Tuesday, December 11, 2012

Niko ne zna bolje mene slušati, ko moj verni drugar ušati...

Neki dobar ritam u jednom dobrom danu... u zimskoj idili koja podsjeća na djetinjstvo kad smo kući dolazili mokri do gaća od igranja u snijegu, od grudvanja i sankanja... Svako dvorište je imalo svog Sneška Belića i svi su se isto zvali... Jedva se čekalo jutro da se posle šolje vrućeg mlijeka izjuri vani... Ah ta srećna vremena...

Nismo znali ni za inflaciju, ni za zlo među ljudima... Bili smo srećniji i zdraviji nego sada... A sada u vazduhu se osjeća neka primjesa djetinjstva, osjeća se žal i tuga za prošlim... Ljudi su mrki i sivi, i džaba meni moja bijela šubara kad su ljudima misli crnje od mraka... Al ne dam da mi pokvare zimu... Ne volim je, da budemo jasni, samo zbog onog minusa u celzijusu... Ali je volim zbog nježne boje bijelog koja u sebi provlači nijanse dobrote i nijanse neke bliskosti...

Volim je zbog mirisa kuvanog vina sa cimetom i karanfilićem i zbog dobrih tonova Balaševića koji prija u hladnoj večeri dok kroz prozor misli šaljem tamo... preko sniježnih nameta... Volim je jer se na snijegu ističe moj osmijeh koji ne dam da mi iko skine sa lica... Jer to je moje sunce... moj štit od čelika... I ne dam da mi pokvare dan halapljivci i pokvarenjaci i interesdžije... Ne dam...

I eto na kraju, umjesto post skriptuma nekome ko bude možda jednom pratio moje tragove... Stani... Napravi svoje... Jer na kraju samo tvoji tragovi se broje... Tuđi su ipak strana škola...