Saturday, November 17, 2012

Heroj mog srca...

Nema te... Tvoje tople okice su se sklopile... Tuga me obuzela ali zanmd a ne bi volio da me vidiš daplačem jer ti to osjetiš... Ti, koji si nio heroj mog srca... Ti, koji si u mojim rukama drhtao od straha, a opet osjećao sigirnost... Ti, koji si mipokazao da postoje dobri ljudi na svijetu... KOji si me povezao sa njima... Drago mi je da si osjetio ljubav, da siosjetio da i ti možeš biti voljen... Znaš da smo te svi voljeli... I neće ostati ovako... nećemo dozvoliti da tvoja smrt bude uzaludna, da borba za tebe bude uzaludna... Ti si naš sinonim za dobre ljude, jer i ja se sada zovem Laki... i Dzenis se tako zove... svi se zovemo kao ti... Mi, ljudi velikog srca koji smo ti pomogli da se u zadnjim danima osjećaš sigurno... a tvoje maleno srce od srece nije izdrzalo... 
Hvala svima... svima koji su mu poslali pomoc, bio bi to veliki spisak... Ujedinio si nas i sad znam da je to bila tvoja svrha... tako malen a tako veliki... Spavaj sad, konačno si našao dom... Tamo ti neće biti hladno, neće te boljeti, i znam... zauvijek ćeš biti heroj mog srca... :(

Sunday, November 11, 2012

...samo mi srce nemojte amputirati...

Vec dugo se vode neki tihi ratovi u pozadini mojih misli....

Sigurnost vs. Osmijeh?

Zadovoljstvo vs. Ispunjenost?

Zaštićenost vs. Opijenost?

Radost vs. LJubav?

Blagost vs. Strast?

Pamet vs.Srce?

Vječita bitka, u kojoj nema pobjednika... Nikad ga ne može biti... Obično te iskustvo  nauči da vjeruješ svom razumu jer tako manje znda za boli greška koju napraviš... Ali srce... taj šeret ti zna ipak oduzeti dah... Zna te oduševiti i baciti tako jako o tlo da se iscijepaš u milion dijelova, ali ti nije žao... Zna da te navede na najveće gluposti, zbog kojih ćeš se smijati kasnije... ali ti nije žao...

Postoji li ona tanka nit kojom možeš spojiti razum i srce? Da budu cjelina opet dvije potrpuno različite melodije jedne pjesme... ?

Kažu mi jedni, poslušaj razum šta ti kaže, i ja znam da su u pravu jer to je za moje dobro... Odavno sam naučila da su to bile pametne odluke i pružale su zadovoljstvo... Zadovoljstvo sigurnosti... Da je to tako trebalo da bude...

A srce se čuje glasnije i kaže POSLUŠAJ MENE!!!! U njegovo ime niko ne govori... Možda će da boli, zapravo, hoće sigurno... Poželjećeš da te nema, kajaćeš se... ali ono te najbolje poznaje... U njegovom ritmu svaki dan ti prolazi... Srce je ipak tvoje tiho ime, ono koje ispisuje sve tvoje stranice... Mnogo ljepše nego što će azum ikad moći...

I tako je ta borba između tvoja dva alter ega vječita, nikad ne prestaje... jedno kajanje ti ne gine, jedno pitanje će uvijek biti tu... ali davno sam naučila da se ne pitam "zašto" jer ima 1000 onih "zato"... Udahnem duboko i napravim korak...

Umjesto post skriptuma nekom tamo ko je preživio globalnu katastrofu pa se pita št asad da radi...Oslušni prijatelju samog sebe, jer niko ti ne može bolje pomoći... Kajanje je prirodna reakcija...


Wednesday, November 7, 2012

LAKI - sinonim za dobre ljude...

Čulo se za njega... Za malu mrvicu od 4 mjeseca, fatalnu ljudsku grešku... Pisala su o njemu sva udruženja za zaštitu životinja, oglasiše se neki dobri ljudi sa neke druge planete, oni sigurno ne žive ovde u ovom svijetu mržnje i zla... Oglasiše se ljudi koji žele da mu pruže ljubav, da ga liječe... Mali Laki, kome prvi mjeseci života nisu bili naklonjeni...






Našli smo ga u smeću... na istom groblju gdje su ga napustili sa nadom da će i njegove sićušne kosti tu da ostanu... Možda su ga ljudi napustili ali sreća nije... Borio se, samo on zna kako... Gladovao, ali borio se... Još uvijek osjećam njegove drhtaje u rukama, i njegov strah u očima kad sam ga uzela u naručje... Istina, nije bio baš reklama za parfem za pse ali šta drugo očekivati od mrvice koja je prepuštena na milost i nemilost sudbini... Srce je tuklo, puno straha...







Nije mu trebalo dugo da se smiri, da osjeti povjerenje prema ljudima koji su došli da ga izbave iz muke, da mu vrate sjaj u okice koje su bile vrata u nebo... Toliko snage i očaja u njima, toliko ljubavi, zahvalnosti, tuge i bola... Nakon terapije krenuo je u bolje sutra... U drugi grad, u drugu državu, daleko od ljudi koji su mu nanijeli zlo, ali nikad daleko od onih kojima je za svega par sati prirastao za srce...





Lakija čeka dug oporavak, u petak je prva operacija... Da li će njegova sudbina moći da utiče na ljude? Da li čovjek ikad može u sebi promijeniti onaj gen za uništavnje? Hajde da osakatimo sve što je lijepo, možda ćemo biti srećniji????? I onda, kad izgubimo sve što je vrijedno, zapitaćeš se čovječe, jel tvoja glupost ikad imala granice... Zažalićeš za jednom malom krznenom loptom koja te mogla voljeti bez rezerve, ispuniti tvoju samoću...

Jer Lakijev lavež koji mu vraća samopuzdanje meni vraća vjeru da još uvijek na planeti tumaraju dobri ljudi, samo su se malo izgubili... :) A ima ih... Zbog takvih vrijedi čekati novi dan... Sa takvim ljudima se vrijeti broiti za sve Lakije na planeti...

Friday, November 2, 2012

Ja nemam dva srca...jedno za ljubav... jedno za mržnju....

Malen i pun straha... Nepovjerljiv prema ljudima vjerovatno jer je toliko puta bio udaran i maltretiran.... Vjerovatno jer više pamti ljudske noge nego svoje... I nema nikog ko bi se borio za njega... NIkog ko bi mu dao glas, jer on svoj nema... Zauvijek obilježen zbog ljudske nepravde, zbog ljudskog nemara... Zbog ljudskog nesrca...

Istina, čovjek ne može sam sa sobom, ni sa ljudima a ne sa životinjama... Ali odakle tolika mržnja prema tim krznenim loptama? Odakle toliko bijesa prema njima? Ni prema kućnim ljubimcima nisu bolji a ne prema onima koji su prepušteni na milost i nemilost ulice...Ponekad u njima vidim svu onu napuštenu djecu, ostavljenu u sirotištima... Koliko tuge mora iamti u takvim očima kad se osjećaš odbačeno od svijeta i ostavljeno... nevoljeno...

Čovjek je definitivno najgore biće na planeti... Najveća katastrofa... Nisu sigurno životinje napravile ozonske rupe... Njima je dat bijes, a ljudima i razum i bijes... A šta bi se desilo tek kad bi životinje imale razum? Ko bi preživio u toj borbi?

I dok ga gledam kako prepun straha drhti, srce se steglo u olovne lance... Čovječe tvoja glupost je bezgranična... Nikad neću moći da shvatim ljude koji vrše nasilje nad životinjama... Nikad ih neću moći opravdati... Ni podržati... Jer ako ne možeš voljeti životinje kako možeš ljude? Kako možeš sam sebe?


P.S: Pas je slikan u Pljevljima, i nema donju vilicu. Star je oko 4 mjeseca, i neuhranjen.