Wednesday, June 26, 2013

I loše godine prohuje kao brzi voz...Kako bi tek dobre prohujurile...

Na mojim granicama sna... Na ivici dešavanja, razuma i ludila...
Jedan osmijeh škorppije...
I možda bih se i ja smijala sa istim apetitom ali je onda u jednom trenutku krenuo vjetar u suprotnom smjeru.
"...film...zajedno...kući" to je sve što sam čula...
Ne...ne...ne...ne...
Procenat osmijeha opada...
A onda negdje kad se mrak spustio, oko 11h...samopozivnica u djeliće mog svijeta...
Ne...ne...ne...ne...ne...

I moj krevet, zona za razmišljanje i pitanja na sticki notesu... A bilo ih je... Mnogo...Previše...

Nisam odoljela pitanju - gdje su nestali dobri momci, puni iskrenosti, oni koji umiju da te nasmiju, koji te me neće zvati "ribom", "mačkom", "avionom" i drugim imenima životinjskog i mašinskog porijekla...
U koju dimenziju su se povukli svi oni koji umiju da šarmiraju pogledom i koji se, umjesto pogađanja koju boju veša nosim, igraju pogađanja koje boje su mi oči...
Da se nije u međuvremenu dok sam spavala desilo neko ledeno doba pa su takvi izumrli, zabili glavu u pijesak glumeći nojeve...
Da li je ovo moderno doba napravilo od muškaraca samo prazne ljušture bez bogatstva rečnika kojim bi opisali ženu a da to ne podrazumijeva krzno, perje, motor ili šta već...
Ili sam ja možda upala u neki tornado pa više nisam u Kanzasu?
Da li smo možda mi, žene XXI vijeka, dozvolile muškarcima da nas tretiraju kao mesne prerađevine, ili imovinsko stanje, ili je to virus novog doba koji je zahvatio planetu?
Da li smo baš toliko tražile ravnopravnost?

Ja još vjerujem da postoje,
oni koji će me gledati u oči kad nešto oduševljeno pričam,
oni čija ruka u prvom pooljupcu neće odlutati sa mojjih leđa,
oni koji umiju da grle kao da sutra ne postoji,
oni koji umiju SAMO da gledaju film držeći me za ruku,
oni koji će prihvatiti mene takvu kakva jesam.
oni koji će prihvatiti moje prijatelje takve kakvi jesu jer su oni dio mene i moje ličnosti...

Vjerujem da negdje postoji neko ko zna tako da voli, da me poštuje kao ženu, kao prijatelja, kao ljubavnicu, kao dio sebe,
neko kome neću biti sprava za ubijanje vremena...

Vjerujem da postoje muškarci iz ove priče...ako ne...Vanzemaljci molim vas vratite ih...