Thursday, May 2, 2013

I neka mi to ne uzme nebo za zlo... brinucu vec ja nemoj ti brinuti...

U jednu noć se uvukla Magla mojih nemira... Sjetiti se nekih dana koje pamtim kao istoriju... Vratiti se u predjele moje geografije i ostaviti samo jedan otisak prsta na obrazu sjecanja... samo jednu kap suze u rijeci koju sam davno pregazila i rekla da cu srustiti sve mostove koji me vezu sa drugom stranom...

Al veceras me pusti da ti sapnem... da ti prenesem sve ono sto nisam nikom rekla da postoji. Pusti, ponekad i lakrdijaš mora da otplače svoje snove... Pa makar i šminkom nacrtanom suzom... Pa makar i trag karmina ostao na dlanu nakon neupsješnog upijanja uzdaha... Samo me malo pusti da poletim poput papirnog zmaja... da se pružim slobodna i sretna.... svoja i nedodirljiva... samo malo...

Ne, nisam ja iskovana u gvožđu i vatri... ovakve legure se iz zemlje ne vade... Nisam ja to što ti kao bajku serviram na tanjiru od platine... Nemožeš do mojih odaja, njih kerberi pakla čuvaju... Nijemi i bijesni... Samo da paučinu od srca sačuvaju... nekad od stakla, sad od niti skovano... nekad u vatri gorelo, sad iz pepela ustalo i u led okovano... ne diraj mi moju stražu...

I evo me sad, na pragu mog postojanja. Tu sam nikla, tu sam prve latice bacila pod noge, u prasinu utabala sve svoje suze. Tu, gdje je moj izvor... Tu gdje sam više stranac nego ja... Neko ko samo pantomimu razumije... tu gdje su mi korijenje pokidali... I u spomen mom postojanju pusti da ti kazem jos samo jedno... Nikad ne mozes biti tudji dok ne prestanes biti svoj. I nikad ne diži zidove od stakla iza sebe jer od onog proslog ja ne mozes pobjeci... to je tvoj krvotok koji ti snagu daje da dises i dalje punim plucima... to je tvoja snaga koja te cini stabilnim... I zato me pusti da veceras budem slobodna od sebe...