Tuesday, October 23, 2012

Nisam htjela da je napisem...ali sam morala... Jer jednostavno ne mogu da prebolim...

...Jednostavno mi fali... Nedostaje toliko da se svaki put srce iskida kad samo i pomislim... Na one tople oči pune ljubavi koje su me uvijek radosno čekale na samom ulazu... Koliko je samo čežnje bilo u njima kad bih odlazila i ostavljala ga samog... Satima...

Od prvog dana je bio razmaženko,  od prve noći je spavao uz mene... Sa svega 18 dana.... Buđenje na svaka 2h da bi jeo... na flašicu... mlijeko, med, plazma, AD kapi... i tako 4 mjeseca nespavanja zbog njega, ali mi nije žao... vraćao je nesebično svu pažnju svojim toplim pogledom... Svojim ummiljavanjem... svojom ljubavlju koju nije mogao da isfolira kao mi ljudi...

U mojim rukama je rekao svoje prvo Av... Smijem da garantujem da je bio najsrećniji pas u državi... mnoga djeca nisu imala djetinjstvo kao on... Toliko ljubavi neko nije osjetio za života koliko je on dobijao... Al je i vraćao duplo više... Ništa ne može da zamijeni njegovo tapkanje šapa po stanu, ni njihov miris... Ništa ne može da se poredi sa buđenjem u 6h ujutru da bi se zavukao pored mog stomaka... Zvzk njegovog disanja (čitaj - hrkanja), radost kad ide u šetnju...

Prevrunula sam 4 države kad je bio bolestan zahvaljujući crnogorskim veterinarima... Ljudi koji su bili oko mene mogli su da vide samo koliko smo oboje patili, koliko sam nemoćna bila da mu pomognem, a koliko je on bio u bolovima... Put do Ulcinja, 10 dana bolničkog liječenja, enormni račun... Al kad se opet zaletila njuškica u moju kosu, zdrava i vesela... Vrijedilo je svakog centa... Jer toliko ljubavi se niakd ne može kupiti... Ona bezrezervna, zbog koje se i na jačeg od sebne zaletio samo da me odbrani...

Na kraju, morali smo da se rastanemo... ne postoji dovoljno odbar razlog zbog kojeg sam morala da se odreknemmog malog Meda, ali znam da je sva moja duša otišla sa njim... da nema dana da ne pomislim na njega, kako je, dal je srećan... Još uvijek ponekad znam i da zaplačem za njim... zapravo, svaki put kad izgovorim njegovo ime... samo da ga jednom još zagrlim...

I na kraju... zbog čega želim ispričati priču? Zato jer smo mi ljudi nesposobni da volimo sa toliko iskrenosti,,, Jer kod nas postoje samo interesi, laži i podvale... Jer ne umijemo jedni sa drugima... ponekad ni sami sa sobom... Zato što ne umijemo da cijenimo ono što imamo... Psi su velika obaveza, ali još veći prijatelji... Meni moj prijatelj nedostaje ponekad do ludila... Znao je da me sluša, da me oraspoloži kad sam tužna, da me nasmije do suza sa svojim tupavm grimasama i akrobacijama... Bio je moj vjerni pratilac u šetnjama, i moj čuvar snova...

Zauvijek će ostati moj mali tupo tupavi, moja šunjalica...