Tuesday, June 4, 2013

Bilo je to u jednoj zemlji seljaka na brdovitom Balkanu...

Mi Balkanci smo čudan narod... Sve ono što hoćemo to je ono što nećemo... Sve ono što želimo nije više isto kad se ostvari... Tražimo, očekujemo, žalimo se... A ništa ne DAJEMO...Al ne zato što ni sami nemamo, već što ne želimo pa samo tražimo izgovore... Sebičan narod, eto to su Balkanci... Do sad su uspjeli samo da unište, ništa ne daju za uzvrat a očekuju sve... 

Da li je to neko prokletstvo koje su nam stari Sloveni ostavili u nasleđe, neka stara kletva drevnih naroda da se nikad ne smirimo, da nikad želje ne usmjerimo, da ne umijemo pomoći... Ali da budemo razarajuće mašine koje u pola minuta sruše sve ono što se decenijama gradilo... Ne umijemo mo biti zadovoljni ljudi... Ne umijemo sačuvati, uvijek tražimo više, gaziće Balkanac i po tuđoj krvi samo da dođe do svog cilja... I kad dođe biće nezadovoljan.... 

Ne umijemo da gajimo kulturu, umjetnost, djeca rađaju djecu, tinejdžeri ih vaspitavaju, postaju nezadovoljni adolescenti ogrezli samo u kriminal, željni novca i slave i bogatstva preko noći... Zatupljeni rialiti šou programom koji ne može biti gluplji... Oduševljeni još glupljom idejom života na Marsu... Jedva čekamo da se nekom smijemo zbog nepažnje ili gluposti, da kritikujemo vlast, a oni koji imaju više od nas su sigurno lopovi... 

I tako jedan narod u cjelini postane zatrovan radijacijom iz ko zna koje sfere, zatrovan sopstvenom glupošću, slijep i nijem za sve što je dobro, za sve što je od značaja... Narod koji ne umije da sadi šumu, da vodi računa o napuštenima, borba predatora u zemlji u kojoj je svako za sebe... Dragi moji Balkanci, na kraju...sami sebe ćemo pojesti...Bićemo istorija poput dinosaurusa, istraživaće naše iskopine, i govoriti "Doveli su sebe do samouništenja"...