Saturday, March 30, 2013

Maska tvoje svakodnevnosti...

U kom trenutku prestanes biti jak... da prihvatas teret svoh briga samo na sebe, da ih ni sa kim ne dijelis... da budes planina...? Koliko treba pa da shvatis da nekad moras da pustis suzu, da budes slab... Koliko ti treba da shvatis da si SAMO ČOVJEK?

Oćutiš prijatelju sve što te zaboli... Navikao si tako, da sam o sebi birneš, da sam donosiš odluke iplaćaš njihovu cijenu... Da sam sebi stvaraš sve uspomene i sve što ti je potrebno da preguraš život... navikao si i ne umiješ da prestaneš... Ne želiš priznati da imaš srce, onu sentimentalnu stranu srca... ono što ti zoveš glupost prijatelju....

Progutaš suze... uzdahe... Bol gurneš pod tepih... Znam, shvatam... Razumijem i kako je kad te zaboli ta ravnina u predjelu duše, kad se nemaš za čim okrenuti, i kad nemaš zbog čega da se raduješ... Pa čak ni zbog sunca ili cvijeta s proljeća... I opet ustaješ svakog jutra, izabereš masku zavisno od dana u nedelji, nacrtaš osmijeh crvenim karminom, obučeš se najljepše, kap dvije parfema da se ne osjeća tuga iza tebe... i preguraš... Uveče opet skineš sve sa sebe, mlaz vruće vode spere s tebe svu prašinu i legneš... A onda ne možeš da zaspiš od fizičkog bola koji te muči, od ukočenosti leđa pod teretom glume... Zaboraviš da si živo biće, saživiš se i prestaneš da budeš ti...

Znam sve prijatelju kako ti je... Jednog dana ćeš morati da zapališ sve te maske... Jednog dana nećeš morati da se budiš u grču od dana koji je ispred tebe... Ne brini, umjeće neko da razmakne veo paučine sa tvojih zenica i u njima prebroji sva sazvežđa koja si sakrio... Ali prije toga...

Zapali tog robota svakodnevnice koji se  ukorijenio u tvom biću... Isključi mu napajanja, uništ baterije i kompletnu memoriju... BUDI OPET SVOJ!!!!!! Jer i bol jednom mora proći...