sa ljudima za koje ne postoje podjele ni po kojem osnovu osim po istini... koji čovječanstvo dijele na ljude i neljude... Ostaje mi da vjerujem u istinu da su u laži kratke noge, u istinu da niko vječno nije živio... Ostaje mi da vjerujem u sebe!


Sunday, October 14, 2012

Istorijo moja... Moje DANAS nema cijenu...

Krenulo je jutros rano... Kao pazarni dan na pijaci... Došli oni koji nikad ne dolaze, oni koji nikad lijepo o njoj ne govore... Oni koji mrze svoje temelje, i koji kad odu odavde pričaju sve najgore za svoj grad, za svoju ulicu... Ali danas su ipak došli...

Danas ni voda nije najčistiija, sinoć je palo neko masovno kupanje, sređivanje... Izvukle se neke nove farke, neki parfemi, košuljice i kompleti... Treba biti uzoran i lijep... Danas neki stiču svoje pravo na prvi glas, danas su ozbiljni i punoljetni građani... al sutra će opet biti klinci koji zavise od svojih roditelja, razmaženi i razuzdani...

Jedni će da slave, jedni će da kunu i proklinju, neki će biti ipak zadovoljni jer nisu ni bili tu da pobijede... "Važno je učestvovati"... A JA??? Ja sam svoju građansku dužnost ispunila... I niko mi nije platio za to... Jer ne može da se plati moje Ja, moja savijest i moj ponos... Ne prodajem svoju istoriju koja se danas piše... Ne mogu... Možda ću nekad promijeniti svoj stav, kad budem starija i iskusnija, možda ću odustati od građanske dužnosti, AL DANAS NE!


Saturday, October 13, 2012

U susret izborima.... Još jedna o politici...al iz drugog ćoška...

Ne postoji predizborna šutnja... Bar ne u današnje vrijeme tehnologije... Možda samo mediji umiju ćutati ali internet i mobilna tehnologija nikako...

Volim ovaj svoj dio svijeta... Ovaj kamen kojim gazim, i ovu šumu kojom dišem, more kojim plačem, nebo kojim gledam... Ponosna na to ko sam i odakle sam... Ponosna na ime i ponosna na korijen... (iako ne znamm dokle dopire)... I to ni jedna politika ne može da promijeni... Ni jedna partija... Ničije kritike i pohvale, lažna i prava obećanja, maldost ili starost... Ovo parče svijeta nosim u srcu bez interesa...

Situacija je realno loša.... Neko može da kaže i dobra... To je stvar tuđeg mišljenja... U moje ne zalazim... Jer ovaj ćošak svijeta iz kojeg dolazim je osnova mene, prečnik mog srca i obim moje duše... Ja neću da se opredjelim ni za čiju bajku, ni za čije viđenje politike u mojoj zemlji... Gore pamtim, a bolje nam nikad nije bilo... tako da mi je nekako postalo svejedno... Do ovog ugla ne dopire svjetlost, ovde smo svi sami na svome, pa kako se ko snađe...

I zato me ne dotiču ničije priče pred spavanje, sem možda one ispričane na mom desetom nebu u ojem ne postoji niko osim nas... Volim moj mali ćošak planete, volim ovaj krš i volim ovu planinu... I more koje je plavlje nego igdje na svijetu... To je jedina partija koju podržavam i jedina politika koju volim... Moja Crna Gora!!!! Samo nek živi...

Friday, October 12, 2012

Oprosti ili nemoj... Pitanje je veličine...

Koliko je potrebno puta da se razpčaraš u najrođenijeg... u onog koji te ne smije izdati, ostaviti na cjedilu  kao napušteno kuče pored puta... Koliko je potrebno snage da imaš u sebi da bi mogao da OPROSTIŠ... da svaki put budeš onaj sa više srca i manje bola... Zar je svijet došao u takvu fazu da od svoga trebaš okrenuti leđa?

Ne umijem... Ne znam kako pogaziti krv koja te veže, život koji te spaja... Ne umijem reći da ne boli, kad kida... Al ne umijem ni oprostiti, ma koliko srce tražilo makar i najmanji razlog da budem veća od neba... Nalazim opravdanja, za nit paučine se hvatam samo da kažem sebi "U redu je... Oprosti... To je tvoje, od toga ne smiješ okrenuti leđa... To je tvoje jedino stablo s kojim možeš činiti šumu... " Al ma koliko željela moja šuma u požaru nestaje...

Već sam jednom o tome pisala... Koliko se o riječima malo vodi računa, a još manje i djelima... Premalo se pažnje poklanja obećanjima, a previše energije se ulaže u laži i zablude... Toliko amlo je iskrenosti među ljudima, a tako previše zabluda... I kako oprostiti onome u koga si vjerovao? Kako progutati tu čorbu od kamenja i zabluda koja ti je servirana upakovana u najljepše čokoladne boje...? Koliko srce od olova treba da bude, od koje legure da bude sastavljena duša pa da te ne zaboli... ? I svaki put kad kažeš da je zadnji, kako da stvarno to i bude?

Jer riječi možda ne mijenjaju ljude, ali mijenjaju odnose među ljudima... a tek djela... Djela mijenjaju odnose među svijetovima... Ona su ta koja nas dijele na dobre i loše... Na ljude i neljude... 


Tuesday, October 2, 2012

Srce moje vampirsko

Ima u meni jedan bezdan... Jedan vrtlog svemira koji se nastanio poslednjih dana... Našao sklonište, naselio mi dušu... Krade mi san, krade mi mir... krade mi zenice iz mašte...Krade i mene od svijeta...

Kako popuniti prazninu koja je svakim danom veća u grudima... napraviti dno na bunaru želja, koliko novčića treba da bacim u njega da se pokrije dno, da se ispuni samo jedna od svih tih bačenih Želja... Kako napraviti Cjelinu od nečeg što nije ni Pola...? Hoću li ako dignem brane uspjeti da nađem mir koji može ukrotiti uragan mojih misli? 

Misle ljudi da me nervoza nagriza... da se zatvaram u svoje svijetove jer me dosada okupira... A meni samo hvali dio slagalice, da promaja prestane da viri po mojim sobama... Kako da znam da li je to baš taj dio koji mi hvali? Gdje naći snage da se prepustiš osjećaju, da vjeruješ da to nije još samo jedan mamac za bezdan u duši... Još jedan oronuli stepenik na putu ka sebi...

Predugo sam jaka da bih sebi dozvolila trenutak slabosti... Predugo sam gradila svoje temelje, jačala ih... Predugo sam svoja, nestabilna i svojeglava, predugo sputavam svoje vjetrove... Ne traži da ih pustim iz okova... Biće bijesni... Srušiće sve tvoje pred mojim nogama... Zarobiće te u meni, i nisam sigurna da ću umjeti da nađem put za nazad... Nisam sigurna da ću imati snage za to... 

Praznina sve više obuzima... Znam joj granice al ih ne postavljam... Znam je ukrotiti ali ne smijem... Znam joj i ime al je ne smijem pozvati... Polako gricka, ponekad kida... rijetko zaboli... Još malo i potpuno ću se predati... jer izlaz je strašniji nego mrak... Iz mraka ne vreba toliko opasnosti kao na svjetlosti... još samo malo i moje vampirsko srce će se navići, okameniti i onda više neću morati da se bojim... 

Raste jedan bezdan u meni... 

(© text by Š.Selma)

Sunday, September 30, 2012

Ovo nije ispovijest, ovo je gore nego molitva...

Pokušavam te shvatiti godinama... Iz dubine duše shvatiti zašto toliko leda ima na tvojim usnama, toliko hladoće u grudima... Toliko teških riječi na usnama, i toliko mržnje u očima... Pokušavam te opravdati, pronaći nekog drugog krivca umjesto tebe, okriviti nekog tvog zlog bliznaca, neki alter ego...bilo šta samo ne tebe... 

Al onda na kraju dana shvatim da ne postoji niko drugi ko može da nosi krivicu osim tebe... Osim tvojih poroka... Sebičnosti... I zaboli... Zaboli do smrti toliko da se grudi stežu u očaju dok srce pokušava da nastavi otkucaj... Stegnem zube samo da suza ne krene jer davno sam se zaklela da nikad više neću pustiti suzu zbog tebe i tvojih postupaka... Ma koliko da boli... 

Ponekad mislim da ti nikad neću oprostiti, da će među nama uvijek biti jaz mog izgubljenog djetinjstva, mog preranog odrastanja...provalija koju riječi umiju da stvore bolje nego ijedna prirodna sila... Koliko je samo čaša bilo razbijeno na taktove one jedne pjesme, a koliko ih samo ima zabranjenih... Onda kad sam ostala sama jer me ti nisi želio nazad... Pitam se dal' ću to ikad moći da prebolim...

I onaj bijes u tvojim očima, kad su se ruke stezale u oružje dok su te moje oči pune straha i ponosa gledale... Nikad neću zaboraviti koliko sam samo odrasla zbog tebe... Koliko sam propustila i izgubila zbog tebe... Zbog riječi koje su ubijale gore nego bilo kakvo oružje... Jer RIJEČ... ona je ta koja zauvijek ostavlja ožiljke na stranicama duše...ona je ta koja se teško oprašta... ona ne ubija ali je smrtonosna... 

Nije ovo priča o ljubavi, ovo je mnogo dublja emocija koju samo rijetki u sebi mogu da nose.. Oni koji su obilježeni za čitav život... Oni koji nisu imali ljubav gdje je  trebalo i kojima se želje nisu ispunjavale preko Deda Mraza... Samo se nadam da jednog dana... na kraju svega... da ću imati snage da ti tražim oproštaj za to što sam bila trn bola u tvojim očima i srcu... i da ću moći  ja tebi da oprostim... za sve ono iskonsko što mi nisi pružio... 

(Text by Š.Selma) 


Thursday, September 27, 2012

Ma sretno...

Sretoh te... U istoj onoj ulici kojom rijetko prolazim... Osjetih drhtaj pod nogama, i zaglusujuci udar groma negdje u grudima... Puklo je... Svaki put tako... Milion slika pred očima... Milion sjećanja... I sva bole... Zabole tako jako u tom jednom trenutku, da mi se čini kao vječnost...da nikad neće proći...

A onda oćutim u sebi sve ono što bih ti rekla, osmijehnem se na taj dio sreće koji sam imala... Poželim ti sreću i ubrzam korak... Smijem se malo glasnije da zavaram sebe da sam dobro, i... Onda kad se osamim priznam da nikad neću biti... Da mi fale ti trenuci ponekad do iznemoglosti... Da samo naslonim glavu na dlan, da ti ćutanjem sve kažem... 

Svi imamo te trenutke slabosti... Nek kaže neko da nije osjetio isto...ili teže... Samo je pitanje koliko se ko može izboriti sa tim... Zato pustim neku moju pjesmu, nasmijem se kao nekad... i pomislim... Ma sretno... 


Okreni obrni... BUDALA si...

Da li je moguće da su se ljudski osjećaji i emocije potpuno izmijenili u današnjem "modernom" dobu? Da li je to samo neka predrasuda o kojoj se ne može razgovarati... Ljubav je postala tabu tema... Ako voliš BUDALA si... Ako ne voliš IN si... Ako vrijeđaš slabije od sebe JAK si... Ako pomogneš nekom BUDALA si... Ako ne radiš LIJEN si... Ako imaš posao BUDALA si... Ako se drogiraš u TRENDU si... Ako ne piješ alkohol BUDALA si... 

Kako god da okreneš... Moral, poštenje, iskrenost, ljubav, ambicije... Sve je to izgubilo oblik u našem svijetu... Kad kažem "naš svijet" mislim na ove naše granice teritorije na koju su nas osudili da životinjarimo... Stariji su nas učili da je sve to stvar morala, stvar principa i "obraza"... Jesu li bili u pravu? Jesu li znali za drugačije? Ili je to samo sada sukob generacija kad više ne znaš šta je ispravno i kad mlađi očajnički pokušavaju da se uklope u sredinu u kojoj su primorani da postoje... Bez šanse za ispunjavanjem svojih iluzija, ambicija... Bez mogućnosti da budu bolji od onoga što kažu da jesu...

Nasilje, apatija, dosada, bezvoljnost, droga, alkohol, prostitucija... Protivnik sam svega toga... Protivnik sam cijele današnjice... Protivnik sam ovakve sadašnjosti... I nedostaju mi vremena romantike, ljubavi, poštovanja... Nedostaju mi pisma, rukom pisana, iskrena... Ono iščekivanje kad će poštar da pozvoni na vratima... I razglednice sa ljetovanja... I ruže na prozoru... POnekad mi nedostaje i fiksni telefon.... Onako starinski da zazvoni.... Zvrrrrrrr... Halo... Tišina... samo čuješ disanje s druge strane žice... 

Možda se svijet okrenuo naopako... Možda se generacije genetički rađaju pametnije od nas... Možda na svijetu zavladaju samo loše stvari... Ako... JA ću ostati prtivnik svega toga... I dalje ću vjerovati u ljubav i nek se smije svak ko bude čitao moj stav, ja ću i dalje biti onaj PROKLETI EMOTIVAC i onaj ZADNJI ROMANTIK... I dalje ću vjerovati u ljubav, u poštovanje i prijateljstvo... U porodicu kao iskonsku vrijednost i odraz mene same... Pa šta i ako sam BUDALA zbog toga... Bolje je biti Budala u tuđim očima nego u svojim... Jer kad prestaneš da vjeruješ i poštuješ sebe i drugi će prestati... 

(Text by S.Selma)

Wednesday, September 26, 2012

IZVINI ne miijenja ljude

"...Neće moći nikada olovka i hartija, i svi ruski poštari ne mogu ti odneti pismo koje pišem ja, marka s likom Lenjina, i u pismu jedina tuga što me razbija... NIJE VOTKA RAKIJA MADA NOĆAS UDARA, tuga mi je velika, velika ko Rusija... Ja ne mogu poslati ljubav jer se ne šalje, nit sam mog'o poneti s'sobom tvoje poljupce..."

Koliko čovjek treba da bude "nekontrolisan" u svojim emocijama, bijesu ili impulsivnosti pa da u trenutku kaže i ono što možda ne misli, i da zbog toga izgubi prijatelja...? Koliki stepen na skali treba da bude pa da taj bijes prevlada razum i onda da se kaješ? Da li se kaješ? Da li imaš u sebi i gram morala da se pokaješ i da se izvineš...čak iako IZVINI ne mijenja ljude...!

Koliko srce treba veliko da bude pa da oprosti uvredu nekoga koga si smatrao prijateljem? Da li uopšte može da ti bude prijatelj posle toga...? Da li trebaš oprostitit, zaboraviti, biti gluv i nijem na sve to...? Pregaziti preko svega kao preko pale grane, i ne osvrnuti se... Da li ti trebam suditi za tvoju ishitrenost, za to što nemaš toliko karaktera...? Sudija sudi, Bog prašta...a ja... Koja je moja uloga...koja je treća strana tog trougla? 

E pa moj "prijatelju", oprostiću ti ja... Preći ću po toj prašini koju si posuo ispred sebe... samo je tužno što na kraju shvatiš da si pogriješio i da više nikad ne može biti isto. Tužno je što zbog neke gluposti....zbog tuđe zavisti...priče "rekla - kazala" gubiš ono što si s mukom stekao...jer znaš i sam kako je mene teško imati za prijatelja i koliko sam nepovjerljiva prema ljudima, al isto tako znaš i da me suviše lako izgubiti... Kad naučiš da prave prijatelje čuvaš i držiš blizu uz sebe, biće ti kasno...jer tad nećeš imati koga da čuvaš...nećeš ni imati prijatelja,... Imaćeš ljude koji su puni fola, i laži, i interesa koji će biti samo dobri glumci...

Šteta... Za tebe... Za mene ne može biti... 

(Text by S.Selma)

Tuesday, September 25, 2012

Neko to od gore vidi sve

Još uvijek traje ljeto u grudima mojim... jesen se već uvlači svojim bojama, al ne da se ljeto još uvijek... Još uvijek ima lijepih dana...

Neko meni drag... najdraži... najbolji... Prolazi kroz loše trenutke...najteže... Prestala sam se odavno pitati zašto baš...meni...tebi...njemu...? Nikad neću dobiti odgovor na to pitanje pa se više i ne pitam...Jer Neko Gore zna da je tako najbolje... Zašto se samo dobrim ljudima dešavaju loše stvari? Marfijev zakon...ili neki drugi maler? Ne znam... 

Znam da se ne treba predati...Ma koliko bilo teško...bolno... bezizlazno... Moraš da guraš dalje, ne smiješ ostati da ležiš, iako to najlakše zvuči (prehladićeš se...ne ide to tako)... :) Nije u životu sve crno ili bijelo... Ima toliko nijansi, toliko prelaza... Nekad moraš i loše da prođeš da bi saznao šta je dobro... da bi naučio da cijeniš ono što imaš moraš ponekad nešto i da izgubiš... Da bi živio moraš prvo da se rodiš...

Možda pametujem, reći će neko da ja pojma nemam, da ne znam šta je život... Možda... Al ko si ti da znaš? (Niko ništa ne zna, ah, krhko je znanje)...

Text by S.Selma

"A vidiš, neko to od gore vidi sve, povlači te konce, igra se, postavi na svoje mesto svako dobro, zlo još pre, SVE VIDE OČI SUDBINE"

Monday, September 24, 2012

Nesto kratko umjesto uvoda

Ne, nisam samo još jedan neshvaćeni pjesnik, pisac ili mislilac... Možda bi se prije reklo neko ko je u pisanju našao svakodnevnicu... Odraz u ogledalu. Neko ko je pronašao put na deseto nebo snova, gdje se cuje Balašević...i Bajaga... i Gibonni... gdje se priča o Šerbedžiji i gdje se filmovi sanjaju kao predstave... Dva lika koja čine i glavne i sporedne uloge... Više sporedne... One koje se ne sreću tako često, a opet kad se nađu... Postanu jedina stvarnost...

I eto, možda po neki tekst zaluta, po neka misao se iscrta, bez osuđivanja... Jer... U suštini... Svi smo mi u korijenu isti...