Friday, October 26, 2012

Nabacim osmijeh i briga me....


U kom trenutku shvatiš koliko si jak? Da li je to onda kad izgubiš nekog kog voliš, kad te pobijede neke tuđe misli... Kad te prijatelji iznevjere? Porodica izda? Da liuopšte možeš biti toliko jak da prebrodiš uspravne glave, bez bola i bez suza? Da li postoji neko takav? Ko nikad nije pao... al skroz pao...
Ponekad ne znam šta može višre da zaboli... Izdaja, prevara, laž, odustajanje... dal lakše preživjeti fizičku bol il duševnu? Na današnji dan praštanja i žrtvovanja ja pokušavam da shvatim šta je to u ljudima što navodi da drugome zadaš bol... da ga iznevjeriš onda kad se oslanja na tebe... Šta je to što nas okreće jedne protiv drugih? Zloba, zavist, nemaština, neznanje ili je to jednostavno u strukturi gena?

Odbijam da budem takva... Odbijam da se uklopim u većinu, da pratim veće krdo... Imam svoj svijet, svoje navike, svoje prijatelje ne baš brojne ali ih imam... Imam uz sebe osobu koja mi je najveća podrška na svijetu, i kad griješim i kad padam... Imam ljude koji mi znaju uljepšati dan samo smajlijem iscrtanim na ekranu... Imam brata kojeg volim iznad svega, tetka sam jednom preslatkom čovečuljku... Nemam posao, nije mi tata 10-ti na spisku svjetskih bogataša... Al imam miran san i čist obraz...

Imam ponos s kojim mogu da kažem da sam pomogla... Da sam davala i kad ja nisam imala... Da sam bila rame za plakanje i dlan za smijanje... Mogu da kažem da sam sazrela u čovjeka koji nema predrasuda... Nije ovo hvaljenje i nije narcisiodnost... Ovo je sušta realnost... činjenično stanje stvari... Znam da ima ljudi koje sam povrijedila u trenucima kad sam izabrala sebe umjesto svijeta... Niko nije bez grijeha, laže ko kaže da jeste...

I na kraju, umjesto post skriptuma nekom ko zaluta... Ne činite zlo ljudima... Ne oduzimajte im ako već ne možete da im date... Nekome tako malo za sreću treba... Umjesto eura je i osmijeh ponekad dovoljan da nekom uljepšate dan... Zato danas jednog velikog smajlija na lice i izađi među ljude...