Tuesday, December 31, 2013

Ne daj da nam snegovi zaveju trag, pomisli u ponoc na mene nas, mozda novi januar donosi spas, pomisli u ponoc na men, na nas

Kad odlomiš parče srca kako se sastaviti opet? Kako zaraste meso koje iskidaš zubima "na živo", vene koje tupim žiletom izrežeš, duša koju razneseš u dijelove...?

Nisam nikad bila jaka kad su rastanci u pitanju, nikad ih nisam ni voljela valjda zato što sam ih imala previše za svoje godine. Ili možda zato što sam sa svakim tim rastankom po jedan dio sebe izgubila, i uvijek sve ponovo gradila... Da znam, suština života, biti zidar sopstvenih snova. Negdje su temelji loši, negdje zid, negdje potpora... znam...

Al bol koja posle toga razdire tijelo s godinama postaje sve manje podnošljiva... I sad, kad sam do temelja zapalila svoju bijelu kulu, dok su me snovi grčevito držali na grudima sa suzama na usnama, kako sad ustati... gdje naći ponovnu snagu osim u sebi... I kako do đavola da znam da sam uradila pravu stvar? Za čije dobro sam srce na živo iskidala i bacila ga na zgarište? Za moje?

Znaš, lako je biti jak na riječima, i nekako suze u pustinji zakopati, al onda ostaneš sa sobom na toj istoj pustinji i kiša počne...Iz zemlje... iz svih suza... Boli li? Ne! Ubija.... Ono kad znaš da ostavljaš ono čemu pripadaš, ono gdje možeš stati... Kad te svi snovi tvoji drže u rukama u zenicama vidiš djecu i san... Ostavljaš iz straha, zbog prethodnog rata i pustošenja.

Ne, ovo nije dan kad trebam biti slomljena jer život okreće novu stranicu, i možda se moji snovi ponovo vrate... Nisam odustala, vjerujem u čuda... Iz pepela sam ustala, i po trnju hodala i neću sad da odustanem od cilja... Nekad ni svaka bol nije zla... Važna je to lekcija, naučiti ustati posle poraza a i dalje u srcu, ili bar onom što je ostalo od njega, nositi ljubav i vjeru u sebe, vjeru u snove...

Friday, December 27, 2013

Ili jesi...ili nisi... jedno od ta dva

U hladno i kišovito jutro, kad se u asfaltu tope moji tragovi... Pored mene svi namršteni, pospani... Stisli se u neke svoje sanduke, ljuti, bijesni... Poslednja moda "biti mrgud", i svi nose taj kaput... Crveni ruž razbija monotoniju sivila u koju su se svi povukli. Nemaština, mučenje, rastrzanje, borba, vučija ona gladna borba, sirova...za život...

Znaš, nije nikom lako u životu, svakom je svoja nevolja ko planina velika... Nekad čak i veća. Nikom sunce ne radi na baterije. Ne mogu ti reći da je sve u životu lako, da je sve posuto sjajem zvijezda, da se ljubavi dešavaju, da prijatelji postoje, da sve bajke imaju srećan kraj... Mnogi su od nas prošli stvari koje nisu trebali, trebali su biti bezbrižna djeca na polju makova, trčeći za suncem i ljubeći nebo...

Kad odrasteš, shatiš da su tvoji tinejdžerski problemi u stvari samo male boginje naspram leukemije života. Shvatiš da su one Velike Ljubavi u stvari samo pijesak naspram otkucaja srca pored Onog Nekog... Odrasteš i shvatš da su ljudi koji su te donijeli na svijet tvoje najveće bogatstvo, mada, obično to rijetki shvate na vrijeme.I Prozuji život kao treptaj oka. Ostanu ti uspomene, i sjećanja, i miris starenja u nozdrvama. U nekim ladicama pronađeš žute fotografije, neke sitnice s ljetovanja... Pobijediš amneziju...

Najvažniji poklon koji možeš nekom dati jeste svoje srce, ljubav, i pažnja... SVaki dan, onima koji su ti dragi, koji su ti blizu pulsa u grudima, koji te pokreću... Najlepše riječi koje možeš uputiti nekom jesu "Hvala", "Volim te" i "Izvini"... One znaju zavrtjeti svijet u sedmom pravcu snova. One imaju miris tvoje krvi...

I najvažnija lekcija koju u životu možeš da podijeliš sa nekim... Nauči da voliš sebe. NAuči da budeš svoj, samostalan, hrabar... Da se suočiš sa svakom nemani, sa svojim strahovima. Nauči biti iskren sa sobom, lako je posle sa drugima. Nauči da budeš srećan, da radiš ono što te čini srećnim. Pa ako radiš posao koji ne voliš, kad završiš, učini nešto za sebe, nešto što će ti izvući taj osmijeh iz prašine koju godinama skupljaš u duši. POkušaj, nije teško. I ja sam tako učila. Korak po korak, klecala, padala, odustajala... Ali kad počneš da vjeruješ u sebe, da ljudima govoriš ono što osjećaš, pokidaš te maske kupljene u radnji za folirante... Osjetićeš olakšanje i ukus slobode. Ponekad je teško održavati taj balans... Uhvati te neka depresija, umor, pospanost... Ali ni tad ne odustaj... Napravi pauzu, zatvori se u sebe, i odmori dušu na drhtavim prstima...

Ali nikad ne odustaj, jer samo takav možeš biti svoj!

Sunday, December 22, 2013

PRAVO NA ŽIVOT ZA ODBAČENE

Ovaj post je nastao kao odgovor na temu na twitter-u koja se ove nedelje vodi... Naime, bice malo dugačak post, kome je dosadan, nek odmah prestane :) Tema je vezana za ničije pse, male sitne mokre njuškice koje niko ne želi, odbačeni i otpadnici čovječanstva.
Odmah na startu - OVO JE MOJE ISKUSTVO, svaka slučajnost sa akterima narednog posta je namjerna.
I druga stvar koju odmah želim da razjasnim - ja znam da su djeca prioritet, napuštena djeca, i pomoć ugroženim ljudima, ali ne mogu se zanemariti ni psi, jer imaju i oni PRAVO NA ŽIVOT! Ja sam sva za humanost, prema ljudima ali i prema njima. E tako... Dva scenarija su u pitanju, obećala sam ljudima da ću ovo ispisati pa da krenem...

SCENARIO 1 - veterinari u Crnoj Gori
Uloge:
JA kao ja...
MEDO: moj pas
VETERINAR: Vet ambulanta u Pljevljima, i u Beranama.

Meda sam, kao što sam pisala uzela sa svega 18 dana. Odmah sam otišla veterinaru po informacije o čišćenju od parazita, o vakcinaciji, ishrani itd. Preporuka u Beranama - prvo čišćenje sa 6 nedelja uz prvu vakcinu. Tako je i bilo. Medo je super napredovao. O ljubavi ne mogu pisati jer bi sve ovo otišlo u drugom pravcu. Revakcina - Medu je loše. Sa 2 mjeseca imao je užasnih problema sa stomačićem, konstantnu dijareju, i posle inekcija veterinara bilo bi mu bolje par dana, ali bi se sve to vratilo. Bio je loše, odbijao da jede... Pokušavala sam skontati šta mu je. Dijagoneze su bile prehlada i paraziti. Čišćen je više nego što je trebalo, koristili smo medicinski ugalj, probiotik tablete, Belcando ishranu... Spavao je u krevetu, bio je voljen i pažen, ali ljubav nekad nije dovoljna. Za Novu godinu smo bili u Pv. Bolest se nastavila, krvava dijareja, i povraćanje glista od 15 metara. Odnijela sam ga u vet ambulantu - nisu htjeli da ga prime jer nije tele, u drugu ambulantu (o kojoj će opet biti riječ u drugom scenariju) ga je primila, dali mu koktel inekcija, fiziološku da ne izgubi tečnost i rekli su mi da ima štenećak i da je najbolje da se pozdravim sa njim. Sjajan poklon za Novu godinu. Konstantno sam bila na forumu za pse, hrvatski forum je u pitanju i tamo sam našla vet kliniku s kojima sam komunicirala, prevrnuli smo Srbiju i ambulante, zvala klinike u Pg, kod nas se nisu radili nalazi koji su njemu trebali, a nismo mogli da ih pošaljemo van CG jer dok bi stigli ne bi bili sveži nalazi. U BiH sam našla isto par ambulanti, i svi su davali drugačije predloge. Moram priznati da nisam mogla tada ni finansijski da izguram sve analize u dr državi, ali... Nekako sam uspjela da ga održim živog, do Ulcinja. Do klinike Veterinum gdje su od sveg srca željeli da mu pomognu jer su prije svega vidjeli koliko sam plakala dok sam ga u rukama nosila u kliniku jer nije imao snage. Ustanovljena je izmijenjena krvna slika usled parazita, pošto nije na vrijeme krenulo čišćenje od malena, jer veterinari nisu smjeli da mu daju inekciju za štenećak, ili ko zna šta su mu dali... Medo je ozdravio posle 10 dana, i danas je živ i sretan pas iako više nije kod mene, ali našla sam mu sretan dom. O emocijama neću pisati ovaj put. Tada sam kontaktirala i Vet udruženje u Cg i kinološki savez, i niko nije znao da me uputi kod kvalitetnih ljudi kod nas i kod ljudi koji rade pretrage koje su njemu trebale. Toliko o veterinarima u Cg...

SCENARIO 2 - Udruženja za zaštitu životinja u CG
Uloge:
JA kao ja,
Moj POBRATIM
BABA VECA - predsednica jednog udruženja
BABA VECA 2 - direktorka jednog azila ili nekog udruzenja  nisam sigurna al da je ne imenujem jer me može tužiti, čujem da voli to da radi
ZAŠTITNICA - jedna djevojka koja zvuči zaštitnički, poznata je mnogima al... opet, da me ne bi tužila...
GRUPA - fb grupa iz Cg
Kada je Laki pronađen, prije godinu dana, uz pomoć donacija koje su bile JAVNE poslali smo ga u Suboticu. tada je krenulo i moje volontiranje u azilu. Iskreno, nije mi se dopalo šta sam zatekla tamo. To je bio (još uvijek je) šinteraj. Štenad su imala šugu, umirala od zime, psi su jeli svoje fekalije, bili gladni i prljavi. Veterinar koji je opisan u prethodnom scenariju nije umio a ni želio da ih liječi već ih je "vakcinisao". Po zakonu, i nalogu opštine. Direktor tadašnji se protivio tom zakonu, ali nije mogao da izdrži pritisak od jačih ljudi. Baba Veca je bila na glasu, imala je udruzenje, ali... Iskreno, nije mi se ni njen rad dopao. JA i pobratims mo pokušali da pomognemo, isšli i volontirali, nosili ćebad za štence, hranu, ali nisu nam dali da prilazimo psima, ni da ih hranimo, bacili su medicinski ugalj koji smo donijeli, bacili su ćebad... Pričali su kako mi to radimo da bismo se eksponirali - koje gluposti! Ljudi su nas voljeli jer smo išli ulicom i hranili pse, kupovali od našeg novca i nije nam bilo žao. Laki je uginuo, ali se pojavila Beki - Belka ili kako već se zvao pas. Povrijeđena šapa... Htio je vet da je "vakciniše" al nekako smo se izborili da je pošaljemo u Veterinum. Tamo je morala da se izvrši amputacija. Tražili smo donacije. Uspjeli da skupimo nešto, sve što je bilo namijenjeno Lakiju preusmerili smo na nju, i sve je bilo javno. Još uvijek čuvam sve priznanice. Tada smo ja i pobratim došli na ideju - da napravimo humanitarni koncert za azil. I pošlo nam je za rukom, dobili smo ozvučenje, salu na ime organizacije baba Vece, učesnike, spojili nespojivo, flajere, postere, pozivnice, zahvalnice, donacije u hrani, medije, ambasade, Animal planet, smještaj za preko 50 ljudi iz drugih gradova, i sve to BESPLATNO! U HUMANITARNE SVRHE!
Bilo je obezbijeđeno da kamera snima donacije na dan koncerta, da se pred kamerom novac prebroji, da sve bude javno, da se uzmu lijekovi i hrana, sve je bilo spremno... A onda je Baba Veca tražila da donacije uplatimo na njen račun! Iako smo znali da je određene donacije potrošila na frizera, Swarovski čizme, i ko zna šta još... Na grupi smo tražili donacije za Beki, ali Zaštitnica koja je ostavila u azilu je počela sa spletkama, ljudi su tražili dokaze o uplatama, svađali su se, podmetali, iako je ista Zaštitnica od donacija bila na ljetovanju u Turskoj, bila u Bg, kupila auto, itd... I sve se to zna, ali niko ne može da istražoi sve to, ja i pobratim nismo htjeli da se miješamo više u te spletke crnogorskih zaštitnika i udruženja. Uplatili smo sav novac na kliniku i odlučili se da završimo koncert i prekinemo saradnju sa svima. Radili smo na pripremama za edukaciju djece u školama, i sve je išlo kako treba... Scenario je bio srceparajući, ali... Kad smo odbili da pristanemo da novac iz donatorksih kutija uplatimo baba Veci ona je otkazala salu za koncert i mi smo tako dobili otkaz koncerta dva dana pred održavanje. Nismo moglli nista da promijenimo, koncert nije odrzan, azil je ostao bez donacija... I danas je tamo ista situacija. Baba Vecino udruzenje je propalo, dobila je zabrannu svuda da se pojavi, postavljen je novi direktor, a u azilu rade lovci i šinteri. Pse su pustili na ulicu, da prave čopore i da od gladi napadaju. Ljudi ih šutaju i mrze...

Eto, to je moje iskustvo. Želim samo skrenuti pažnju da ovaj problem postoji, da se mora riješavati, nije to nemoguće, samo treba kvalitetni ljudi da ga riješavaju. Ljudi koji vole pse, oni koji smatraju da i oni imaju pravi na život. Oni koji su svoju vjernost dokazali milion puta. A ljudi su im okrenuli leđa! Rešenja su jednostavna za ove probleme treba samo imati volje da se riješe.

Friday, December 20, 2013

Gdje li si se do sad skrivala, znam negdje si uzivala, kad god dosla dobrodosla mi jer jedno za drugo MI SMO ROĐENI...

Zvanični početak zime... Onako kalendarski... Bliži se Neka Nova Godina, 14-ta u novom vijeku... Ma nekako zvuči kao neki novi početak, a u stvari dan kao dan. Međutim, navika nas odraslih (po broju godina jel'te?) je to neko podvlačenje crte, one žute, drečave... Malo matematike, onda neke nove odluke... Novi zadaci i ciljevi. Nisam od onih koji donose neke drastične odluke, niti volim tu životnu matematiku, ali...

Ova godina - kako god je zvali, bila je zaista teška. Od samog početka, sa vakcinom protov bjesnila i tetanusom, pa evo sve do danas... Puna trnja, oštrog; puna kamenja hladnog, po neki zrak sunca, i mnogo zime... Suma sumarum...

Pamtiću je po:
- prvom padu - otkaz koncerta i otkrivanje lica NVO, i bacanja niz vodu dva mjeseca truda i rada. Prijatelji, oprostite, nije bilo do mene!
- odlasku iz mog rodnog grada, moje grude! Grade oprosti mi, u meni još nisi umro!
- Političkoj akademiji koju sam završila, sjajnoj ekipi koju sam upoznala :) Sarajevo - Skoplje PREDIVNO zaista, prvi let avionom... Lijepa uspomena
- pronalasku jako dragih ljudi, prijatelja koji... pa prirasli su nekako srcu...
- fantastičnom koncertu velike zvijezde Olivera Dragojevića... zaista je neprocjenjivo čuti Cesaricu live... Biti jedan od mnogih u onoj rulji svijeta koja vrišti u euforiji...
- shvatanju velike istine - da su mi moji roditelji, bez obzira na sve nesuglasice, NAJVEĆI PRIJATELJI!!! Moj oslonac, moja snaga, osmijeh i nerviranje... Hvala im do neba za sve što su ove godine učinili za mene... ne bih uspjela bez njih!
- razočarenjima iz više dijelova u... osobu koja mi znači sve na svijetu, (a nije muškarac)... I bilo je jako teško, bolno, razarajuće, ali ja sam kriva... previše sam očekivala, iako sam znala da ne treba. Trebalo je prihvatiti stvari takve kakve jesu,, ne pokušavati da promijenim ono što nije moj problem... ali do đavola, BOLI!!!
- po jednom vikendu u Beogradu, u maju, i prelijepo provedenom vremenu... Hvala osobi koja je zaslužna za to... :) sad imam mrvicu ljubavi više za Bg
- putovanjima,  kratkim al slatkim... Budva, Kotor, Tivat, Sutomore... Bilo je zaista lijepo...
- velikom ranjavanju, direktno u srce... Veoma krvava scena i jako bolno iskustvo. I za to sam kriva, opet sam previše očekivala, srce blesavo... Preživjela sam, dugo mi je trebalo da se oporavim, i nisam bila pametnija... Opet sam dala šansu da me isti voz zgazi dva puta... A onda je usledio bijes, i kočnica... Voz j eizletio iz šina, sve šanse sam povukla, i prekinula sve niti. ma koliko teško bilo, bilo je ispravno, i ne kajem se. Al, to je neka posebna priča...
- po velikom gubitku mog prijatelja koji je sebi oduzeo život... Nek mi te anđeli čuvaju prijatelju... Ja nisam umjela...
- po predivnom osjećaju gledajući mog malenog čvečulljka kako raste, kako puni drugu godinicu, po onom slatko izgovorenom "tetka"... Duša moja malena, On mi je SRCE ISPUNIO!!!!
- po velikom žrtvovanju vremena na učenje i spremanje ispita, ali se taj trud i rad isplatio.... Diplomirani inžinjer elektronskih komunikacija... Zvuči fensi :) Definitivno, ponosna sam na sebe, na to što sam postigla i što mogu reći da sam svoja!
- moru, mom plavom Jadranskom... Po soli na koži, osjećaju slobode, i onom neopisivom kad te voda obavije oko tijela... More moje... :)
- po AVGUSTU... poznanstvu koje je promijenilo moj svijet... po Njemu od čijeg prvog poljupca su mi koljena zadrhtala i zemlja se okrenula u nekom petom pravcu... po Njemu, koji se polako uvlači ispod kože, koji me vrtoglavo iznervira svojom pasivnošću, i beskrajno usreći zagrljajem... Njemu koji već 5 mjeseci čini da se osjećam i srećno, i tužno, i slobodno, i vezano, koji me liječi od svih boli i tuga i ponekad čini da se osjećam kao jedina žena na svijetu... On je neko po kome ću definitivno pamtiti ovu godinu... On je moje čudo, jedno jedino ove godine. Mislim da je dovoljno jedno čudo godišnje zar ne.?
- po prelijepom koncertu Sergeja, koji me svojom humanošću i jednostavnošću oduševljava... Puno sreće na Evroviziji :)
- po ponovnoj tituli tetke, jednoj preslatkoj princezi koja je moja mala lepotuška, jedva čekam da poraste...
- po jednom bolnom trenutku kada se mojih 20 i nešto godina obrušilo na mene, u jednom trenutku... sve prećutano, sve progutano, svi demoni ispod tepiha gurnuti... veoma bolno iskustvo, ali moralo je da se desi... I drago mi je zbog toga, promijenilo me... Na bolje nadam se...
- po dobijanju stabilnog posla, vidjećemo do kad ću uživati u tome
- po jednoj jako simpatičnoj osobi, koja me uvijek iznenađuje svojim djelima i pažnjom... Ima još dinosaurusa izgleda :)
- po prepoznavanju moje poezije i pisanja, zaista je lijepo znati da to što radiš u stvari vrijedi još nekom...
I tako dalje...
Zvuči ovo kao mnogo... I jeste... Bilo je i lijepih trenutaka, ne moe se sve opisati u jednom postu, ali...Poenta je da mi je sve to pomoglo da odrastem u jendu stabilnu ženu, samostalnnu i jaku, u osobu koja je naučila granice između mogu i neću, između ne smijem i želim, između neba i zemlje. Sad mogu reći da je iskrenost najljepši osjećaj na svijetu, da je ljubav ono što me pokreće, moja euforija i droga... Donošenje novogodišnjih odluka u stvari i nije ništa novo nego potvrda svega onog što sam odlučila u tom jednom trenutku odrastanja.
A u stvari vrti se oko onih istina koje sebi nikako ne možemo priznati:
1. Budi s osobama koje te čine srećnim, a ne s onim zbog kojih si je tolerancija na ivici da vrisne...
2. Radi ono što tebe čini srećnim, pusti druge nek se utapaju u svojoj mizeriji.
3. Pomozi koliko možeš, davanje je odlika čovjeka
4. Ne nerviraj se oko stvari koje ne možeš promijeniti, a i ne pokušavaj, posebno ne mijenjaj ljude, jer je to misija osuđena na propast
5. Između izlaska i ostanka kući - uvijek odaberi izlazak...
6. Knjige i filmovi, i druženje, face 2 face, što manje društvenih mreža...
7. Raduj se, plači kad treba, govori ljudima da ih voliš, pokazuj da ti je stalo... neće svi uvijek biti tu... Iskoristi vrijeme koje ti je dato s njima...Stvaraj uspomene, one su nak araju jedino bogatstvo...

I moglo bi se dodati još mnogo mnogo o staroj i novoj godini, ali onda bi već prekoračila blog... Uživajte, hvala svima koji čitaju sve ovo, i kojima se to iskreno dopada... Hvala svima koji me znaju i ne znaju... A ovoj godini sretan put... Nek mi ostavi samo Čudo moje... On će se nositi i sledeće sezone... :)

Tuesday, December 17, 2013

Daj okreni, taj ringišpil u mojoj glavi...

Desi se ponekad da stvari krenu da se odvijaju vrtoglavom brzinom... Kao ringišpil zavrtiš se i ne znaš gdje su ti kočnice, vineš se put oblaka, trag ti za petama miriše od želje... I ne primjećuješ da ti je maslačak u kosi, da ti je srce na usnama... Ne primjetiš kad postaneš u trenu bolji čovjek...

A znaš kad se to desi? 

Onda kad počneš da vjeruješ u sebe, da poznaješ sebe... Onda kad ti je važno da ti dan bude ispunjen ljudima koje voliš... Kad činiš ono što tebe čini srećnim... To se zovu uvjerenja, to se zovu stavovi.. To je ono u šta vjeruješ, za šta se boriš, to su ciljevi... TO SI TI!!!!
Satkan od svih molekula prošlosti, sa trnjem u tabanima preko kojeg si prešao.. sa ožiljcima na rukama od žara preko koje si gazio... To si ti... Jer kad naučiš da vjeruješ u sebe tada ćeš moći da letiš po zvijezdama... Ne daj da te drugi uče kako ćeš da potoneš, to im dobro ide od ruke... Ne daj da te gaze oni koji umjesto srca imaju zmiju u grudima... Prepoznaćeš ih lako, osjete se... Po mirisu... 

I znaš, još nešto da ti kažem... Ne daj djetetu u tebi da odraste... Sačuvaj sve one dječije želje u sebi, i one ljubavi prema prvim pahuljama, jelkama, ukrasima, rođendanskim kolačima... Sačuvaj sve one djetinje osmijehe u duši jer samo kao jedno veliko dijete možeš razumijeti svijet, i možeš biti srećan... Nemoj da odrasteš, odrasli su uvijek namrgođeni, nervozni, previše puše, previše piju... Budi klinac koji zna da voli... Budi svoj... Nemoj da te drugi oblikuju...

Eto, tad se pokrene tobogan života.. kad to shvatiš...

Tuesday, December 10, 2013

Sami, svoji, izbjeglice iz besmisla...

ON: Čovjek od 30+, istrgnut iz sivila današnjice... Ni malo nalik na okolinu u kojoj je... sa zvijezdama u očima i nemirom na usnama... sa nestašlukom dječaka svuda po obrazima... Sa svojim ožiljcima na duši, ali koje tako dobro nosi, i tako savršeno prikriva... Samo ponekad mu blijesne oluja iz zenica u nekim noćima dok je drži u naručju... On, koji osjeća strah od pripadanja bojeći se da izgubi slobodu koju je skupo platio... On, koji ima dušu čovjeka, srce dječaka, i tijelo muškarca...

ONA: od paperja oblaka satkana, sa dušom od paučine... Izgubljena u nekim stradanjima, sa srcem željnim ljubavi... ona koja nije smjela zaspati pored njega bojeći se da je svako vece mozda zadnje... Bojeci se da ce ga izgubiti... Njega, koji joj je sručio zvjezdanu prašinu na dlanove...

Njih dvoje, par od nepara... Preplašeni jedno od drugog, istrgnuti iz stvarnosti i predati u bezdane svoje ranjivosti... Jedno uz drugo pripijeni kao da ništa na svijetu ne postoji, kao da nikad nisu pripadali nikom osim zvijezdama... Njih dvoje sklad u nesavršenom svijetu... Osjetila je drhtaje njegove duše, znala je kakvog je čovjeka srela... Otimalo se srce ko divlji ždrebac, bojalo se pripadanja... Njih dvoje - dvije uplašene zvijezde repatice koje sse jure po beskraju snova... 

Znala je da ne smije dozvoliti da ostane bez te droge osmijeha koju je dozirao tačno u kap... Znao je šta treba reći, znao je kada da joj dodirne usnama prevoj na vratu, znao je kada da je nasmije do besvijesti... Znala je i ona kada da ga zagrli... Kad da se pripije uz njegova lea kao pzavice uz snažno stablo tražeći oslonac za svoje krhko tijelo... Znala je da ćuti, da čeka... Prihvatila ga je takvog znajući da je to jedini način da mu pokaže... da shvati... Stalo joj je... Kao što nikad nije... 

Friday, December 6, 2013

...njen smeh je glasniji, njen bes je strašniji, u svakom našem ehu Ona odzvanja kad ja uveliko utihnem...

Bio jednom jedan trenutak... Ni malo drugačiji od svih ostali... I ni malo isti...

Idem na posao, Celzijus se nešto srozao do minusa, ali ne osjećam zimu... Usne se razvlače u osmijeh, onaj davno izgubljeni i zaboravljeni, onaj ISKRENI...

I vraćam se unazad u mislima, ponovo se smijem zbog zbunjenog izraza lica pred restoranom, na samu pomisao romantike... Ne, nismo mi za to... Još uvijek osjećam srce u grudima, moju ledenu gromadu kako kucka...

I onda, sasvim slučajno, dok sam se hranila sjajem zenica... Opet shvatim da, na kraju dana, ipak je najvažnije imati trenutak kad si ostao bez daha, kad su i koljena zaklecala i... Sve se svodi na onog koji umije da te nasmije, koji ti ostane u mislima pred spaanje dok se dugo rpevrćeš po krevetu i... Svaki trenutak ponavljaš u mislima...

Na kraju dana, kad možeš s nekim samo da sjediš, da se bezobrazno gledaš i smiješ sa određenom dozom erotike na usnama... KAd možeš da osjetiš drtaj u petama od želje koja niz kičmu klizi kao puzavica... Ti trenuci kad shvatiš da vrijedi borbe, i nerviranja, i pada ako treba pasti... To su trenuci za koje zaista vrijedi živjeti... Koje vrijedi pamtiti... To su one sitnice koje znače u dugim besanim noćima... Sitnice koje tjeraju tugu sa jastuka da ga ne zarazi svojom melanholijom...

I sad sam još više sigurna... DA taj osmijeh može biti moj zaklon ispod neba, moje sopstveno sunce... Da se vrijedi boriti svim svojim bićem... Založiti i srce i dušu, izložiti ih riziku da budu zgaženi i slomljeni... Zbog samo tog trenutka kad uhvatiš odsjaj čežnje u pogledu... I kad jedan slučajni poljubac u rame kaže više nego sve riječi svijeta... Zbog toga i još zbog milion razloga - vrijedi se boriti...

Friday, November 29, 2013

Rođen pod sretnom zvezdom magičnom, ali u ovoj zemlji generalno tragičnoj...

Davno je to bilo... Jedne godine na ovaj dan...
Generacije prije nas dobile su šansu... Dobile su državu... Dobile su ČOVJEKA... Ne vođu, ne predsednika... Čovjeka...
Bile su to generacije koje su imale u sebi gen ljudskosti, bratstva i jedinstva...
Gen koji im nije dozvoljavao da prave razlike među narodima, među ljudima, i među vjerama...
Dobili su sigurne ulice, poslove, šansu i nadu... Imali su BUDUĆNOST...
I taj dan se slavio... Dan jedne države koju su tako lako rascijepali kao papirnu kartu...

Ja ne mogu pričati o toj državi, istina, rođena sam u njoj, ali ja ne pamtim njene blagodeti...
Ja nikad nisam bila pionir... NIsam nosila plavu kapu i crvenu maramu, i nisam dala časnu pionirsku riječ...
Tu državu znam iz priče svih onih koji su mnogo stariji od mene... Onih koji su znali za šta su živjeli...
znam da je to bila država u kojoj su cijenili rad, i porodica, i čast...
Država koju su izgradile radne akcije na kojim su se sklapala doživotna prijateljstva... Država gdje je biti vojnik najveća čast! Eto toliko znam o toj državi i to mi je sasvim dovoljno...

Državu sad spominju sa uzdahom... Njenog Čovjeka pomenu ponekad, uporede ga sa današnjim šalabajzerima, pa ih uhvati nostalgija za tim vremenima... Mi nemamo za čim da žalimo, mi koji nismo zapamtili ta vremena, mi koji pamtimo ono doba posle njega...inflaciju, sankcije, ratove...
Ono čega se sjećam jeste da sam imala pet godina kada nam je ujak došao u goste, i meni i sestri dao novčanicu sa likom Čovjeka da kupimo čokoladu... Koliko je to veliko bilo!

Današnji dan za mene nije od ogromnog značaja, nemam tu patriotsku ljubav prema toj Državi, ali moglo bi se reći da je po malo tužno ne obilježiti taj dan... Ne napraviti neki događaj gdje će svi nositi plave kape i crvene marame... Gdje će se podsjetiti stare Države i naše istorije... Jer je dio nas... Jer se takva nikad više neće stvoriti... Nikad više nećemo imati "crveni pasoš bez mane, što prelazi grane bez puno njakanja..." Nikad više nećemo biti toliko poštovani i cijenjeni...

I zato, možda nisam dala zakletvu kao mala, ali:
Danas kada postajem pionir,
dajem časnu pionirsku riječ
Da ću marljivo učiti i raditi 
i biti vjeran ii skren drug,
koji drži datu riječ.
Da ću voljeti našu samoupravnu domovinu
Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju,
da ću razvijati bratstvo i jedinstvo, 
I ideje za koje se borio drug Tito,
Da ću cijeniti sve ljude svijeta
koji žele slobodu i mir!

Thursday, November 28, 2013

A srce se ko jare opire

JOs jedno hladno jutro... Radno, pospano i sanjivo... Oči su mi još uvijek pune prašine sa zvijezde repatice. Pokušavam raditi ali, misli u praznom hodu..
Mozak se na ler kotrlja po nekim maštarijama, i dešavanjima...
Izbijaju mi sitnice od prosle noci pred ocima, svaka mi izvuce osmijeh na lice i nisam sigurna da li to u stvari srce cupka na tren ili neki cardas odigra za cas...
Vec dugo ne razumijem njegove korake i te promjene ritma i plesa...

Odvelo me srce mnogo puta na pravi put... Ali i na pogrešan.... Ne ljutim se, dobro je to srce... Mnogo puta ga nisam poslušala, trudeći se da učinim ono što je najbolje...za DRUGE, NIKAKO ZA SEBE!
Linija manjeg otpora, ili šta već... Izgovor prije bi se reklo. Bježala sam mnogo puta noseći ga u rukama, skrivajući ga od svijeta samo da ga sačuvam...
Toliko puta ga na intenzivnoj ostavljala... I preživjelo je sve...
Tvrdo neko srce, sa kožom nosoroga...

I onda kad krenem analizirati prethodno vece, ne mogu a da ne pomislim opet...
Treba li ga poslušati?
 Ima li neki detektor za srce za prevenciju greške?
 I koja greška je veća - srčana ili mentalna?
Toliko puta se vodila ta bitka, toliko puta ispričana priča, ali još ubijek nema tačnog odgovora.
Koji put će ti donijeti više ličnog zadovoljstva, sigurnosti, sreće...
šta će mi dati krila...
Šta je bezbednije? Neću ni pokušati da odgovorim na zadnje...

Već 3h mi je prošlo u razmišljanju...
Znam ja da to strah pustoši mojim svijetom, strah od bola, od pada, od mogućnosti da se nađem opet na betonu svojih emocija... I ne postoji "green zone" za to...
Šta ćeš ti danas poslušati????

P.S. u nedostatku odgovora, javlja se stomak - kaže da je gladan... to baš i nije za raspravu :)

Tuesday, November 26, 2013

A ja, ja se kockam s prevarantom životom, iz rukava on svakoga dana izvuče nekog keca....

Previše zime... Previše vjetra... Previše hladnih ljudi i srca oko mene... Ili sam se ja možda pretvorila u izmaglicu...

Koliko treba snage da pobijediš prošlost, da staneš čvrsto na noge, ne okreneš se iza sebe i da pogledaš pravo... U neko sjutra... Bolje ili gore nije važno...

Zbog čega uopšte dozvoljavamo da nas prošlost proganja, da nam se kao bumerang vraća i svaki put nas udari jačom snagom... nekad u glavu, nekad u srce, a desi se ponekad i među noge... Pročitali smo svi bar jednu rečenicu, ili knjigu u kojoj se priča o tome ali ni jednom to zaista nisamo primjenili na sebi. Šta raditi kad teret prošlosti postane pretežak, i kad noge izdaju pa se pod svom silinom tog tereta sručiš na zemlju...?

Šta onda raditi?

Kako uzeti ogledalo u ruke, pogledati sebe tamo gdje se duša oslikava i reći priznati sebi da nisi više jak.. Da nisi sam stvoren i da ne prošlost treba sahraniti... Zatrpati je i dobro utabati zemlju, i da se kojim slučajem ne povampiri opet glogov kolac zabiti u zemlju...

U stvari, možeš li to uraditi? Jesi li jak dovoljno za to?

Nismo ni svjesni koliko potiskivanje emocija zbog stvari koje su nas povrijedile može da nanese štete, koliko samo može da boli sakupljanje soli od sasušenih suza... Ja imam cijelu solanu u grudima, i drugu u izgradnji... Moje brane čuvaju okean koji bi i pakao ugasio... Nije poenta izazvati nečije pitanje u glavi zašto je tako, niti da se bilo ko zabrine... Dobro sam, znam da izlizano zvuči, ali jesam.

Ono što želim reći, u stvari je da ne treba glumiti snagu ako si slab... Ne treba kriti osmijeh ako si srećan... I n treba puniti svoje bunare duše suzama... PLači, čovjek si, valjda jesi... Plači ako treba... Raduj se... Obraduj sebe nekom sitnicom...

Ispred mene je dug put... Još teža borba... Kao da ponovo učim da hodam, ali nemam namjeru da se predam. Želim pobijediti ovu neman koja mi je srce na živo pojela.

Suočite se sa svim onim što vas boli, sa svim svojim strahovima, znam da zvuči otrcano i jednostavno kada se ovako otkuca... Teško je prisiliti sebe na stvarno djelo, ali jednog trenutka ćeš to morati da uradiš...  Da zbaciš sve okove sa sebe, da sve boli i patnje koje si kroz život prošao zaključaš u veliki drveni sanduk i baciš u more zaborava...

I još nešto... Recite ljudima kako se osjećate... Recite najmilijima da ih volite... Recite ljudima koji vas iritiraju... Ne brinite se za njihovo shvatanje, samo budite iskreni... Prema sebi prvo, pa prema drugima...
Još nije kasno za novi dan...


Tuesday, November 19, 2013

Tek u jesen otkriju se boje krosanja sve su slicne u leto zeleno....

Dan tmuran i siv...Oblaci teški, debeli, onako baš ugojeni kišom... Jesen je konačno ušetala sa svojom svitom prostrijevši ispred sebe svoj sag prepun šuštanja i snova... Nekih svojih tužnih boja, i sa suzama u očima zaustavila se ispred mog prahaga nadajući se da ću je pustiti u svoj svijet... Ona koja je uvijek donosila najljepše mirise i nježne boje vatre...

RAdni dan, ni malo različit od prethodnih... Ovih dana mi rijetko šta može izmamiti osmijeh na lice... Rijetko ko može ubrzati srce, tek toliko da ga osjetim u grudima, da znam da nisam kamen postala... I otmu se misli, u nekom lelujavom hodu... U ovoj zemlji u kojoj se samo smjenjuju godišnja doba, i problemi rastu do u nedogled... U ovoj zemlji u kojoj je prokleto sve što je drugačije...

Odlutam do jedne ulice, upijem mirise djetinjstva, tačnije onih rijetkih trenutaka bezbrižnosti... Uhvati me nostalgija za nekim davnim vremenima kad se još uvijek nisu sve vrijednosti rasprodale na pijaci morala. I onda, kad se vratim u sadašnjost sva okupana sjećanjima, osjetim tugu... ponos... usamljenost... bijes... radost... Cijelu paletu osjećaja... Kao kad vojska maršira po svim mojim odajama, po koži mi ratuje...

Da, jesen je uvijek umjela da me ponese u svojim vrtlozima emotivnosti... Da me razgali svojim ukusima kestena i mirisom vina... Ona je prava mala vještica koja svojom magijom učini da budem tako obična, ranjiva, po malo zaljubljena u zvuk kiše na krovu... U jedne oči... U moje divlje bademe...  U jedan novembar kad sve miriše na pustinju, na sjećanje...

Da, volim tu jesen...


Saturday, November 16, 2013

U pamet se Crnogorci...

Jedno novembarsko jutro... Toplo i sanjivo... U mjesecu Škorpije... Pobjednika... Jedna jesenja slika na malom kamenom tlu. Danas se opet piše istorija ovog malog ćoška na planeti. Ne tamo neko preskazanje Nostradamusa, već stvarna istorija mog naroda. Pisala sam o tome, o ovom malom uglu planete...tek nekom predgrađu velike zemlje. Malena teritorija, burne istorije, tužne sadašnjosti i neizvjesne budućnosti.

Tri grada, kako tri strane svijeta... Danas biraju opet. Dan je započeo kao i uvijek kada se nešto važno odlučuje kao što je ko će svirati na Jazzu, gdje za Novu godinu... Da, upravo tako. Za mnoge je to samo jedna obična odluka, dužnost, nametnuta obaveza. Ne razmišljaju da danas u stvari biraju budućnost svojoj djeci. I tako je olako izaberu.

Jedni kažu "To je naše, nikad nije ni moglo biti tuđe"... Jedni su srcem i svim svojim organima smislili mnogo dobru šarenu lažu... Poklanja se čokolada da se malo zasladi pelin u venama ovog izmučenog naroda... Jedni su ipak vidjeli nešto, vidjeli blijesak prošlosti, sve ono što je jedan grad nekad bio... Čast, ponos, istina... I nisu uključili slatkiše za dobro jutro, ni srce, niti kažu da je to njihovo... To su samo obični ljudi kao ja, ljudi koji imaju porodice, koji rade iskreno svoj posao, kojima politika nije obaveza već izbor. Konkurencija je ove godine malo veća. Ko li će pobijediti u vječitoj trci istine i laži???

Moj glas ne igra nikakvu ulogu, ali ovaj post... Pa, možda nekom bude značio. Nemam mnogo šta da kažem osim da bi bilo idealno kada bi se svi ovi medvedi probudili iz sna koji sanjaju već godinama, iz ovog košmara punog laži, nemaštine, krađe, korupcije, preživljavanja na rubu propasti... BIlo bi lijepo kad bi promijenili bar nijansu ove crne koja nas je okružila... Kad bi bar vidjeli ISTINU... kad bi bar poželjeli PROMJENU! Bilo bi lijepo kad bi budućnost bila važnija od danas... Kad bi prestali prodavati svoju ličnost za trčavu cifru zelene boje, i umjesto toga stali uspravno, ponosno i časno i rekli "JA SAM PROTIV!!!! Protiv siromaštva u kojem živim!!" Bilo bi lijepo kad bi vidjeli da to nije čokolada, već samo g****** sa ukusom...

Probudi se narode Crne Gore... Dosta si spavao!!!!

Wednesday, November 6, 2013

Srećan ti rođendan, mali dođošu... Nek bude poslednji bez nas...

Ne, danas nije nikakav poseban dan... Ništa mi ne znači... Ni malo drugačiji od svih onih prethodno izgubljenih dana...

Sjećam se prošle godine na ovaj dan...
Pamtim ga kao poslednje veče mog besmisla... Tad sam poslednji put ostavila dušu na mom nebu, sa brojem deset. Ima to svoju simboliku, ima to neku posebnu čar... Taj oblak sa pogledom na rijeku...

Pamtim ruske kape, i zvono... I pamtim vjetar koji mi je nagrizao kosti dok sam čekala...
Držeći u ruci paket ljubavi umotan u papire iluzija...
I pamtim poziv u sitne sate, iskradanje u taxi i odlazak na granicu ludila...
Pamtim i čuvam tu noć kao unikat u svim mojim ćutanjima...
Kao poslednju predaju...
I nikad više zora nije mirisala plavo...

Nije danas ni malo poseban dan... Al nek bude poslednji...


Friday, November 1, 2013

Ja sam samo klaun kog su natjerali da plače sa željom da samog sebe igra za bijednu svotu

Znaš ono kad ti bijesne oluje u srcu...
Povrijeđen stotinu puta,
padao i ustajao sa slomljenim kostima,
srcem iščupanim iz grudi,
dušom rastrgnutom od strane svih bijesnih pasa,
rasutoj negdje usput po blatu i kalu...
Usput se sastavljao od svih dijelića koje nađeš...
Mjesto srca kamen,
mjesto duše list...
U očima mrak ostane a u kosi divlji vjetrovi biju...
I smiriš svoje oluje divlje,
zatrpaš ih u soli ostaloj od svih presušenih izvora suza,
zakopaš svoje snove, i otkoračaš u nedogled...

U jednom takvom lucidnom trenutku svoje samovolje
digne se prašina sa srca...
Groblje tvoje sreće vaskrsne i mjesec bude pun...
Pogledaš se u ogledalu i tamo vidiš samo rupu u grudima...
Kroz nju vidiš sve svoje padove,
sve svoje strahove...
Rolna crno bijelog filma tvog života se odmotava
a suze stoje u očima...
Nemaju kuda, umiru tu gdje su rođene...

I u onom jednom trenutku kad se sumanuto okrećeš oko sebe
pokušavajući da spojiš svoje krajeve,
pokušavajući da nađeš samo jedan kamenčić na koji možeš da spustiš dlan,
gledaš u nebo previsoko...
I shvatiš da si na kraju ipak sve ono čega si se plašio...
Shvatiš da si još samo ti ostao...
Ti, jedan hrast u pustinji svojih snova...
Sa uvelim željama u proljeće...
Onaj jedan jedini...

Taj trenutak, kad shvatiš koliko si sam,
taj trenutak kad u tebi ne ostaje ništa osim bola,
vrištao bi, al glas zarobljen u tebi kao ludak u košulji...
plakao bi al samo barut može da istoči iz zenica...
Vapeći za jednom iskrom...
Tu... Na toj ledini prosutih iluzija
stoji jedna stijena u bol pretvorena...
Niko nema hrabrosti da samo malo zagrebe...
Da vidi je li sve samo to što vidiš...


Sunday, October 20, 2013

"Nek baci kamen onaj ko nije bez grijeha..."

Počinje za koji minut u Crnoj Gori... Ono o čemu svi pričaju... Ono što je tabu tema na Balkanu jer smo mi ponosni narod koji ne trpi raznolikosti među kjudima...
Digla se graja... Linč...Spremaju se neredi, prave se bombe... SREMA SE NASILJE!!!!! I digla se larma oko toga... Oko šačice ljudi koji paradiraju ulicom, koji su različiti po nekom svo opredeljenju, ali su ljudi isto kao ja i ti... I kroz njihove vene teče krv, crvena, sa bijelim i crvenim krvnim zrncima...

Iskreno, nemam ništa protiv različitih ljudi... I svi su danas na ulici, na portalima medija, prate zbivanje u Crnoj Gori, prate huliganstvo koje će se sigiruno desiti...

A niko se ne pita - šta je sa onima koji danas nemaju da kupe hljep da nahrane djecu u istoj ovoj državi?
Šta je sa onima koji danas nemaju da obuku na sebe topliji duks, jer zima dolazi?
Šta je sa onima koji ne moigud a nađu posao?
Šta je sa onima koji nemaju krov nad glavom i osnovne higijenske potrebe ne mogu da zadovolje?
Šta je sa onima koji čekaju svoj eprvo zaposlenje?
Ili onima koji rade i po 16h dnevno za minimalnu dnevnicu?

Digla se graja oko šačice ljudi koji svoju intimu iznose u javnost, a oni koji danas imaju samo parče hljeba i malo soli ćute... Ćute jer se boje...Ili misle da nemaju pravo galasa?

Parada - čega? Šta je toliko ponosno u državi u kojoj je predatorska borba za radno mjesto, za platu od 200e i 8+ radnih sati? Šta je toliko ponosno u državi u kojoj ti sistem ne dozvoljava da napreduješ, u kojoj ma koliko obrazovan bio ne možeš da se zaposliš? SRAMNO je za jednu državu da vrati preko 3500 mladih i školovanih i sposobnih ljudi na biro čekanja, dok drski i bezobrazni i razmaženi klinci i klinceze drže radno mjesto i ne rade ništa...SRAMNO Je dizati buku oko šake ljudi koji šetaju ulicom ističući svoju raznolikost dok se ćuti o onom što je glavni problem na ovim ulicama... TUŽNO je za moju državu gledati kako se lome flaše i razbijaju izlozi zbog tuđe intime, a zbog svoje budućnosti se ćuti....

Eh moja državo... POnosna sam kad kažem da sam iz CRne Gore, jer volim svaki tvoj kamen, jer volim ovo nebo, i volim tvoju geografiju... Ali kad počneš da prezireš stavove ljudi među kojima živiš, kad se počneš pitati "Imam li budućnosti ovde"... Tužno je državo moja... Nisi ti neka zaostala zemlja bez infrastrukture i bez mladosti i bez sposobnih ljudi željnih svog mjesta pod tvojim suncem... Nisi ti toliko siromašna zemlja... ALi bojim se da ćeš za koju godinu biti pusta zemlja... Jer neće imati ko da postoji u ovim vrletima gdje se više brine o pitanju ko s kim spava, nego može li se preživjeti... Jadno je to...


Sunday, October 13, 2013

Sto vekova ću vako da te volim... Beži zato dok možeš...

Bojjiš se, znam... I ja sam se plašila tamnih noći i zora za koje nisam znala šta mi nose...
I ja sam nekad bježala od ljudi koji su mu pružali dlanove i otvarali dušu...
I ja sam se bojala ponovo biti nečija, misleći da tako izdajem sebe...
Da tako prestajem biti svoja...
Odbijali su me svi oni koji su me pokušali vezati u lance, koji su me željeli kontrolisati, mijenjati...
Vajati od mene svoje ideale...
Odbijali su me svi oni koji su željeli da me posjeduju...
Bojala sam se ponovnih padova... Izdaje... Lomova duše i cijepanja srca...
Kidanja šavova koje sam tako brižljivo pravila da bih se sastavila u cjelinu...
Nisam vjerovala ni jednoj istini...
Nisam čula ni jednu laž...
Znam da se plašiš, magare jedno...
Znam da si bježao i ranije...
Da si odlazio od onih koje su te željele mijenjati, prisvojiti, imati...
Da si okretao leđa pitanjima i pokušajima...
I one su te puštale da odeš misleći da ionako nisi vrijedan...
Da su igre tvoja strategija...
Da nemaš duše, da se svetiš, da ne umiješ biti ničiji osim samo svoj...
Pustile su te baš kao što su i mene svi puštali da odem... da okrenem leđa... Pobjegnem...
Puštali su me jer nisu umjeli da osjete koliko ima vjetrova u mojim očima...
Koliko želje u kosi...
Puštali su nas da se tražimo u odjeku planina...
I sad kad sam te pronašla, nemoj misliti da ću tako lako odustati...
Pronašla sam svoj eho u pustinji...
Znam budalo mala...
Znam da nisi spreman da ponovo vjeruješ... da misliš da je tvoja sloboda najdragocjenije blago kojeg se ne želiš odreći...
Znam da misliš da nikog više nećeš voljeti... nisi siguran ni da si ikad volio cijelim bićem...
Toliko da možeš da izgubiš dah od jednog pogleda... Izgubiš tlo od jednog osmijeha...
Znam da osjećaš...
Znam da vidiš da nikad ne bih pokušala da ukrotim tvoje divlje lavove... Da prisvojim tvoje more nebesko...
Osjetio si da mogu biti sve što si trebao... I bojiš se toga, znam...
Bojiš se da me pustiš blizu, znam i to...
Vidiš, potpuno te razumijem... I zato ću biti tu...
Umorna sam od bježanja traganja nesavršenim oblicima ljubavi...
Želim se zaustaviti bar na tren da predahnem, da skinem teret straha sa leđa i možda, posle toliko godina pokušam vjerovati nekom...
Pokazaću ti da i ti to možeš...
Da i ti to smiješ...
Nećeš ni osjetiti, neće te boljeti...
Obećavam, bar ja ti krila neću slomiti...
Bez njih... Ti ne bi mogao biti moj vjetar... Ne bi mogao biti moj mir...

Wednesday, October 9, 2013

"Ne poželi ništa tuđe, svi smrtni gresi u tom su grehu..."

Činjnica je da (kao što sam već ranije rekla u nekom od postova) - ne umijem da funkcionišem sa ženama... Postoji i razlog zašto... Postoji milion razloga... Postoji čitav svemir između mene i većine žena na planeti...

Ja nisam neko ko će drugu ženu da posmatra kritički, da je ocjenjuje, procjenjuje, kritikuje njene modne trendove, mišljenja, izbor muškaraca... Sve je to lična stvar... Isto tako, nisam neko ko će da sjedi sa 3 drugarice u stilu "Sex and the city" i da tračari sa njima o svom privatnom životu, poslu, sexu, drugim ženama... Ne umijem da pričam sa njima o kozmetici, o modi... Jer nikad od njih nisam čula iskreno mišljenje, iskren stav... (čast izuzecima, onih par PRIJATELJICA velikim slovima pisanim).. samo su uspjele da mi svojim "dobrim" namajerama is avjetima zakomplikuju život...

Šta je to što je u ženskoj konfiguraciji gena, krvtoka, moždanih ćelija ili čega već pa moraju biti posesivne i ljubomorne jedna na drugu, na njen uspjeh gledati sa mržnjom, a njene padove slaviti kao svoju pobjedu... Generalno je tako sa svim ljudima, ali među ženama postoji poseban zakon za to... Neko rivalstvo, trka, takmičenje...

Toliko puta su me (ne)prijateljice dovele u nezgodnu situaciju da moram da se provučem kroz iglene uši da bih izgladila situaciju... I sve zato jer vjerujem da postoji nešto dobro u ljudima, neki protivotrov s kojim mogu da funkcionišem da me to žensko ludilo ne uhvati, da me to prokletstvo ljubomore ne zaustavi na nekoj ulici i postane dio mene... Jer sigurno je da nisam kao one... Ja volim da se s mojim jaranima okupim na kafu, na čašicu vina, krčag razgovora o svemu... Ja volim da sa njima raspredam o filozofskim životnim temama, o gomili gluposti, o pijanstvima, o promašenim ljubavima...

I eto, ovaj post ne treba da ima svrhu, ne treba da promijeni ništa... Ali ako neka žena pročita sve ovo, i kaže "Pa i ja sam baš takva"... nek se zapita - da li je nekad osjetila žaoku ljubomore prema prijateljici, zbog nečeg, da li je iz dobre namjere napravila glupost, da li je u stvari zaista toliko iskren prijatelj... Ako je jedan odgovor bio DA - mijenjaj se... Jer bar mi žene smo stvorene da budemo iskrene, da budemo suptilne i nježne, a opet jake i sposobne... Možda i možemo da budemo prijateljice...

Monday, October 7, 2013

"Zaljubiš se, jer... Je to tebi potrebno... A voliš... Jer je to potrebno nekom drugom... " Inspiracija PART I

Slučajno i iznenada zalutah opet ulicama mog rodnog grada... Osjetih neku prazninu u srcu, i tugu... Bol jer je to grad koji je bio prepun boja i ljubavi... Mladalačkih nestašluka i prvih ljubavi... Izgledao mi je star, siv i istrošen... Ili je to zato možda što sam ja odrasla, što u tom gradu više nema poznatih lica... Što sam možda nekako otišla...

I u jednom razgovoru, sa nekim meni dragim... jednim od rijetkih prijatelja s kojima mogu da pričam o svemu nametnu se tema ljubavi (između ostalih o kokima će biti riječ)... Vječita tema, neiscran izvor za razgovore... Ali taj razgovor je bio nešto značajno jer... Podjsetio me na neke trenutke i na neke osjećaje koji su se izgubili kada je riječ o ljubavi... Ono klecanje koljena kada kreneš da ga/je vidiš... Ono gubljenje tla pod nogama od prvog susreta usana... I ono ushićenje kad je/ga ugledaš kad ti se približava i odjednom ti nije dobro, a odlično ti je... To mora da je ljubav...

I dok je on pričao i podjećao me na značenje ljubavi meni su kroz glavu letjele slike...
i onaj osjećaj vrtoglavice od jednog poljupca...
i nerviranje zbog neuzvraćene poruke...
i onaj osjećaj kada znaš da ne treba da odustaneš, kada ti nešto, neki maleni djelić govori da istraješ...
i osjećaj gubljenja daha od zagrljaja...
i onaj zemljotres srca... kad drhtiš, smiješ se jer taj Neko je tu...
I ćutiš... Jer to je sasvim dovoljno... Ono mjesto na uglu ramena i vrata... Ruka na ruci...

I priznah sebi, tiho, da ne čuje noć... Da ne čuje tišina... I da ne zna niko da ću se uvijek vraćati temeljima mog desetog neba, onom desetom otkucaju srca... Da mi niko ne može toliko nedostajati, a toliko biti u srcu... Da me niko ne može ubiti i oživjeti u istom trenu... da me niko ne može tako dobro ćutati, i tako dobro znati...


Wednesday, September 25, 2013

...taj raspored mladeža na njenim leđima pokazao mi je u koje zvezde treba da se zagledam i tako...

Nismo svi rođeni pod srećnim zvijezdama... 
Neki od nas su rođeni pod onim ugašenim, hladnim kamenim gromadama koje nam svijetlucaju u noći zbog svoje daljine, zbog nekih čudnih smješa gasova oko njih ili se jednostavno samo stide od srama... 
Neki su od samog rođenja spavali u zvjezdanoj prašini, dok oni drugi... 
Oni su morali sami da je traže...
da je sakupljaju u čudnim uglovima svijeta, da je pronalaze ispod ormara i u prašini prepoznaju njen miris... 
I onda, sasvim slučajno... 
Ona tvoja hladna pećina pod kojom si krio sve svoje najljepše snove... 
Dobije neki drugačiji oblik, sve ono što si u njoj sakrio izraste u drvo tvojih želja i ne da se korijenje žilavo, ne možeš ga sasjeći... 
I šta radiš onda sa svim kamenim figuricama svojih obrisa koje si ređao po vitrini svog djetinjstva, odrastanja... 
Šta radiš sa onim besanim noćima kojima si mape crtao do svog uzglavlja ne bi li u jednoj od njih tvoje parče sna zalutalo...?
Šta radiš onda sa svim svojim strahovima zbog kojih si noćima drhtao... Strepeći... 
Gdje sakriješ sve svoje ožiljke od brojnih padova da ne zasijaju pred suncem koje je zalutalo u tvoje mrakove... brišući sjećanja na sve one koji su pokušali da ga zamijene, da ga odglume... 
A ti si vjerovao, bio u zabludi, učio se... 
Spremajući se... 
Baš za taj trenutak... 
Taj pravi, kad tvoja zvijezda izraste iz kamena... 
Kako sad da ti pred noge prostrem svu svoju dušu i priznam ti da je onaj jedan trenutak u zoru bio bliži pripadanju nego cijeli moj život... 
Kako da ti kažem da je to bio trenutak za koji sam se budila sve ove godine... 
Da je to baš onaj trenutak kad je moj kamen postao zvijezda...
Da si ti sve što je ovaj hladni kamen čekao da zasija suncem postojanja... 

Monday, September 16, 2013

...svirajte mi jesen stiže dunjo moja...

Ne dam ljetu da ode, grčevito se držim za njegove krajeve kaputa, trgajući pokislu tjaninu od lišća...
Postavljam mu zamke i kamenje pred noge samo da ne ode...
Da se što duže zadrži u mojim rukama...
jer jesen umije da bude tako varljiva, tako šaerna a ispod svojih skuta krije toliko kiše...
One sumorne, hladne, koje znaju da uguše suze na licu...
One koje znaju da speru svu radost sa lica zbog pogleda...
Nije da ne volim jesen...
Ma ne, ja nisam jesenomrzac, ali ne dam ljetu da mi ponese poseldnji odsjaj sreće u zavežljaju svojih nadanja...
To je bilo moje ljeto...

Znate, jesen je zaista znala da bude divna...
Sa svim svojim paletama bojai mirisom pečenog kestena...
Sa zvukom kiše u prozorima koji tako lako znaju da me uspavaju mirism cimeta u čaju...
Jesen je zaista jedino doba kad ima nešto lijepo u umiranju...
kad padanje u san izgleda kao najljepša uspavanka...
ALi ako je pustim da mi se uvuče pod sako i da mi srce prekrije listom onog divljeg platana...
ako joj dozvolim da mi kišu podvali umjesto suza...
I ja ću kao uveli list odletjeti do neba, vinuti svoje nadanje visoko do oblaka i znam...
u prvoj oluji će se sunovratiti niz padine svih zamagljenih planina...
Niz sve te obronke moji jecaji će odjekivati kao najgora jesenja oluja...
I ne dam ljetu da ode...

Saturday, September 14, 2013

...Hej ljepotice, moje prijateljice...

...Glavni grad Podgorice danas bogatiji za jedno ludilo... Za tri prijateljice... Za tri ispijene šoljice dojč kafe uz ogromnu dozu razgovora... Nas tri... Štrumpfovi u akciji...

Šta reći o mojim prijateljicama...? O njih par koje su tu duže ili kraće... Njih par koje znaju tajne, i strahove, i po neki istorijski događaj zabilježen u enciklopediji... Nema ih mnogo, nisu mi blizu svaki dan, al znam da su tu... Svaki put kad pošaljem poruku, ili kad ćutim danima... Znaš da su tu...  I to je sasvim dovoljno...

Ne, nisam ljubitelj ženskih prijateljstava jer kad se otkotrljaju misli unazad... Ženski svijet mi nije bio nikad naklonjen... I nikad nisam razumjela zašto... Već duže vrijeme se i ne trudim da shvatim... Zato i cijenim njih par koje su ostale tu godinama... Koje nikad nisu pokazale dozu ljubomore, zavisti, pakosti... Samo Onu veliku injekciju nedostajanja što nismo češće zajedno u paralelnom svijetu kad nam je sve samo smijeh, šala i pozitivna trač rubrika...

Ne, ja odavno ne vodim negativne razgovore... Odavno ne razmišljam o kajanju i greškama, o nalakiranim noktima i urednoj frizuri... Nisam od tih žena... A nisu ni moje cure, i zato se tako dobro i slažemo...

I volim baš to kod njih... što znaju sa mnom da odlutaju iz krajnosti u krajnost, iz svemira na zemlju, što su tu bile i za padove i za strahove i za ustajanja i za sve moguće i nemoguće misije... Što, su me ćutke osuđivale i na sav glas podržavale i kad sam griješila i kad nisam... Volim i to što su uvijek nasmijane, i uvijek samo moje frendice...

Moje drage cure... :)

Friday, September 6, 2013

...možda nisam neki biser al sam barem svoj režiser...

Volim ljude bez kompleksa...
Mislim, kakav početak i kako jednostavna rečenica, zar ne? Ne mora uvijek sve da bude komplikovano i poetski (iako, priznaćete, poezija ima neke svoje druge čari)... Nego... 
Dobra stranamog hobija, tačnije posmatranja ljudi kad god imam vremena da podignem glavu sa betona pazeći da ne slomim visoke štikle ili da, ne daj bože, izvrnem nogu na ovim "ravnim" ulicama. Pouzdano znam da gotovo sve žene imaju komplekse... 

Debela sam, premršava sam, ružna sam, 'klempava sam, pogledaj ovo, pogledaj ono, ova boja mi stoji bljak, ovo mi je usko, ovo široko, ovde celulit, ovde strije, ovde kipi... bla bla bla bla BLJAK!

Kao tnejdžerka, i ja sam prošla kroz to... Svi smo, uostalom... Ali najbolja stvar koja može da ti se desi jeste da naučiš da voliš sebe baš takvog kakav jesi. Poneki nedostaci se mogu lako prikriti, ali treba biti HRABAR pa prihvatiti sebe takvu kakva jesi... Nauči da voliš sebe, da ti je udobno u svojoj koži pa makar bila ona i dva broja veća... Teško je, znam, nije lako biti siguran u sebe i imati dovoljno samopouzdanja da se "otkriješ" pred svijetom... Ali, isto tako, nije lako ni kriti se u sopstvenim kritikama, nezadovoljstvu, nervozi ili... To je mnogo teže...

Jakočesto sve te bitke koje bijemo sami sa sobom su naši najveći ratovi. Treba imati snage pobijediti svol alter ego,pokositi sve one loše misli, složiti ih u stog sijena i zapaliti... Jer takva si najljepša, najbolja... Takva si stvorena... Na kraju, džaba ljepota ako nemaš mozga, džaba vitka linija ako nemaš duše i ne znaš za ukus čokolade... SVe ima svoju bijelu i crnu stranu... Znam, lako je sve to pričati... al ja sam moju crnu prekrečila u neku blagu  nijansu sive, pa sad nekako se izborim kad prelije u bijela prostranstva...

A na kraju ove kratke "besjede"... Obuci ono što voliš, vjeruj u sebe jer niko drugi neće...Poštuj sebe i znaj koliko vrijediš... Voli sebe jer samo tako možeš da opstaneš u ovom prevrtljivom vremenu... ŽENO, s razlogom si stvorena kao nježniji pol... Izbori se sa svojim unutrašnjim demonima, lako ćeš sa ovim ostalim... 

Monday, September 2, 2013

...a ispred svojih pesama stojim...

Kad radiš nešto što voliš, i uz to još želiš da podijleiš to s drugima, onda je jako važna PUBLIKA. Za mene, riječi su oduvijek bile moje lego kockice kojima sam gradila sve moje loše i dobre ćoškove života... Papir je oduvijek znao dobro da istrpi moje agresije i moje radosti... A znao je i da bude izuzetan sagovornik i fantastična pomoć u donošenju odluka kada smo zajedno brojali sve one razloge ZA i PROTIV. Godinama sam gradila neki svoj stil pisanja, lako me inspirisati, ali kao i mnogi i ja sam imala krizne trenutke kad je inspiracija jednostavno bila nemoguća...

Sjajan je osjećaj kad uspiješ da nekog oduševiš, kad te neko žestoko iskritikuje za tvoje dobro, i naravno – pohvale su još slađe. U ovom postu, ja sam publika... ja sam posmatrač... Nisam neko ko često posjećuje muzička dešavanja i okupljanja, festivale i sl, ali s vremena na vrijeme odem na poneki koncert, malo iz sebičnosti radi svog ličnog meraka, malo radi inspiracije, a malo i radi mog omiljenog hobija – posmatranja ljudi. Nije bilo mnogo takvih dešavanja.

Ali od svih tri su ostavila snažan utisak na mene i moja čula...

On koji je moja vječna inspiracija i koji nikako ne  može da dosadi... On koji zna da pronađe onu bolnu tačku u duši, ali i da mi razvuče osmijeh preko cijelog lica tako da mi se i trepavice smiju... A najljepši osjećaj je kad se ne smiješ samo usnama, nego cijeim bićem... Moja najdraža škorpija... Panonski mornar dječačkog srca... Balašević i njegov koncert u Podgorici... I taj osjećaj kad ne znaš da l ićeš da se smiješ sa gomilom oko tebe, da vrištiš na taktove D-moll-a, da skačeš od sreće, ili plačeš od radosti što si baš tu, sa dragim ljudima i ispred bine čovjeka koji je umjetnik, pjesnik, poeta i neko ko u jednoj riječi može da opiše sve što osjećaš... Definitivno je vrijedilo biti njegova publika...

Legenda hrvatske scene, i dok sam kako klinka gledala snimke sa koncerata u pulskoj areni i gomilu ljudi koji su vrištali... Pitala sam se kakav li je osjećaj odslušati Cesaricu uživo i otplesati taj hod po pučini mora zajedno sa Oliverom... Kad sam postala i ja dio te gomile ljudi toliko različitih po godinama, al istiog ritma srca dok su se taktovi prolamali Zetrom u Sarajevu... Postala sam svjesna da za jednog umjetnika nema većeg bogatstva od ljudi koji cijene njegov rad, koji prepoznaju njegovu dušu u tim taktovima... Bilo je tu generacija, ali svi su bili tako mladi u duši da sam se osjećala kao klinka na prvom sastanku... Neopisivo čak i za mene...

Ne mogu ga krunisati kao legendu, ali mogu reći da je čovjek koji se za sve ove godine svog postojanja na sceni nije promijenio, ne prate ga skandali, duše velike kao more Jadrana i srca isto tako čistog kao i nebo Crne Gore... Veče sa Sergejom u Podgorici nije bilo toliko emotivno, ali je bilo predivno zbog toliko pozitivne energije kojom on zrači na bini, i ne samo to veče nego i na njegovim prethodnim koncertima na kojim sam bila... Kralj balada definitivno, zna da svojoj publici pruži onaj maleni dio koji nedostaje u duši... MIR... I ponosna sam što je takav čovjek iz ove gore, iz ovog kamena ostao nepomijenjen, i ostao dosledan svojim idealima i vrijednostima....

I na kraju, bez nekog posebnog razloga, osim što uopšte zalutaju na moje deseto nebo... Ljudima koji pročitaju moje redove i prepoznaju djelić emocija koje ponekad upakujem u riječi... Mogu samo da poklonim otkucaj srca na dlanu... parče duše koja ne može izgledati isto na ekranu i rukom pisana... ali osjeti se... Mi slični po riječima se pronađemo... Razumijemo... Jednog dana možda i u štampanoj formi...


Monday, August 26, 2013

Potrebno je bar dvoje da se ukrsti put....

U posebnim trenucima kad su se svi svijetovi zatvarali pred mojim pogledima... 
kad su se svi vjetrovi gasili pred mojim uzdasima... 
U predvečerje kad su sve moje sunčane ulice postajale izazov mraka... 
Jedna zvijezda je skrenula sa poznate staze 
i svoju prašinu prosula pred mojim stopalima. 
I nije ličila na zvijezdu, nije čak ni mirisala na so... 
Al je na mom licu iscrtala savršen osmjeh... 
Onaj koji sam već davno sakrila u najveće dubine mojih okeana... 
Onaj koji otkriva takt mog srca...

I poželjeh u trenu da se svi putevi za Rim sruše i u prah pretvore... 
da se sve planete okrenu unazad ka svom početku... 
Poželjeh u trenu da je svijet tek maleni treptaj u mom srcu, 
da može na dlan na stane kao kap kiše u sumrak... 
da ga udahnem i pretočim u svoje zenice... 
Da ti ga poklonim u prvo svitanje...

Ja nisam mogla da znam da ćeš biti moj bijeli leptir u oazi sivila... 
Moj kontrast u nijansama u koje sam svoj svijet obavila... 
da ga sakrijem od svih prethodnih erupcija, 
od svih pogrešnih skretanja... 
Taj svijet koji sam prije tebe na vječne straže osudila, 
da u  kamenu i krvi srušen do temelja nikad ne oživi... 
Nisam ni slutila da će sjaj zvijezda naći put do njega 
koji sam tako spretno u paučinu maskirala... 
Nemoj me pitati zašto sam toliko surova... 
I košuta svoje lane od surovog lovca sakriva...


Večeras... 
Dok pogledom tražim najljlepši kutak svemira 
da sjaj zalutale repatice u njega prolijem, 
čujem opet onaj zaboravljeni ritam u grudima... 
To opet moja straža maršira... 
Povlači svoje horde u šatore straha, 
možda srce sa dušom prmirje potpisuje, 
i srce na dlanu razumu predaje... 
Možda su straže postale suvišne. 
Svi ratovi su već odavno završeni, 
i mada sa primjesom sive, 
nebo za nijansu svjetlije postaje... 
Ne brini, neću ti sakriti tragove koji su te do mene doveli... 
To čudo je moja snaga, moj mali svemir u kutu usana... 

Laž je teška droga... s te igle se jos niko nije skinuo...

NAPOMENA: ovaj tekst je namijenjen svima koji imaju zajedničku osobinu – laganje... Svaka podudarnost sa likovima iz stvarnog života je NAMJERNA.

Od pamtivjeka postoje razlike između muškaraca i žena (to već svi znamo, nije neka novost). Žene su nježniji pol, a muškarci su otrovnija polovina. Ne zanimaju me mnogo te podjele, kao  ni one da su muškarci sa Marsa a žene sa neke lijeve planete. Ne, i muškarci i žene dolaze sa istog mjesta, rađaju se na isti način, ista im je boja krvi u venama, tako da su po meni, u mnogo čemu ravnopravni. Nećemo se zanositi ni bilo kakvim drugim jednakostima kojima se bave danas svi oni borci za rodnu (ne)ravnopravnost.

Po meni, ljudi se dijele samo na dvije vrste – one koji su iskreni i one koji to nisu. Na moju žalost (a i svih ostalih istomišljenika na planeti), ovih drugih je mnogo više. Šta je to u ljudskoj genetici pa uživaju u lažima? Koji je to otrov u venama pa kad jednom kreneš sakrivati istinu, ne možeš se odvići? Jedna laž vuče drugu, i onda se zapleteš i... Uništš tuđi život, svoju ličnost, povrijediš ljude koji to ne zaslužuju... I mirno spavaš?

I ja sam kao mlađa znala da sakrijem istinu, da je malo upakujem u neke obmane, ali samo da se mama i tata ne bi ljutili, da bi me profesor pustio sa časa, da ne bih otišla u školu, da bih izbjegla erupciju bijesa zbog toga što sam zaboravila da nešto uradim itd... Svi smo to radili. Te bijele laži nikom nisu nanijele mnogo zla. Ali sam i jednog dana otkrila da su mene lagali. Da su mi prodavali kamenje u bojama čokolade... Otkrila sam klupko laži koje se godinama krilo pod mojim jastukom... Nisam pokušala da ga razmrsim, nije vrijedilo... Nije mi trebalo. Sve u šta sam vjerovala se slomilo, i okrenula sam se tim ruševinama... Okrenula se i otišla, ostavljajući iza sebe pokušaje objašnjavanja koji me nisu zanimali.

I osjetila sam taj svrab na koži, trenje u venama, gromove u grudima... Postala sam alergična na laž, probudilo se sedmo čulo na vrhovima prstiju... I godinama posle toga nisam dozvolila nikom da me laže, da mi prodaje so umjesto šećera. I godinama posle toga jedino što ne mogu da oprostim je laž... I nikad neću...
I onda, kao i uvijek pitanje za pitanjem... I dalje ne razumijem zašto lagati? Zašto uskratiti pravo na istinu ma koliko ona trnja imala, ma koliko znala da opeče...? Zašto misliš da imaš pravo da mi pod nos stavljaš najljepše parfeme samo da bi prikrio smrad svoje izdaje? Nisi ni svjestan koliko otrova ima u svakom pogledu koji oboriš put zemlje misleći da ja to neću primjetiti... u svakoj pauzi između riječi dok smišljaš adekvatnu podvalu nadajući se da neću čuti tvoje misli...

Jednom ću ti dati adresu ovih stranica, iz nekog mog razloga... Možda ćeš me razumjeti, možda ništa nećeš shvatiti... Al jedno znam... Osjetićeš da u meni ima hiljadu godina tuđih iskustava, čitav jedan beskraj povjerenja u ljude koji su bili uz mene godinama i koji me nikad nisu izdali... I vidjećeš jedno obećanje – da nikad neću pokušati da ti poklonim blato umjesto bisera, i da ti nikad neću reći da sam na Cetinju, a u stvari sam u Budvi, da ti nikad neću reći „Javiću ti se“ pa te zaboraviti posle par pređenih kilometara... jer nisam ja od one loše berebe ’79... Još je moja sorta čiste krvi... Ne dam se još korovu laži...

Saturday, August 24, 2013

Jedan san na domaku svitanja

Jedna srećna priča... jedan magičan trenutak prepun slučajnosti u koje ne vjerujem...
Neko kao ja ko je prošao sile svijeta, ko je stotinu puta pao i ustao... lomio se i lijepio...zašivao i cijepao šatore svoje emotivnosti...
Neko ko je cijeli svijet znao da spakuje u zenice...
Neko kao ja ko je izgradio sebe...
Ko je cijeli život tragao za nekim izgubljenim dijelom sebe...
Neko kao ja - neko koga neću opisivati do detalja...

Neko kao on ko je prošao svoju priču, ko je svoje stranice ispisivao mastilom svoje sudbine...
On, koji je sve ono na šta nisam navikla...
On koji je sve ono što sam ja željela...

Sreli su se te dvije skitnice...
 I jutra su dobila drugačiju boju, zore drugačiji miris...
More je postalo slatko od smijeha...
Kiša slana od brige...
Od pitanja - šta ako i ovo bude pad, promašaj, klimava gradnja na nemirnom tlu...
Nagrizala su pitanja, sumpor pomiješan sa medom klizio venama...
Sve dok jedna bijela zora nije osvanula...

Sve dok nije i sama shvatila...
Ona - neko kao ja...
Da on nije od leda... da on niije snoviđenje...
Da on nije princ iz bajke...
Shvatila i odrasla...
I sad može da priča jednu bajku iz svakodnevnice...
Jedan slučajan susret koji je poveo ka odrastanju...
Ka svim idealima koje je nosila u srcu...
Sad može reći da ne misli na pad, da ne misli na bol...
Sad kad je on tu... On koji ne liči na nju...
On koji je sličan svemu što je sanjala...

Thursday, August 22, 2013

...Najteže je kad zapljusne ispod pupka....

Posle određenih dana pauze, po malo u neko dosadno popodne poželjeh da opet nešto napišem... Nedostaje mi pisanje, „pametovanje“ u nekom mom stilu (koji, priznajem, ni ja ponekad ne razumijem)... Nego, pokušavala sam shvatiti ovih dana jednu situaciju...

More, plaža, dobro društvo (u stvari fenomenalno)... Odmor, opuštanje, i sve ono kad si siguran u sebe... Kad te baš ne interesuju nemiri u zemljama Bliskog Istoka (koji je sve biliži) a ni nestašica vode u Africi... Jer ispred mene je more, predivno moje plavo prostranstvo u koje mogu da smjestim sve svoje želje, strahove, maštanja, razočarenja...

On – visok, atletski građen, preplanuo, sa zelenim očima, crnom kosom, osmiijehom koji bi i slona oborio... San svake djevojke sigurno. Jedan susret, pa onda i drugi nekog drugog dana... Znamo da se u ovoj našoj maloj državi sve može saznati, pa tako sam i ja dobila broj telefona, ime, i... Naravno, prokletstvo društvenh mreža... I baš sam se spremala da krenem u osvajanje (jer i mi žene smo u duši ratnice), kad ono... Slike Apolona u muškom društvu... Oko 70 slika i ni jedna ne posjeduje žensko lice... On, jedan od onih muškaraca koji zna eleganciju, koji voli macho man stil... On, jedan od onih muškaraca kome ni jedna žena ne bi odoljela... On, jedan od onih koji uživa u muškom društvu... Koja šteta za ženski rod...

I onda, u beskrajnim razgovorima sa ljudima koje znam, kojima vjerujem analiziram Apolona već cijeli odmor... Da, možda je hetero, možda je homo, možda je i bilo koje slovo u abecedi, ali koji je to gen koji muškarcima šapuće da je ljepše biti u čoporu muškaraca (pod uslovom da je od nas „normalnih“ ljudi)... Da odmah nešto razjasnim, nemam ja ništa protiv načina života, protiv izbora drugih ljudi ukoliko se to ne kosi sa granicama ljudskog razuma. I onda sam se bacila u posmatranje na plaži pri svakom odlasku na moru (osim od skoro kad se moj čovek nalazi pored mene, tad zaista samo njega vidim... O tome u nekom drugom postu).

Primjetila sam „čopore“ muškaraca i žena, potpuno odvojeni, potpuno posvećeni svojoj ekipi... Svom timu... A toliko je usamljenih ljudi, toliko je njih sobodnih za vezu, za udvaranja, za romantiku... Samo ne znam kako se upoznaju kad se non stop kreću u grupama, kad treba da prođeš 3 vuka zaštitnika da bi došao do osobe koja ti se u toj gužvi dopala. I oni će cijeli dan na plaži provesti odvojeno, potajno se nadajući da će baš taj dan nekog upoznati ko će im se svidjeti... I ne moraju baš toliko da čekaju, dovoljno je da se okrenu oko sebe...


Ja sam naravno odustala odmah od Apolona, jedno zbog njegovog očiglednog homo-društva i opredjeljenja, a i vidim da on već ima najveću ljubav – samog sebe... Nastavila sam da posmatram i uživam u moru, u suncu... u društvu koje nije jednopolno... I u onom mom čoveku...

Saturday, July 27, 2013

Ko nije drvo razumeo prvo...

Postoje oni trenuci kad ostaneš sam sa sobom i otvoriš svoje stranice... RAsturiš ih bez reda i broja... Neke pustiš niz vjetar, đavo nek ih nosi...
I čitaš neke svoje neotkrivene redove, zaobiđeš zamke sopstvene neodlučnosti, protrčiš kroz ogromna crvena polja nostalgije... Kad se osvrneš iza sebe ostaje ti samo horizont...

I sretneš oči... Sve one boje koje su bile uz tebe u trenucima tuge, i radosti, i smijeha, i neodlučnosti, i straha, i nesanice... Vidiš ih kako ti namignu, osjetiš tople ruke na ramenu... Znaš, nisi sam...

I sjetiš se da je baš nedavno neko tražio da se odrekneš tih ljudi, da im okreneš leđa, zahvališ se i ostaneš sam... Potpuno sam, zatvoren u zlatnom kavezu sreće i ljubavi kad ti ništa ne treba... Da zaboraviš da je Nikola uvijek bio tu da te nasmije, da je Sančez uvijek bio tu da te podrži, da je Marko čak i kilometrima daleko mogao da ti da bratski savjet...

Ne! Ja nisam od onih koji mogu da žive u izolaciji svemira... Meni ljubav nije dovoljna!
Ja imam genetski otrovnu kombinaciju - ne funkcionšem dobro s ženama, al već sam pričala o tome u jednoj besanoj noći. Al zato imam drugove, prijatelje, kolege, bivše ljubavi sa kojima sam ostala izuzetan prijatelj, pobratima... Nekima od njih dugujem mnogo više od savjeta...Nekima dugujem ovaj osmijeh na mom licu... Ja nisam neko ko umije da okrene leđa!

I onda, odlutam u neki kutak sa znakom pitanja na leđima... Da li će neko moći da me prihvati baš ovakvu kakva jesam, sa mojim prijateljima, sa mojim manama... Sa svim onim ljudima zbog kojih sam to što jesam... Neko ko me neće odvesti na kraj svijeta gdje nikog ne znam... Ko me neće utopiti u dosadi bezvremenske izolacije...
Možda neko takav ne postoji, ali tek onda kad nekkog zavoliš zbog onog što jeste, i kad ga voliš baš zbog onog što nije, kad ti je sve njegovo loše u stvari ono što ga odlikuje... Tad možeš reći "Ja volim prijatelju"... E tome me naučio baš jedan od tih kojima ne mogu okrenuti leđa kad ga sretnem!


Thursday, July 18, 2013

Spusti pogled i stidi se....

Neke neobjašnjive stvari zovemo sudbinom...
Neke iracionalne pojave zovemo čudima...
Loše stvari pripisujemo karmi...

Čemu ćemo pripisati smrt djevojčice za čije djetinjstvo su se borili njeni roditelji, i cijeli Balkan?
Čemu ćemo pripisati smrt svakog djeteta koje nije imalo sreće da se rodi pod Bil Gejtsovom zvijezdom?
Sudbini, Božjoj volji, vradžbinama... ?

Tijana je izgubila rat... Možda njeno tijelo nije imalo više snage da se bori sa surovošću svijeta...
Možda joj je Gospodin sa oblaka obezbijedio mnogo ljepše mjesto u njegovom okrilju... Zapravo, sigurna sam da jeste...
Bol koja je njenim najbližim ostala nakon njenog odlaska je neopisiva, ali prizajem, imaju lavovsko srce u grudima...

I onda se ja okružim znakovima pitanja... I ne mogu da shvatim tu ljudsku sebičnost, samovolju, sebičnost i glupost...
Ne mogu da shvatim da gospoda dobrostojeći kvazi intelektualci mogu uveče da mirno spavaju znajući da su još prije godinu dana mogli da pomognu malenoj Tijani... Ivani... Mariji... Dejanu... Samiru...
Zar je dječiji život toliko nevažan?
I onda, kad se kao bumerang obije o glavu, pitaju se "Zašto baš meni"?
Onda ne pomaže ni veliki konto na računu, ni uticajni prijatelji... Ne postoji spas, osim molitve Bogu za oproštaj...

Trebalo je da se ugasi jedan život koji je tek bio na početku da bi nešto shvatili?
Da bi naučili da pomažemo...
I opet nismo naučili...
Oglušićemo se o svaku molitvu dječije tuge...
I oni... Koji svoje dane provode u kožnim foteljama, ministri i premijeri, biznismeni, direktori... Svi oni koji mogu da nešto pomijene...samo će se blago nasmijati na ove riječi i okrenuti glavu gledajući Farmu... zamišljajući sebe tamo... Možda i nisu za bolje...


Wednesday, July 17, 2013

U dobru i zlu... Dok nas razvod ne rastavi...

ON: Dečko od 30 i neku preko, crn, visok, zgodan, odraz muškarca, vaspitan, san svake djevojke u gradu, odličan prijatelj, i u jednom trenutku nekad u prošlosti razočaran u ljubav. Izgubio negdje nit za vezivanje... Svaka bi bila srećna da ga zadrži... 

ONA: Simpatična, 20 i neku preko, ne poznajem je, ali... Jedna od onih što se fotografiše usana spremnih na poljubac (blago rečeno). I njegova kombinacija... I u blagoslovenom stanju... 

NJIH DVOJE: vjenčanje i brak... 

I onda u nekom razgovoru... Ostade pitanje u vazduhu... 
Kada se i gdje izgubila svetinja braka? Kada je to postala samo dužnost? 
Gdje su one veze i niti i čarolije koju su vezale dvoje? 
Da li je brak zaista samo vojni rok upakovan u čokoladne boje? 

Nekad je povod za brak bila ona beskrajna, luda ljubav....Osjećaj da bez tog nekog ne želiš da provodiš dane... Onaj osjećaj kad želiš da imaš porodicu, da ti dani počinju sa nekim ko je tvoj... Da se završavaju u onoj sigurnosti koju brak nudi...
A onda se desio onaj kosmički poremećaj, zvijezde su izgubile ravnotežu i sada... iz obaveze i dužnosti prema novom životu...
Potpisuješ... Obećavaš "U dobru i zlu...Dok nas smrtne rastavi"...
I kao da se ništa nije desilo...nastavljaš po svome...

Jer po mom shvatanju - brak - ta sveta veza između dvoje ljudi koji se vole i koji žele da provedu život zajedno... To nije samo igračka koju baciš kad ti dosadi. 
To nije samo način da ne ostariš sam... 
To su oni sitni trenuci kada se probudiš malo ranije pa ti sklopljene oči osobe pored uljepšaju dan... Onaj sanjivi pogled ti bude sjajniji od sunca...
To su ni sitni trenuci kad znaš da dolaziš kući, u svoju oazu... u svoj svemir...
To su oni trenuci kad se okupi društvo s kojim ste dijelili i svađe i pomirenja, i sretne vijesti...
To su oni trenuci kad poklanjaš bez povoda... 
I kad uz sebe imaš nekog ko ti je najbolji drug, saveznik, ljubavnik, snaga i mir...
To su one dvije riječi "Volim te..."

Možda u svim tim previranjima među vijekovima ja sam ostala zaglavljena pod nekim bagremom... 
Prespavala dan kad je donešena odluka da brak prestaje biti neraskidiva veza sreće i ljubav... 
Odluka da je brak samo poslovni ugovor...
Saradnja...
Registracija... 

Istina, vremena su se promijenila... I ja sam... ali postoje neke stvari koje su iznad svih nas, i to se nikad neće promijeniti... 
I zato... Kad odlučim izgovoriti ono "DA"... znam da će to biti za cijeli život.... Bar s moje strane....

Wednesday, July 10, 2013

Zagrli me oko vrata oluja se diže....Ne može ti vjetar ništa ako priđeš bliže...

Tap tap tap.. Korak po korak... Neka šetnja, misli u praznom hodu, na nekom mom leru... U pozadini čujem glasove... MUŠKE...

"A šta...ona mu košulja stoji k'a na bure... Niđe nema mišić, niđe brate... I one meni tu nešto..."
"A brate, viđe li mu đevooojkuuu..." (tonski zapis - podgorički akcenat govora)

I tako, dok koračam do kuće...
Zapitam se...
Da li ima istine u onom što sam čula od starijih - muškarci su veće tračare od žena?
Oni - oličenje snage, jačine, poštovanja (bar su bili nekad), da imaju karakteristike koje pripisuju ženama...
Ili je to možda karakteristika koja sem ože pripisati svima... nekom manje nekom više...zavisi od dužine jezika...
Lično - oduvijek sam muškarce smatrala boljim sagovornicima upravo zbog nemogućnosti ogovaranja, tračarenja i komentarisanja...
Ali zar je sad vrijeme da promijenim mišljenje...?
Da ugraviram još jednu lošu crtu u muškim osobinama...?
Kad su se osobine muškaraca kao jačeg pola toliko pomiješale sa ženskim da su oni postali toliko slabi?
U kojoj vremenskoj eri su prestali da budu pokretač ženskog univerzuma? Da li je to promjena u genima ili pojava vibratora? Da li to možda muškarci nisu dovoljni?

Ne mogu da zaboravim prošlo ljeto, i rečenicu "***** ti ja muško ako ne može da ponese djevojku u naručju..." i oooopppppp... narednu rutu puta nisam ni hodala...letjela sam...u oblaku sigurnosti, zaštitinički obavijena i nasmijana...
Jer postoje i oni koji zaista imaju muške gene u sebi...
I sad na kraju, umjesto nekog novog trača (to ću da ostavim za malobrojno žemsko društvo)...
Momci... Muškarci su s razlogom nazvani jači pol...


Saturday, June 29, 2013

Neki novi klinci, neki novi klinci, neki novi klinci....

On, mali i napusten...star mozda godinu dana... Željan igre, ljubavi, maženja... Luckast po malo onako kako samo pas može da bude...
A djeca ko djeca... Ili su to neki novi trendovi ponašanja... Klinac, od 5-6... Uplakan do iznemoglosti traži utočište...kod koga drugog nego kod svog heroja - tate...
I tata ponosan... "Nemoj sine plakati, sad će tata da ga šutne, vidi..."
I prilazi psu, u stavu šutiranja... I čuje se moj zvižduk... Ludica dotrčava sretna, a tata ostaje sa nogom u vazduhu i slinavkom u rukama...

I u tom bijesu, okrenem se oko sebe... Majke, koje djecu čuvaju u staklenom zvonu... Savjeti prepuni (ne)iskustva... I zapitah se na tren... Čemu to uče djecu?

Da šutiraju životinje zato što su slabije od njih?
Da pas nije opasan ako ga žena miluje?
Da se sa 15 godina javno ljube u kafiću?
Da sa 13 godina gube nevinost?
Da školu završavaju na veze - "ne brini tata će to da sredi"?
Da mogu da gledaju sapunice, i grand, (ne)kulturno (ne)obrazovni program?
Da umjesto igre napolju provode sate pred računarom?
Da je umjesto prve riječi "mama"/"tata" važnije reći "j.... se"
Da treba imati osnovno (ne)poštovanje prema starijima?

I onda nam planeta zapada u haos, ekonomija se guši, obrazovni sistemi propadaju, nezaposlenost raste jer su naučili da sjede i da roditelji sve donose na zlatnom tanjiru.

"Ma sjedi sine, ako se mama mučila ti ne moraš"...
"Ma kakav fakultet kćeri, vidiš da se ni sa fakultetom ne mogu zaposliti. Tata će tebi da završi posao u banku"
"Šta, dobio si jedinicu? Bravo sine, evo ti kupi S4, tata časti".

I tako u nedogled. I onda se sjetim mog djetinjstva, i onih sličnih meni... koji smo odrasli na peronu devedesetih godina... Nismo imali tehnologiju, nismo imali original patike, išli smo izgrebani ali srećni... I znali smo za Diznija, za Dragana Radulovića, za Branka kockicu.. Znali smo za druženje i kulturu, poštovanje i rad... Znali smo cijeniti džeparac jer smo ga rijetko imali...

Ne znam ukakve to ljude rastu današnja djeca, ali meni je njih žao... Oni nikad neće znati za sitne radosti djetinjstva... Uz takve roditelje nije ni čudo...

Wednesday, June 26, 2013

I loše godine prohuje kao brzi voz...Kako bi tek dobre prohujurile...

Na mojim granicama sna... Na ivici dešavanja, razuma i ludila...
Jedan osmijeh škorppije...
I možda bih se i ja smijala sa istim apetitom ali je onda u jednom trenutku krenuo vjetar u suprotnom smjeru.
"...film...zajedno...kući" to je sve što sam čula...
Ne...ne...ne...ne...
Procenat osmijeha opada...
A onda negdje kad se mrak spustio, oko 11h...samopozivnica u djeliće mog svijeta...
Ne...ne...ne...ne...ne...

I moj krevet, zona za razmišljanje i pitanja na sticki notesu... A bilo ih je... Mnogo...Previše...

Nisam odoljela pitanju - gdje su nestali dobri momci, puni iskrenosti, oni koji umiju da te nasmiju, koji te me neće zvati "ribom", "mačkom", "avionom" i drugim imenima životinjskog i mašinskog porijekla...
U koju dimenziju su se povukli svi oni koji umiju da šarmiraju pogledom i koji se, umjesto pogađanja koju boju veša nosim, igraju pogađanja koje boje su mi oči...
Da se nije u međuvremenu dok sam spavala desilo neko ledeno doba pa su takvi izumrli, zabili glavu u pijesak glumeći nojeve...
Da li je ovo moderno doba napravilo od muškaraca samo prazne ljušture bez bogatstva rečnika kojim bi opisali ženu a da to ne podrazumijeva krzno, perje, motor ili šta već...
Ili sam ja možda upala u neki tornado pa više nisam u Kanzasu?
Da li smo možda mi, žene XXI vijeka, dozvolile muškarcima da nas tretiraju kao mesne prerađevine, ili imovinsko stanje, ili je to virus novog doba koji je zahvatio planetu?
Da li smo baš toliko tražile ravnopravnost?

Ja još vjerujem da postoje,
oni koji će me gledati u oči kad nešto oduševljeno pričam,
oni čija ruka u prvom pooljupcu neće odlutati sa mojjih leđa,
oni koji umiju da grle kao da sutra ne postoji,
oni koji umiju SAMO da gledaju film držeći me za ruku,
oni koji će prihvatiti mene takvu kakva jesam.
oni koji će prihvatiti moje prijatelje takve kakvi jesu jer su oni dio mene i moje ličnosti...

Vjerujem da negdje postoji neko ko zna tako da voli, da me poštuje kao ženu, kao prijatelja, kao ljubavnicu, kao dio sebe,
neko kome neću biti sprava za ubijanje vremena...

Vjerujem da postoje muškarci iz ove priče...ako ne...Vanzemaljci molim vas vratite ih...


Friday, June 21, 2013

Lažeš, zlato, lažeš dušo, lažeš vještice...

Prije par dana...
U nekim ludim dešavanjima...
Desi se... savršena uloga, glavan glumica...
I odglumljen osmijeh...
Ono kao "Daaaaa, sjajno... :-D xexexexexex...".
Iskreno, grozim se takvih situacija, ali ponekad su jednostavno neophodne...
Na kraju dana, kad je sve prošlo, i režija spustila klapnu za taj dan, nastupio je trenutak tišine...
U onom istom krevetu, dva broja većem koji izgleda služi jedino za takve stvari...
Razmišljala sam koliko puta sam morala da odglumim neku scenu, oduševljenje, radost, zainteresovanost i gomilu nekih drugih emocija...
Da li bi jednostavnije bilo da sam rekla istinu, povrijedila nečiji ponos i ego, sujetu ili... Šta već...?
Da li bi bolje bilo da sam komšiju pitala da mu nabavim dvogled da se ne izviruje svaki put kroz prozor (bojim se da mu se nešto ne desi) kad dolazim kući...?
Ili sam možda mogla reći prijatelju da je ponekad dosadno pričati s njim (obično se javim na poziv i odmaknem telefon dok se on ispriča) i da nemam uvijek toliko vremena koliko on ima kredita na telefonu.
Koliko puta u životu smo svjesni da glumimo...osmijeh, orgazam, ushićenje, strast... samo da ne bi povrijedili osjećanja drugoj strani...
Da li druga strana zaista može podnijeti toliku dozu istine?
Ili su "biijele laži" dozvoljene...?
S godinama, sve manje imam strpljenja da ljudima oko sebe priuštim takav luksuz kao što je pakovanje istine u šarene papire zablude...
Sve manje želje za glumom, a sve više takvih situacija...
Jel mi to namjerno neko piše scenario sa folerskim ulogama?
Ili sam možda precijenila istinu...
Volim osjećaj kad mogu slobodno da kažem ono što mislim, i ono što osjećam, a da me niko ne pogleda sa osudom ili sa velikim znakom pitanja iznad glave - "Šta, kog đavola ti znaš???" (LJudi od mrštenja se dobijaju bore)...
Volim kad ne moram da budem lažno oduševljena vijestima koje čujem... dok se moje malo ja mršti i ljuti musavo...
Istina je sloboda... Zna ponekad da bude bolji osjećaj od onog velikog O...
Zna da bude strastvenija od bilo kakvog seksa...
Zbaciš predrasude  i osjećaj krivice...Skineš šminku krivice, udahneš i pustiš krila...
Ekstaza...
Sigurno da je ovo vrijeme potpuno izobličeno, iskrivljeno u nekim uglovima, promijenile su se vrijednosti i valute, ali znam sigurno...
Istina je jednostavno nezamjeljiva...
Ne foliram te, majke mi....
Probaj, super je...


Thursday, June 20, 2013

Eeee stara boljka se leci starim lekom dabome vinom, ta ne bi valjda mlekom....

NIje to prvi put da se desi...
Da me u pola noći probudi zvono telefona koji nikad ne gasim (za svaki slučaj) i da ugledam onu fotografiju na ekranu...
Da vidim ime i prezime moje dijagnoze...
I onda krene bol...
Oštrica mača u stomaku, sa zubima...
Javim se, i odmah mi bude jasno...
Nakon razgovora, emotivne lavine s druge strane, i onih riječi koje trijezan nikad ne bi rekao - veza se prekida.
Odjekuje tišina u mojoj sobi...
Ležim u tom prevelikom krevetu i ne mogu da ne pomislim...
Da li je Alkohol novo ime za iskrenost?
Da li je to jedini trenutak kad smiijemo reći šta zaista osjećamo, i da li uopšte treba vjerovati u onu istorijsku "Što trijezan misli pijan govori"?
Šta se to probudi u nama onog trenutka kad alkohol počne da preuzima primat nad venama i kad iz najdublje ladice izvučemo neke osjećaje...
One koje trijezni zaista ne bismo priznali...
Da nekog volimo, mrzimo, da nekog nismo preboljeli, da nam nedostaje...
Gdje se kriju te emocije dok smo "čisti"...?
I meni se to desilo, i tebi sigurno...
Postoje trenuci koji se nikad ne bi desili da nije bilo onog vraga u venama,  ali jutro posle i nije baš za pamćenje...
Pamtim zaista neke gadne mamurluke (u sva tri dijela), ožiljak iznad lijeve obrve će sve to potvrditi, i onda nisam sigurna da li je vrijedilo biti Absolute idiot...
Prelistam poslate poruke, pozive... i padnem u nesvijest...
Nikad to ne bih svjesna rekla, prećutala bih, ponijela u najveće dubine moje emotivnosti i zakopala sve te besramne iluzije koje se usuđuju da izrone samo u nekom "stanju".
Da li nam zaista treba "doza" da bi imali hrabrosti priznati i uraditi...?
Sigurno je da će se još koji put pronaći moj broj u biranim pozivima baš u tim noćima kad gitara rastura prostoriju i sjećanja krenu...
Ja sam taj scenario odavno napamet naučila i sve što ću čuti znam da je jedino tad...
I znam da će opet zazvoniti telefon, poziv ili poruka, nije mnogo važno, i znam da će tamo pisati ono što nikad više neću čuti...
A umjesto post skriptuma tebi koji držiš sačuvanu poruku u Drafts ne znajući da li da je pošalješ...
Klikni na Send, rizikuj reći ono što misliš i osjećaš...
Možda je tvoja životna priča baš sakrila svoja stopala u toj rečenici...
Ne čekaj da vodka djeluje, jer možda je Absolute istina već u tvojim venama...
Pusti samo nek  poteče...

Sunday, June 16, 2013

Đavo bijele boje...

Desilo se... Dobila sam tu poruku koju sam godinama očekivala... Stigla je kao crna vrana zloslutnica i oduzela mi svaku mogućnost za udisaj... Umro je...

Znali smo se još od prije istorije... tamo od nekih '90ih godina kad sam ja bila klinkica a on... Pa, bio mi je nešto najbolje što sam imala... Neko kome sam mogla sve da ispričam, ko je sve moje tajne sada odnio sa sobom, ko je znao da me nasmije, da bude lud i dobar, i... Bio je jedan od rijetkih momaka sa dušom u sebi... Neću da krijem, on zaslužuje istinu, i možda... možda mu i dugujem toliko... Mogli smo mi da budemo i više od naj drugova, htjeli smo... Ali nismo mogli preći neke granice u duši... Bar ja nisam mogla...

Ispratila sam ga u vojsku, bila ponosna na onu jednu sliku koju je poslao, i još je čuvam... Od svega je ostalo samo par fotografija, sjećanje na naše "svađe", i na sve one noći u staroj diskoteci... Na našu pjesmu i naš park koji nikad više neće biti naš jer su nam tamo već sve oduzeli...

Imao je novo društvo, novu djevojku i zaista sam željela da bude srećan... Ali Đavo bijele boje... Uništio ga je... Ubio ono predivno stvorenje koje je bio... Mrzila sam ga zbog toga... Molila... Ali, od toga se ne odlazi... I otišla sam ja.. Okrenula leđa, potajno osluškivala kad će mi neko donijeti lošu vijest... Znao je on da bih mu pomogla da je tražio, da je trebalo... Od fantastičnog momka ostala je samo duša... Duša koja mi je jedne noći opet sve priznala, obećala... I bila sam tu, zvala ali odgovora nije bilo... Ponovo sam ga izgubila...

Bila je jedna pjesma. I bila je naša... Znali smo samo mi zašto... Bježao je, vraćao se, prekidao, paopet počinjao... Iz tog pakla nije bilo izlaza, znali smo oboje... Nek mi Bog oprosti, ali nisam mogla da gledam kako mi nestaje pred očima... Gledali su oni koji su ga uveli u taj krug, i koji sad plaču iz nekih svojih razloga... Isti oni licemjeri koji su ga oteli od normalnog života koji je imao... Prokletnici...

I eto... njega sad nema... Moj drug, moj dio djetinjstva... dio života...
Još jednom da je čujem... Za tebe, za nas...
R.I.P.

http://www.youtube.com/watch?v=haHoA2HXxKI 



Friday, June 14, 2013

Možda život nije Bog zna šta, al za svaki slučaj uzmem šta mi da...

Nekad, kad sam bila mlađa, i kad sam imala povjerenja u bajke, imala sam fantazije... Maštu... A onda se desio onaj period odrastanja, prvih ljubavi, preskakanje tinejdžerskih dana, i juriš u svijet odraslih... Dječije fantazije su zamijenile neke malo manje dječije... I tako... Neke od njih su se ostvarile, neke su još na listi čekanja, ali... NIsam mogla da se oduprem pitanju - dokle smo spremni da idemo da bi ostvarili svoju fantaziju? Da li uopšte imamo granicu? 

Da li uopšte treba postaviti granice kad su u pitanju fantazije bilo koje vrste - poslovne, društvene, seksualne...? Da nije bilo fantazije o Indiji Kolumbo nikad ne bi otkrio Ameriku... Otkrio bi je neko drugi manje važan i možda se ne bi zvala Amerika... I zaista, da li je u pitanju bila samo želja, ili možda čak i opsesija da ne odustane, da se ne vrati kao gubitnik...Da li je to dovoljna motivacija? Da li se na kraju sve svodi na klasično - pobjediti ili izgubiti? 

Priznajem, jako sam loš gubitnik... Teško podnosim poraze na bilo kom polju svoje životne partije šaha. Al ako već igra krene, ne odustajem... I rukama ću iskopati rov ako treba, provići se kroz najtanje pukotine poput magle, ali neću odustati...Čak i je kad je uzaludno nastavljati... Jer, u ostvarivanju svoje fantazije, nema granica... Nema predrasuda... 

Zid postavljam kad trebam biti dio tuđih ratova... Tad ustuknem, povučem se u svoje šatore razmišljanja i tada se opet javi... Mali vrag na lijevom ramenu koji je uvijek za... za sva iskustva, za sve strategije... Baš tako sam stekla mnoga iskustva koja su manje više i dobra, ali su ostavila jake tragove na mojoj duši... Baš tako su se mnoge moje fantazije ostvarile i mogu vragolasto da se nasmiješim i namignem... Jer imam iskustvo više ;) ispunjenu fantaziju u svakom pogledu...

I zato... Ne stidite se svojih fantazija, želja, mogućnosti, opsesija... Život je previše kratak da vi se pitali "šta ako?"... Izađi, ljubi sve redom, popni se na vrh Mileniuma, skoči sa bandžija, šetaj u poskocima slušajući  muziku...ne brini šta će drugi da kažu...Zaprepašćeno će te gledati samo oni koji nemaju hrabrosti da ostvare svoje fantazije... :)