Sunday, September 30, 2012

Ovo nije ispovijest, ovo je gore nego molitva...

Pokušavam te shvatiti godinama... Iz dubine duše shvatiti zašto toliko leda ima na tvojim usnama, toliko hladoće u grudima... Toliko teških riječi na usnama, i toliko mržnje u očima... Pokušavam te opravdati, pronaći nekog drugog krivca umjesto tebe, okriviti nekog tvog zlog bliznaca, neki alter ego...bilo šta samo ne tebe... 

Al onda na kraju dana shvatim da ne postoji niko drugi ko može da nosi krivicu osim tebe... Osim tvojih poroka... Sebičnosti... I zaboli... Zaboli do smrti toliko da se grudi stežu u očaju dok srce pokušava da nastavi otkucaj... Stegnem zube samo da suza ne krene jer davno sam se zaklela da nikad više neću pustiti suzu zbog tebe i tvojih postupaka... Ma koliko da boli... 

Ponekad mislim da ti nikad neću oprostiti, da će među nama uvijek biti jaz mog izgubljenog djetinjstva, mog preranog odrastanja...provalija koju riječi umiju da stvore bolje nego ijedna prirodna sila... Koliko je samo čaša bilo razbijeno na taktove one jedne pjesme, a koliko ih samo ima zabranjenih... Onda kad sam ostala sama jer me ti nisi želio nazad... Pitam se dal' ću to ikad moći da prebolim...

I onaj bijes u tvojim očima, kad su se ruke stezale u oružje dok su te moje oči pune straha i ponosa gledale... Nikad neću zaboraviti koliko sam samo odrasla zbog tebe... Koliko sam propustila i izgubila zbog tebe... Zbog riječi koje su ubijale gore nego bilo kakvo oružje... Jer RIJEČ... ona je ta koja zauvijek ostavlja ožiljke na stranicama duše...ona je ta koja se teško oprašta... ona ne ubija ali je smrtonosna... 

Nije ovo priča o ljubavi, ovo je mnogo dublja emocija koju samo rijetki u sebi mogu da nose.. Oni koji su obilježeni za čitav život... Oni koji nisu imali ljubav gdje je  trebalo i kojima se želje nisu ispunjavale preko Deda Mraza... Samo se nadam da jednog dana... na kraju svega... da ću imati snage da ti tražim oproštaj za to što sam bila trn bola u tvojim očima i srcu... i da ću moći  ja tebi da oprostim... za sve ono iskonsko što mi nisi pružio... 

(Text by Š.Selma) 


Thursday, September 27, 2012

Ma sretno...

Sretoh te... U istoj onoj ulici kojom rijetko prolazim... Osjetih drhtaj pod nogama, i zaglusujuci udar groma negdje u grudima... Puklo je... Svaki put tako... Milion slika pred očima... Milion sjećanja... I sva bole... Zabole tako jako u tom jednom trenutku, da mi se čini kao vječnost...da nikad neće proći...

A onda oćutim u sebi sve ono što bih ti rekla, osmijehnem se na taj dio sreće koji sam imala... Poželim ti sreću i ubrzam korak... Smijem se malo glasnije da zavaram sebe da sam dobro, i... Onda kad se osamim priznam da nikad neću biti... Da mi fale ti trenuci ponekad do iznemoglosti... Da samo naslonim glavu na dlan, da ti ćutanjem sve kažem... 

Svi imamo te trenutke slabosti... Nek kaže neko da nije osjetio isto...ili teže... Samo je pitanje koliko se ko može izboriti sa tim... Zato pustim neku moju pjesmu, nasmijem se kao nekad... i pomislim... Ma sretno... 


Okreni obrni... BUDALA si...

Da li je moguće da su se ljudski osjećaji i emocije potpuno izmijenili u današnjem "modernom" dobu? Da li je to samo neka predrasuda o kojoj se ne može razgovarati... Ljubav je postala tabu tema... Ako voliš BUDALA si... Ako ne voliš IN si... Ako vrijeđaš slabije od sebe JAK si... Ako pomogneš nekom BUDALA si... Ako ne radiš LIJEN si... Ako imaš posao BUDALA si... Ako se drogiraš u TRENDU si... Ako ne piješ alkohol BUDALA si... 

Kako god da okreneš... Moral, poštenje, iskrenost, ljubav, ambicije... Sve je to izgubilo oblik u našem svijetu... Kad kažem "naš svijet" mislim na ove naše granice teritorije na koju su nas osudili da životinjarimo... Stariji su nas učili da je sve to stvar morala, stvar principa i "obraza"... Jesu li bili u pravu? Jesu li znali za drugačije? Ili je to samo sada sukob generacija kad više ne znaš šta je ispravno i kad mlađi očajnički pokušavaju da se uklope u sredinu u kojoj su primorani da postoje... Bez šanse za ispunjavanjem svojih iluzija, ambicija... Bez mogućnosti da budu bolji od onoga što kažu da jesu...

Nasilje, apatija, dosada, bezvoljnost, droga, alkohol, prostitucija... Protivnik sam svega toga... Protivnik sam cijele današnjice... Protivnik sam ovakve sadašnjosti... I nedostaju mi vremena romantike, ljubavi, poštovanja... Nedostaju mi pisma, rukom pisana, iskrena... Ono iščekivanje kad će poštar da pozvoni na vratima... I razglednice sa ljetovanja... I ruže na prozoru... POnekad mi nedostaje i fiksni telefon.... Onako starinski da zazvoni.... Zvrrrrrrr... Halo... Tišina... samo čuješ disanje s druge strane žice... 

Možda se svijet okrenuo naopako... Možda se generacije genetički rađaju pametnije od nas... Možda na svijetu zavladaju samo loše stvari... Ako... JA ću ostati prtivnik svega toga... I dalje ću vjerovati u ljubav i nek se smije svak ko bude čitao moj stav, ja ću i dalje biti onaj PROKLETI EMOTIVAC i onaj ZADNJI ROMANTIK... I dalje ću vjerovati u ljubav, u poštovanje i prijateljstvo... U porodicu kao iskonsku vrijednost i odraz mene same... Pa šta i ako sam BUDALA zbog toga... Bolje je biti Budala u tuđim očima nego u svojim... Jer kad prestaneš da vjeruješ i poštuješ sebe i drugi će prestati... 

(Text by S.Selma)

Wednesday, September 26, 2012

IZVINI ne miijenja ljude

"...Neće moći nikada olovka i hartija, i svi ruski poštari ne mogu ti odneti pismo koje pišem ja, marka s likom Lenjina, i u pismu jedina tuga što me razbija... NIJE VOTKA RAKIJA MADA NOĆAS UDARA, tuga mi je velika, velika ko Rusija... Ja ne mogu poslati ljubav jer se ne šalje, nit sam mog'o poneti s'sobom tvoje poljupce..."

Koliko čovjek treba da bude "nekontrolisan" u svojim emocijama, bijesu ili impulsivnosti pa da u trenutku kaže i ono što možda ne misli, i da zbog toga izgubi prijatelja...? Koliki stepen na skali treba da bude pa da taj bijes prevlada razum i onda da se kaješ? Da li se kaješ? Da li imaš u sebi i gram morala da se pokaješ i da se izvineš...čak iako IZVINI ne mijenja ljude...!

Koliko srce treba veliko da bude pa da oprosti uvredu nekoga koga si smatrao prijateljem? Da li uopšte može da ti bude prijatelj posle toga...? Da li trebaš oprostitit, zaboraviti, biti gluv i nijem na sve to...? Pregaziti preko svega kao preko pale grane, i ne osvrnuti se... Da li ti trebam suditi za tvoju ishitrenost, za to što nemaš toliko karaktera...? Sudija sudi, Bog prašta...a ja... Koja je moja uloga...koja je treća strana tog trougla? 

E pa moj "prijatelju", oprostiću ti ja... Preći ću po toj prašini koju si posuo ispred sebe... samo je tužno što na kraju shvatiš da si pogriješio i da više nikad ne može biti isto. Tužno je što zbog neke gluposti....zbog tuđe zavisti...priče "rekla - kazala" gubiš ono što si s mukom stekao...jer znaš i sam kako je mene teško imati za prijatelja i koliko sam nepovjerljiva prema ljudima, al isto tako znaš i da me suviše lako izgubiti... Kad naučiš da prave prijatelje čuvaš i držiš blizu uz sebe, biće ti kasno...jer tad nećeš imati koga da čuvaš...nećeš ni imati prijatelja,... Imaćeš ljude koji su puni fola, i laži, i interesa koji će biti samo dobri glumci...

Šteta... Za tebe... Za mene ne može biti... 

(Text by S.Selma)

Tuesday, September 25, 2012

Neko to od gore vidi sve

Još uvijek traje ljeto u grudima mojim... jesen se već uvlači svojim bojama, al ne da se ljeto još uvijek... Još uvijek ima lijepih dana...

Neko meni drag... najdraži... najbolji... Prolazi kroz loše trenutke...najteže... Prestala sam se odavno pitati zašto baš...meni...tebi...njemu...? Nikad neću dobiti odgovor na to pitanje pa se više i ne pitam...Jer Neko Gore zna da je tako najbolje... Zašto se samo dobrim ljudima dešavaju loše stvari? Marfijev zakon...ili neki drugi maler? Ne znam... 

Znam da se ne treba predati...Ma koliko bilo teško...bolno... bezizlazno... Moraš da guraš dalje, ne smiješ ostati da ležiš, iako to najlakše zvuči (prehladićeš se...ne ide to tako)... :) Nije u životu sve crno ili bijelo... Ima toliko nijansi, toliko prelaza... Nekad moraš i loše da prođeš da bi saznao šta je dobro... da bi naučio da cijeniš ono što imaš moraš ponekad nešto i da izgubiš... Da bi živio moraš prvo da se rodiš...

Možda pametujem, reći će neko da ja pojma nemam, da ne znam šta je život... Možda... Al ko si ti da znaš? (Niko ništa ne zna, ah, krhko je znanje)...

Text by S.Selma

"A vidiš, neko to od gore vidi sve, povlači te konce, igra se, postavi na svoje mesto svako dobro, zlo još pre, SVE VIDE OČI SUDBINE"

Monday, September 24, 2012

Nesto kratko umjesto uvoda

Ne, nisam samo još jedan neshvaćeni pjesnik, pisac ili mislilac... Možda bi se prije reklo neko ko je u pisanju našao svakodnevnicu... Odraz u ogledalu. Neko ko je pronašao put na deseto nebo snova, gdje se cuje Balašević...i Bajaga... i Gibonni... gdje se priča o Šerbedžiji i gdje se filmovi sanjaju kao predstave... Dva lika koja čine i glavne i sporedne uloge... Više sporedne... One koje se ne sreću tako često, a opet kad se nađu... Postanu jedina stvarnost...

I eto, možda po neki tekst zaluta, po neka misao se iscrta, bez osuđivanja... Jer... U suštini... Svi smo mi u korijenu isti...