Sunday, October 28, 2012

Ovo ni Marfi nije očekivao...

Krene loše ponekad... Dan za danom... Cijeli mjesec... Ljudi oko mene koji su mi dragi prolaze kroz najgore... Ili možda i od toga ima gore? Kreneš sa nervozom, počneš da se nerviraš, koža ti je tijesna, sve ti smeta... Želiš da pomogneš ali nemaš načina... Osim da budeš tu... Uho za slušanje, usne za ćutanje, rame za plakanje i dlan za smijanje... 

A ponekad je samo to i dovoljno... Ponekad je to više nego što ikad iko može da učini za tebe... Da znaš da je TAJ NEKO tu za tebe... da te podrži kad griješiš, da ti briše kišu s lica, da ga stomak zaboli od smijanja s tobom... Da ćuti pored tebe i da ti tako ispriča sve... da ti skrene misli pričom o vremenskoj prognozi samo da ne bi nastao haos u glavi... Da se ne bi prekinuo tamo gdje si najtanji... Da te ne ostavi samog sa sobom, jer... Sami sebi smo najveći prijatelji ali i najgori neprijatelji... I nimalo nije lako dobiti bitku sam sa sobom... Sa tobom ću se lako izboriti, reći ću ti da ćutiš, da me ostaviš na miru... Al ako me razumiješ nikad to nećeš uraditi... 

Ponekad, kad se nebo ruši iznad tebe, kad ti neko nedosotaje toliko da pucaš na svim šavovima i kad se svi temelji tvog bića ruše... Kad misliš da se cijeli svijet urotio protiv tebe i da za bolje nisi stvoren.... Uvijek se nađe onaj NEKO ko će preći kilometre za tebe, ko će te satima slušati dok pričaš, ko će te zagrliti najjače dok plačeš... Ko će biti tvoja duga posle kiše... Samo treba da pružiš dlan... Nije sramota tražiti podršku kad padaš, jer nismo rođeni da budemo sami... Sve ima svoju granicu, svoju mjeru... Pa i tvoja koža, ispod koje ne može stati sva bol i tuga svijeta, svi tvoji problemi i sva patnja... Na nekom mjestu će preliti i vjeruj mi, tad želiš da je neko uz tebe... Jer...

Ne može biti toliko loše koliko ja mogu imati dobre ljude uz sebe... Koliko ja mogu biti tu uz tebe...

Pada kiša, neka južna... I umjesto post skriptuma nekom klincu od 5 godina koji bez nadzora roditelja surfuje netom... Nemoj biti tužan, svaki dan se osmijehni jer možda će već sutra biti loše... A kako se s mrakom boriti nego... upališ svijeću 




Friday, October 26, 2012

Nabacim osmijeh i briga me....


U kom trenutku shvatiš koliko si jak? Da li je to onda kad izgubiš nekog kog voliš, kad te pobijede neke tuđe misli... Kad te prijatelji iznevjere? Porodica izda? Da liuopšte možeš biti toliko jak da prebrodiš uspravne glave, bez bola i bez suza? Da li postoji neko takav? Ko nikad nije pao... al skroz pao...
Ponekad ne znam šta može višre da zaboli... Izdaja, prevara, laž, odustajanje... dal lakše preživjeti fizičku bol il duševnu? Na današnji dan praštanja i žrtvovanja ja pokušavam da shvatim šta je to u ljudima što navodi da drugome zadaš bol... da ga iznevjeriš onda kad se oslanja na tebe... Šta je to što nas okreće jedne protiv drugih? Zloba, zavist, nemaština, neznanje ili je to jednostavno u strukturi gena?

Odbijam da budem takva... Odbijam da se uklopim u većinu, da pratim veće krdo... Imam svoj svijet, svoje navike, svoje prijatelje ne baš brojne ali ih imam... Imam uz sebe osobu koja mi je najveća podrška na svijetu, i kad griješim i kad padam... Imam ljude koji mi znaju uljepšati dan samo smajlijem iscrtanim na ekranu... Imam brata kojeg volim iznad svega, tetka sam jednom preslatkom čovečuljku... Nemam posao, nije mi tata 10-ti na spisku svjetskih bogataša... Al imam miran san i čist obraz...

Imam ponos s kojim mogu da kažem da sam pomogla... Da sam davala i kad ja nisam imala... Da sam bila rame za plakanje i dlan za smijanje... Mogu da kažem da sam sazrela u čovjeka koji nema predrasuda... Nije ovo hvaljenje i nije narcisiodnost... Ovo je sušta realnost... činjenično stanje stvari... Znam da ima ljudi koje sam povrijedila u trenucima kad sam izabrala sebe umjesto svijeta... Niko nije bez grijeha, laže ko kaže da jeste...

I na kraju, umjesto post skriptuma nekom ko zaluta... Ne činite zlo ljudima... Ne oduzimajte im ako već ne možete da im date... Nekome tako malo za sreću treba... Umjesto eura je i osmijeh ponekad dovoljan da nekom uljepšate dan... Zato danas jednog velikog smajlija na lice i izađi među ljude...

Wednesday, October 24, 2012

Binarni kod djetinjstva....

Sve bajke pocinju onom čuvenom rečenicom.... "Bilo jednom nekad davno...bla bla bla". Tako smo dorasli... Mi djeca iz osamdeset i neke.. U ulici tamo neke brigade... Dok smo preskakali drvene plotove, krili se po tuđim baštama dok smo igrali žmurke... Pričali smo bajke, igrali se klikera... Vjerovali u prve ljubavi... u druge... treće... U ljubav uopšte...

Mi djeca sa djetinjstvom iz devedesetih... Znali smo za ljubav, za držanje za ruke, za nekoliko ukradenih poljubaca ispod stare jabuke u sokaku... Voljeli smo... znali smo taj otkucaj srca... patili smo.... znali smo da ljubav zna i da zaboli, ali jbg, preležo se to, kao malo boginje, samo nemoj da češkaš da ne ostane ožiljak... Imali smo prijateljstva, oslonac... Poštovali smo mamino "Ne!" i tatino "Može sine..." Nalazili smo neki balans... sad su mnogi od te generacije svoji ljudi, roditelji, zaposleni ili besposleni... kako god...

Ja sam u tranziciji između dva doba... Onog praistorijskog i modernog.... Jer tako bi današnji klinac mogao opisati moje djetinjstvo i svoju eru tehnologije... Oni ne znaju za osluškivanje daha u mraku, ne znaj za igru sjenki na zidu kad nestane struje, ne znaju da ljubav znači mnogo više nego što je u stvari tih 5-6 slova otkucanih na ekranu... Ne znaju za udvaranje, za ruže... Šta su lajkovi naspram parčeta papira zakačenog na prozoru... Ili Inbox udvaranje naspram razglednice krišom provučene ispod vrata za Dan zaljubljenih...

Jel neko u međuvremenu smislio neku izmjenu u DNK sistemu il ja nisam baš programmirana za današnjicu? Koji je to binarni kod kojim možeš osjetiti podršku prijatelja, ili zagrljaj voljene osobe... jel ima takvo nešto za miris pečenog kestena kraj vatre, dok neko priča neku strašnu priču, a vani studenac sve zaledio? Jel postoji niz nula i jedinica za ukus kolača koji samo baka zna da napravi, jer samo ona može imati toliko ljubavi? Ne znate vi djeco kako je imati djetinjstvo...

Ponosna sam... Možda nisam imala sve što klinci danas imaju... Ali sam srećna jer i dalje imam čisto srce... što nije u njemu nikakav algoritam za život... I umjesto post skriptuma nekom roditelju koji možda zaluta čitajući ovo... Odvojite dijete od računara... Odvedite ga u park... nek se isprlja u pijesku... nek padne s tobogana pravo na dupe... Nek se ogrebe u nekom žbunu pokušavajući da pronađe puževu kućicu... Neka ih... Bar će imati žive uspomene... a ne binarni kod djetinjstva...


Tuesday, October 23, 2012

Nisam htjela da je napisem...ali sam morala... Jer jednostavno ne mogu da prebolim...

...Jednostavno mi fali... Nedostaje toliko da se svaki put srce iskida kad samo i pomislim... Na one tople oči pune ljubavi koje su me uvijek radosno čekale na samom ulazu... Koliko je samo čežnje bilo u njima kad bih odlazila i ostavljala ga samog... Satima...

Od prvog dana je bio razmaženko,  od prve noći je spavao uz mene... Sa svega 18 dana.... Buđenje na svaka 2h da bi jeo... na flašicu... mlijeko, med, plazma, AD kapi... i tako 4 mjeseca nespavanja zbog njega, ali mi nije žao... vraćao je nesebično svu pažnju svojim toplim pogledom... Svojim ummiljavanjem... svojom ljubavlju koju nije mogao da isfolira kao mi ljudi...

U mojim rukama je rekao svoje prvo Av... Smijem da garantujem da je bio najsrećniji pas u državi... mnoga djeca nisu imala djetinjstvo kao on... Toliko ljubavi neko nije osjetio za života koliko je on dobijao... Al je i vraćao duplo više... Ništa ne može da zamijeni njegovo tapkanje šapa po stanu, ni njihov miris... Ništa ne može da se poredi sa buđenjem u 6h ujutru da bi se zavukao pored mog stomaka... Zvzk njegovog disanja (čitaj - hrkanja), radost kad ide u šetnju...

Prevrunula sam 4 države kad je bio bolestan zahvaljujući crnogorskim veterinarima... Ljudi koji su bili oko mene mogli su da vide samo koliko smo oboje patili, koliko sam nemoćna bila da mu pomognem, a koliko je on bio u bolovima... Put do Ulcinja, 10 dana bolničkog liječenja, enormni račun... Al kad se opet zaletila njuškica u moju kosu, zdrava i vesela... Vrijedilo je svakog centa... Jer toliko ljubavi se niakd ne može kupiti... Ona bezrezervna, zbog koje se i na jačeg od sebne zaletio samo da me odbrani...

Na kraju, morali smo da se rastanemo... ne postoji dovoljno odbar razlog zbog kojeg sam morala da se odreknemmog malog Meda, ali znam da je sva moja duša otišla sa njim... da nema dana da ne pomislim na njega, kako je, dal je srećan... Još uvijek ponekad znam i da zaplačem za njim... zapravo, svaki put kad izgovorim njegovo ime... samo da ga jednom još zagrlim...

I na kraju... zbog čega želim ispričati priču? Zato jer smo mi ljudi nesposobni da volimo sa toliko iskrenosti,,, Jer kod nas postoje samo interesi, laži i podvale... Jer ne umijemo jedni sa drugima... ponekad ni sami sa sobom... Zato što ne umijemo da cijenimo ono što imamo... Psi su velika obaveza, ali još veći prijatelji... Meni moj prijatelj nedostaje ponekad do ludila... Znao je da me sluša, da me oraspoloži kad sam tužna, da me nasmije do suza sa svojim tupavm grimasama i akrobacijama... Bio je moj vjerni pratilac u šetnjama, i moj čuvar snova...

Zauvijek će ostati moj mali tupo tupavi, moja šunjalica...


Monday, October 22, 2012

Postoji li neko tebi vrijedniji...od TEBE?



Znate, ja vjerujem u ljubav... U onu tešku, bolnu, iskrenu, za sva vremena ljubav... Onu jednu iskonsku od koje ti se zavrti u glavi, srce preskače, a u tebi se sve trese... Vjerujem u nju! Vjerujem da je najljepši osjećaj koji čovjek može da razvije u sebi... Danas je zovu raznim imenima, daju joj jako loše osobine, kažu da ne postoji... Da se iskvarila, da je kao arheološka iskopina, da je izumrla... Možda je ljudskost izumrla, ali ljubav nije niti može ikada....

Volim pisma...Ona iskrena, pisana rukom, ponegdje razmazana od neke suze ili vlažnog dlana... one savijene ivice papira... I nedostaju mi... Razglednice sa ljetovanja... Tako neke obične stvari...

I vjerujem u prijateljstva... Prava, duboka i iskrena.... Danas ih jako malo ima, gotovo sve se svodi na interes i podvale, ali...osjete se oni pravi ljudi... Pa čaki u ovo doba nemaštine, socijalnih promjena, ekonomskih previranja, u vrijeme kad je stanje u džepu važnije od karaktera...Osjete se oni pravi ljudi, oni koji u sebi imaju iskonskog poštovanaj, i razumjevanja, i čaki onda kad nisu blizu tu su... uz tebe... Vjerujem u svoje prijatelje kojih je doduše jako malo, ali mogu reći da sam bogatija od presednika države... :) Ja bar imam prijatelje bez interesa, a to ni jedna vlast ne može da kupi...

Wednesday, October 17, 2012

Srce je to...


Koliko godina možeš da pojedeš? Da progutaš? Da ih ubiješ u sebi, da ćutiš... da ne pričaš nikom ono što boli, ono što prja, ono što fali više od vazduha pred otkucaj srca... Koliko je tešsko suočiti se sa istinom, sa strahom, sa svim onim što je u tebi...? I šta onda sa svom tom golotinjom duše svoje? Plakati? Smijati se? Vrištati i proklinjati? 

Ni sama nisam sigurna u kom trenutku je tuga postane patnja, a strah od bola postane štit... Ni sama ne znam u kom trenutku prestaneš da vjeruješ, i kad se stopiš sa prazninom... Jednostavno izgubiš onu naviku da pričaš, da se daješ... i posle toliko padova svaki let ti je sunovrat... Pa prestanš da letiš, da sanjaš... Izgubiš snove, pretvoriš ih u crnobijeli film... Ostane samo realnost, i stvarna slika svijeta...

Nakon poslednjeg kraha i udarca sudbine obećaš sebi da se više nećeš da voliš, a više nemaš sa čim... I jednostavnookreneš leđa i zaboraviškoliko ti u stvari hvali ta strana srca... I kad t eposle nekog vremena ljudi pitaju kako si tako jak, uzdahneš duboko, osmijehneš se i pomisliš "Eh, stari, SRCE je to... Nikad ne možeš biti toliko jak koliko ono može da zaboli..."


Monday, October 15, 2012

U Crnoj Gori NIŠTA NOVO

I eto... Desilo se... NIŠTA NOVO... Ponovo ista priča pred spavanje... Ista melodija... Pobnovo suvi hljeb i čaša vode pred spavanje... Malo soli da zamiriše... I opet u iste rite nas obukoše... Digla se šatra nad mojih "30 kvadrata", isti cirkus i iste predstave... I ne znam dal je žalosno il smiješno... 

Koliko čovjek može biti slijep kod očiju? Koliko treba krv da je otrovana da iznova i iznova sam sebi kopa jamu, ruku stavlja na onu istu vatru koja ga je toliko puta ranije opekla... Opet u leglo zmija liježe iako su ga iste toliko puta ranije otrovale... Čudne neke zmije... No dobro... 

Sad ostaje da se posmatra sa strane, da se mijem na svako neispunjeno obećanje kojem se lud narod raduje... Ostaje da stojim rame uz rame sa onim ljudima koji nisu prodali svoj potpis, koji nemaju cijenu i čiji komšiluk nije privatna svojina... Sa ljudima koji znaju da cijene moral i obraz, poštovanje i poštenje, čast i porodicu, prijatelje i djecu... Sa ljudima koji smiju izaći na crtu i hrabro prkositi aždaji u lice... Sa ljudima za koje ne postoje podjele ni po kojem osnovu osim po istini... koji čovječanstvo dijele na ljude i neljude... Ostaje mi da vjerujem u istinu da su u laži kratke noge, u istinu da niko vječno nije živio... Ostaje mi da vjerujem u sebe!


Sunday, October 14, 2012

Istorijo moja... Moje DANAS nema cijenu...

Krenulo je jutros rano... Kao pazarni dan na pijaci... Došli oni koji nikad ne dolaze, oni koji nikad lijepo o njoj ne govore... Oni koji mrze svoje temelje, i koji kad odu odavde pričaju sve najgore za svoj grad, za svoju ulicu... Ali danas su ipak došli...

Danas ni voda nije najčistiija, sinoć je palo neko masovno kupanje, sređivanje... Izvukle se neke nove farke, neki parfemi, košuljice i kompleti... Treba biti uzoran i lijep... Danas neki stiču svoje pravo na prvi glas, danas su ozbiljni i punoljetni građani... al sutra će opet biti klinci koji zavise od svojih roditelja, razmaženi i razuzdani...

Jedni će da slave, jedni će da kunu i proklinju, neki će biti ipak zadovoljni jer nisu ni bili tu da pobijede... "Važno je učestvovati"... A JA??? Ja sam svoju građansku dužnost ispunila... I niko mi nije platio za to... Jer ne može da se plati moje Ja, moja savijest i moj ponos... Ne prodajem svoju istoriju koja se danas piše... Ne mogu... Možda ću nekad promijeniti svoj stav, kad budem starija i iskusnija, možda ću odustati od građanske dužnosti, AL DANAS NE!


Saturday, October 13, 2012

U susret izborima.... Još jedna o politici...al iz drugog ćoška...

Ne postoji predizborna šutnja... Bar ne u današnje vrijeme tehnologije... Možda samo mediji umiju ćutati ali internet i mobilna tehnologija nikako...

Volim ovaj svoj dio svijeta... Ovaj kamen kojim gazim, i ovu šumu kojom dišem, more kojim plačem, nebo kojim gledam... Ponosna na to ko sam i odakle sam... Ponosna na ime i ponosna na korijen... (iako ne znamm dokle dopire)... I to ni jedna politika ne može da promijeni... Ni jedna partija... Ničije kritike i pohvale, lažna i prava obećanja, maldost ili starost... Ovo parče svijeta nosim u srcu bez interesa...

Situacija je realno loša.... Neko može da kaže i dobra... To je stvar tuđeg mišljenja... U moje ne zalazim... Jer ovaj ćošak svijeta iz kojeg dolazim je osnova mene, prečnik mog srca i obim moje duše... Ja neću da se opredjelim ni za čiju bajku, ni za čije viđenje politike u mojoj zemlji... Gore pamtim, a bolje nam nikad nije bilo... tako da mi je nekako postalo svejedno... Do ovog ugla ne dopire svjetlost, ovde smo svi sami na svome, pa kako se ko snađe...

I zato me ne dotiču ničije priče pred spavanje, sem možda one ispričane na mom desetom nebu u ojem ne postoji niko osim nas... Volim moj mali ćošak planete, volim ovaj krš i volim ovu planinu... I more koje je plavlje nego igdje na svijetu... To je jedina partija koju podržavam i jedina politika koju volim... Moja Crna Gora!!!! Samo nek živi...

Friday, October 12, 2012

Oprosti ili nemoj... Pitanje je veličine...

Koliko je potrebno puta da se razpčaraš u najrođenijeg... u onog koji te ne smije izdati, ostaviti na cjedilu  kao napušteno kuče pored puta... Koliko je potrebno snage da imaš u sebi da bi mogao da OPROSTIŠ... da svaki put budeš onaj sa više srca i manje bola... Zar je svijet došao u takvu fazu da od svoga trebaš okrenuti leđa?

Ne umijem... Ne znam kako pogaziti krv koja te veže, život koji te spaja... Ne umijem reći da ne boli, kad kida... Al ne umijem ni oprostiti, ma koliko srce tražilo makar i najmanji razlog da budem veća od neba... Nalazim opravdanja, za nit paučine se hvatam samo da kažem sebi "U redu je... Oprosti... To je tvoje, od toga ne smiješ okrenuti leđa... To je tvoje jedino stablo s kojim možeš činiti šumu... " Al ma koliko željela moja šuma u požaru nestaje...

Već sam jednom o tome pisala... Koliko se o riječima malo vodi računa, a još manje i djelima... Premalo se pažnje poklanja obećanjima, a previše energije se ulaže u laži i zablude... Toliko amlo je iskrenosti među ljudima, a tako previše zabluda... I kako oprostiti onome u koga si vjerovao? Kako progutati tu čorbu od kamenja i zabluda koja ti je servirana upakovana u najljepše čokoladne boje...? Koliko srce od olova treba da bude, od koje legure da bude sastavljena duša pa da te ne zaboli... ? I svaki put kad kažeš da je zadnji, kako da stvarno to i bude?

Jer riječi možda ne mijenjaju ljude, ali mijenjaju odnose među ljudima... a tek djela... Djela mijenjaju odnose među svijetovima... Ona su ta koja nas dijele na dobre i loše... Na ljude i neljude... 


Tuesday, October 2, 2012

Srce moje vampirsko

Ima u meni jedan bezdan... Jedan vrtlog svemira koji se nastanio poslednjih dana... Našao sklonište, naselio mi dušu... Krade mi san, krade mi mir... krade mi zenice iz mašte...Krade i mene od svijeta...

Kako popuniti prazninu koja je svakim danom veća u grudima... napraviti dno na bunaru želja, koliko novčića treba da bacim u njega da se pokrije dno, da se ispuni samo jedna od svih tih bačenih Želja... Kako napraviti Cjelinu od nečeg što nije ni Pola...? Hoću li ako dignem brane uspjeti da nađem mir koji može ukrotiti uragan mojih misli? 

Misle ljudi da me nervoza nagriza... da se zatvaram u svoje svijetove jer me dosada okupira... A meni samo hvali dio slagalice, da promaja prestane da viri po mojim sobama... Kako da znam da li je to baš taj dio koji mi hvali? Gdje naći snage da se prepustiš osjećaju, da vjeruješ da to nije još samo jedan mamac za bezdan u duši... Još jedan oronuli stepenik na putu ka sebi...

Predugo sam jaka da bih sebi dozvolila trenutak slabosti... Predugo sam gradila svoje temelje, jačala ih... Predugo sam svoja, nestabilna i svojeglava, predugo sputavam svoje vjetrove... Ne traži da ih pustim iz okova... Biće bijesni... Srušiće sve tvoje pred mojim nogama... Zarobiće te u meni, i nisam sigurna da ću umjeti da nađem put za nazad... Nisam sigurna da ću imati snage za to... 

Praznina sve više obuzima... Znam joj granice al ih ne postavljam... Znam je ukrotiti ali ne smijem... Znam joj i ime al je ne smijem pozvati... Polako gricka, ponekad kida... rijetko zaboli... Još malo i potpuno ću se predati... jer izlaz je strašniji nego mrak... Iz mraka ne vreba toliko opasnosti kao na svjetlosti... još samo malo i moje vampirsko srce će se navići, okameniti i onda više neću morati da se bojim... 

Raste jedan bezdan u meni... 

(© text by Š.Selma)