Saturday, April 27, 2013

Ako će veliki ljudi i dalje kao u šali da ubijaju i vode rat, ja ću i dalje da ostanem ovako mali i NEĆU DA PORASTEM U INAT!

Negdje u nekom trenutku obične stvarnosti, kad je Mašta igrala bridž sa dosadom jedan trenutak Odrastanja načeo je moje misli... Nisam osjetila taj trenutak, nije me zaboljelo, jednostavno samo se nekako uvukao taj otrov u vene... I nestalo je par boja iz moje palete beskraja, par nota mirisa se sakrilo pod neke ćilime moje obzirnosti i sad... tu na nekim stepenicama zaustavile se sjene...

Da li uopšte ponekad znamo taj trenutak ludila kad se ušeta u zenice i počne veliko spremanje... Boje djetinjstva više nisu jarko zelene, i nebo je nekako mza nijansu mutnije, i svi koraci kojima ideš unazad samo te zapravo unaprijed vode... za po korak bliže odraslom svijetu... I neće srce da prihvati, otima se i tvrdoglavo ćuti kao ušato magare... sa bijelom zvbijezdom djetinjstva na čelu... 

I ćuti moje maleno dijete u meni, ,musavo od blata u kojem su ga zatekli kako se nespretno igra i pravi svoju veliku tortu ukrašenu cvijećem... Ćuti jer ono ne voli da se kupa, da se češlja, da bude kulturno, mirno... sloboda u petama mu ne da mira i vjetar mu golica tabane tjerajući ga da trči po travi i skače do neba i svakim novim osmijehom u meni izazove erupciju smijeha... Onog koji potresa sve okeane... 

I sad na nekom kraju, bez protiv otrova da me spase, podižem trepavice u ranu zoru... nasmiješim se jutru, i samo ponekad u nekom danu obučem onu ludačku košulju djetinjstva koju sam ljubomorno sakrila ispod jastuka da mi plete snove... Da bar ponekad probudim ono dijete... čupavo od veranja po drveću, sa po nekim cvijetom na nosu... da mi kaže da još ponekad mogu biti dijete u svijetu velikih... da ne zaboravim da sanjam, da se smijem, da vjerujem... Jer mi veliki, odrasli... s Vremenom to zaboravimo...