Wednesday, June 12, 2013

Prva je ljubav došla tiho, nezvana, sama, za sva vremena skrila se tu negde duboko u nama...

Javi se nekad... Stigne neka porukica, srce zadrhti... u vazduhu osjetim neki miris prošlog i progutam riječi... Vrati se film unazad par godina kao par vijekova, proživim u sjećanju trenutke kad je srce kuckalo u ritmu tam tama... I zapitam se - da li zaista ikad prebolimo one koje smo nekad voljeli? 

Prošlo je vrijeme prve ljubavi, svi smo imali uspone i padove, nema tog ko nije bio iznevjeren od "druge polovine"... Kroz to se mora proći...Tu gorčinu rastanka svi smo okusili... Sruši se nešto u tebi, nekad više nekad manje, po neki potres i dugo sjećanje... I onda sretneš "drugu polovinu".. nekad, negdje, slučajno, namjerno... Noge se zabetoniraju i nemaš glasa... Prođeš milion puta kroz onu ulicu koja pamti korake, i svaki put isti miris u vazduhu... 

Nekad se sakriješ da te ne vidi, osmotriš izdaleka...Pobjegneš u svoj krevet i dugo grliš jastuk i poslednje ostatke velike ljubavne priče... Poželiš da se vratiš, volio bi bar jedan zagrljaj, pogled, bilo šta... Da li je moguće preboljeti? Ostaviti iza sebe neke uspomene u kartonskoj kutiji? I koliko uopšte treba da nekog preboliš, da te ne zaboli susret, poruka, ulica, vazduh... Hoće li bol trajati cijeli život? Hoćeš li posle "tog nekog" ikad biti onako srećan, pun života? Smijati se, vjerovati, VOLJETI? Ili će možda uvijek biti tvoj kamen spoticanja na putu ostvarivanja želja?... 

Milion pitanja... jedan jedini odgovor... DA, moguće je! Ne znam da li preboliš, ili se saživiš sa bolom, da li prestaneš da voliš ili samo zanemariš činjenicu da bi lakše izgurao sadašnjicu, ali... Nastaviš dalje... Ne umreš, bar ne cio.... Treba ti vremena da ležiš na zemlji, kao i posle svakog pada, ali nakon nekog vremena ustaneš... Korak po korak, i ne primjetiš kad počneš da opet trčiš. Da se ponovo raduješ nekim sitnicama, možda i da se opet zaljubiš, malo nespretnije nego ranije, ali... Srce je stvoreno da se daje... Nije ono za ledene predjele... 

I ma kolika bol bila i koliko nokaut težak bio, posle svih velikih ljubavi izađeš jači, čvršći, osvježen za neko novo iskustvo, istina možda u dijelovim ali super ljepak to sve sastavi... Zato nemoj plakati posle ljubavnog kraha,.. Ne brini nećeš umrijeti iako ti se čini da će srce svakog trenutka stati... Malo samo utrneš posle nekog vremena kao kod zubara... I ideš dalje... Ne brini... Sve je to ravnoteža među zvijezdama...