Monday, October 15, 2012

U Crnoj Gori NIŠTA NOVO

I eto... Desilo se... NIŠTA NOVO... Ponovo ista priča pred spavanje... Ista melodija... Pobnovo suvi hljeb i čaša vode pred spavanje... Malo soli da zamiriše... I opet u iste rite nas obukoše... Digla se šatra nad mojih "30 kvadrata", isti cirkus i iste predstave... I ne znam dal je žalosno il smiješno... 

Koliko čovjek može biti slijep kod očiju? Koliko treba krv da je otrovana da iznova i iznova sam sebi kopa jamu, ruku stavlja na onu istu vatru koja ga je toliko puta ranije opekla... Opet u leglo zmija liježe iako su ga iste toliko puta ranije otrovale... Čudne neke zmije... No dobro... 

Sad ostaje da se posmatra sa strane, da se mijem na svako neispunjeno obećanje kojem se lud narod raduje... Ostaje da stojim rame uz rame sa onim ljudima koji nisu prodali svoj potpis, koji nemaju cijenu i čiji komšiluk nije privatna svojina... Sa ljudima koji znaju da cijene moral i obraz, poštovanje i poštenje, čast i porodicu, prijatelje i djecu... Sa ljudima koji smiju izaći na crtu i hrabro prkositi aždaji u lice... Sa ljudima za koje ne postoje podjele ni po kojem osnovu osim po istini... koji čovječanstvo dijele na ljude i neljude... Ostaje mi da vjerujem u istinu da su u laži kratke noge, u istinu da niko vječno nije živio... Ostaje mi da vjerujem u sebe!