Friday, May 31, 2013

dukat sam ja od gline...kad pozlata se skine i dođeš do sredine...ja sam od one JEFTINE....

...Ne  boli izdaja... Ne boli ni čekanje... Boli glupost... I to moja... Naiva... Nepromišljenost... NADANJE! Aritmija u grudima i isprekidano disanje... Groznica od nemira... Trzaji, grčenje... i Zvuk... Zvuk paranja, kidanja... AMPUTACIJE!

Kao lutka u staklenoj kutiji okružena sa svih strana zvučno izolovanim zidovima...Vrišti i udara rukama u zidove bez mogućnosti da ih slomi... Doziva... Ali prolaznici to ne vide... Vide kloniranu mene... sa osmijehom koji bi i zvijezde posramio sjajem... Pristojno otpozdravim, darujem na dlanovima prašinu sjaja zvjezdanog... Okrenem se da pogledam preko ramena a tamo ja i dalje stojim... Zvučno otkinuta os ostatka svijeta da ne čuje niko kako se ruše arhitekture mojih oblaka i sklapaju se nada mnom... Da ne vide slabost koja me može slomiti...

Ja nisam od laži skovana... Podnijeću sav teret svijeta na ramenima... Sve tvoje tuge, sve tvoje grijehe preuzeću... Sve razumjeti, oprostiti i ono što se ne prašta...Prećutati i kad ne treba... I još više od toga... Al laži ne umijem preživjeti... One me jedino umiju slomiti na djeliće... One me jedino umiju gurnuti sa ivice provalije na kojoj hodam kao akrobata po žici...održavajući balans između emotivnosti i mudrosti... srca i razuma...

Nemoj se izvinjavati... To me neće sastaviti,... Ne teče živa mojim venama... i nemoj mi u grudi ispaliti metak od adamentijuma... jer ni to neće izbrisati sjećanje! Uzalud se trudim skrenuti misli, udahnuti vazduh... Znam, biće nemoguće... Al - nisam prošla vatre da bih se na pepelu zapalila... Nisam se  iz blata dizala da bi me tvoje sunce u prah pretvorilo... Ne brini... I ovi dani kiše će proći... I moje sunce će iza tvojih oblaka izaći... SJajnije nego ikada...