Saturday, June 29, 2013

Neki novi klinci, neki novi klinci, neki novi klinci....

On, mali i napusten...star mozda godinu dana... Željan igre, ljubavi, maženja... Luckast po malo onako kako samo pas može da bude...
A djeca ko djeca... Ili su to neki novi trendovi ponašanja... Klinac, od 5-6... Uplakan do iznemoglosti traži utočište...kod koga drugog nego kod svog heroja - tate...
I tata ponosan... "Nemoj sine plakati, sad će tata da ga šutne, vidi..."
I prilazi psu, u stavu šutiranja... I čuje se moj zvižduk... Ludica dotrčava sretna, a tata ostaje sa nogom u vazduhu i slinavkom u rukama...

I u tom bijesu, okrenem se oko sebe... Majke, koje djecu čuvaju u staklenom zvonu... Savjeti prepuni (ne)iskustva... I zapitah se na tren... Čemu to uče djecu?

Da šutiraju životinje zato što su slabije od njih?
Da pas nije opasan ako ga žena miluje?
Da se sa 15 godina javno ljube u kafiću?
Da sa 13 godina gube nevinost?
Da školu završavaju na veze - "ne brini tata će to da sredi"?
Da mogu da gledaju sapunice, i grand, (ne)kulturno (ne)obrazovni program?
Da umjesto igre napolju provode sate pred računarom?
Da je umjesto prve riječi "mama"/"tata" važnije reći "j.... se"
Da treba imati osnovno (ne)poštovanje prema starijima?

I onda nam planeta zapada u haos, ekonomija se guši, obrazovni sistemi propadaju, nezaposlenost raste jer su naučili da sjede i da roditelji sve donose na zlatnom tanjiru.

"Ma sjedi sine, ako se mama mučila ti ne moraš"...
"Ma kakav fakultet kćeri, vidiš da se ni sa fakultetom ne mogu zaposliti. Tata će tebi da završi posao u banku"
"Šta, dobio si jedinicu? Bravo sine, evo ti kupi S4, tata časti".

I tako u nedogled. I onda se sjetim mog djetinjstva, i onih sličnih meni... koji smo odrasli na peronu devedesetih godina... Nismo imali tehnologiju, nismo imali original patike, išli smo izgrebani ali srećni... I znali smo za Diznija, za Dragana Radulovića, za Branka kockicu.. Znali smo za druženje i kulturu, poštovanje i rad... Znali smo cijeniti džeparac jer smo ga rijetko imali...

Ne znam ukakve to ljude rastu današnja djeca, ali meni je njih žao... Oni nikad neće znati za sitne radosti djetinjstva... Uz takve roditelje nije ni čudo...