Thursday, March 28, 2013

Jer gdje ti je srce tu ti je dom....


Pusti da ti ispričam nešto... O jednom mjestu skrivenom u mom srcu, na obroncima mog djetinjstva... Priču o mjestu koje srce uvijek prepozna kao svoje, gdje je jedan dah vjetra zalutao u pogledu i gdje misli nevjerovatno podsjećaju na nostalgiju. Miris tek nikle trave u proljeće koji šeta kožom...

Ne idem često tamo... U onu ulicu staru u kojoj su moji prvi koraci... U onu šumu u kojoj sam prvi put udahnula širinu prostora i ljepotu jeseni. Ovde, u ovom velikom gradu gdje je sivilo počelo da nagriza živote... Hvali mi ona zelena nit koja me dječije držala vezanu za ono najsvetije u životu. Ovde, pod ovim sivim nebom gradske oluje hvali mi moje parče plavog sna...

Pogledom zalutam daleko, iza ovih snijegova koji me kriju u zalutalim noćima, pomislim na nemirni dah proljeća koji sam uvijek voljela ispred one stare kuće koju ni zub vremena nije mogao okrznuti. Još uvijek isti miris u zidovima, miris mog djetinjstva kojeg ću uvijek ostati gladna. I svake jeseni u onoj staroj limenoj kutiji su bili orasi, i svakog ljeta je rijeka bila prepuna pokušaja da se nauči plivati... U proljeće je cijela ulica mirisala od raznih boja koje je slikar prirode onako nehajno rasuo travom... A zima... Ona je uvijek bila moja čarolija, i nije bila hladna kao sad, u ovom betonskom ludilu.

Nedostaju mi ljudi... Oni pravi, domaćinski, koji su umjeli da mi stegnu šaku i gledaju me u oči kad me pozdrave... Oni topli pogledi zbog kojih sam uvijek osjećala pripadanje toj strani svijeta. Nedostaju mi svici... Oni maleni, ranjivi, sa prvim sumrakom ispred kuće koja je bila uvijek najglasnija od djece... Nedostaje mi i ona sehara koju je za mene bila riznica tajni i uvijek sam sa strahom zavirivala u nju. Kao da će njenim otvaranjem nestati moj svijet koji sam grčevito držala rukama ne želeći da odrastem.

I danas, kad sam svoj čovjek, duboko u sebi nosim i čuvam one iskonske vrijednosti koje sam tamo naučila. Tamo gdje je nebo još uvijek plavo, i vazduh posle kiše miriše na zeleno i možeš da osjetiš zemlju kako diše. Čuvam u sebi želju da još jednom odem tamo gdje su mi korijeni ostali, tamo gdje još uvijek u zidovima miriše moje djetinjstvo. U ono mjesto koje nijedan grad na svijetu ne može zamijeniti, koje ima više topline nego ijedno more... U ono mjesto koje još čuva moje srce urezano u drvetu starog oraha... A gdje ti je srce tu ti je dom...