Tuesday, March 12, 2013

I vidiš već sam tu na pola puta, sad mi trebaš ti, budi vodič moj kroz mutne predele...

U kom trenutku prestaneš da osjećaš...? BIlo šta... Mržnju, ljubav, sreću, radost, tugu...  kom trenu ni nostalgija ne znači mnogo kao ranije? Ne umijem definisati da li je sa kišom otišlo sve što sam željela rći ili sam se jednostavno povukla u neke dubine tragajući sama za sobom... Ili možda samo prećutkujem... Onu ravnu liniju u predjelu grudi, koja tapka za mnom kao vjerno štene...

Nedostaje mi... Nedostaje mi Medo moj, đubre malo čupavo i miris njegovih šapica... 

Nedostaje mi sunce... Da se zgrijem i osjetim bar tu toplotu iako je srce u led se okovalo...

Nedostaje mi... neka sigurnost iz zagrljaja kad sve brige nestanu... 

Nedostaje mi moja šuma... Taj tren kad sam sama sa nebom...

Nedostaje mi moj lični "Balašević"... 

I tako... od svog tog silnog nedostajanja sam nekako se zavorila u moju ljusku oraha i ne mrdam... Nikud ne umijem da se pomjerim.. prikovala sam se za jedno jedino mjesto i ne umijem pobjeći... Ponekad bih rado pričala o tome, ali samo se nostalgija udeblja i počne da mi soli zenice. Zato ćutim o tome... Ne dajm ni savjete više jer nema koristi od toga... Bar ne od mojih savjeta, istrošeni su i hladni, i samo vode u sunovrat. 

Pametan si prijatelju! Pametan i ne vezuj se za staro stablo, istrulo iznutra, sa korijenjem u zemlji Nedođiji... To je ipak samo stablo, bez grama života. Pusti ga samo, nek se isuši u potpunosti, možda se jednom opet javi neko proljeće. Pusti ga prijatelju...