Tuesday, June 11, 2013

Vidis li gde sam to sad u kom sam dobu, cudne mi ptice znas snovim ajezde, jer jos sam suvise mlad da mislim o grobu, a vec sam suvise da brojim zvezde...

Postoje neke stvari koje se ne mogu prećutiati, kao i osjećaji koji se ne mogu opisati. Postoje ljudi koji su pisali o tome, pričali su nam i stari koliko se ko sjećao, čitali smo knjige neko manje neko više... Nemamo svi to u sebi, neko se jednostavno rodi sa tim osjećajem, a kod nekog se probudi onako iznenada, kao što proljeće zna da dođe posle teške zime. Patirotizam, rodoljublje, čast, sloboda, ljudskost, milosre, poštenje... U samo jednoj riječi – BITI ČOVJEK!

Nisam sazdana od kamena kao moja država i njena istorija. Al u mom srcu rastu šume poput durmitorskih. Mojim venama teče plava krv jadranska. Moje zenice imaju istu boju kao i sveža zemlja posle kiše. Kosa mi mirše na so punu magle... Imam slobodu govora, i slobodu izbora, još mi niko nije oduzeo to pravo. Iako je sve oko mene iskvareno do srži i postalo u potpunosti neljudsko... Ja nisam odustala od sebe, od svog sna...

Da li se to ljudi boje da prizanju, da razumiju, da osjete...? Da li je to izumrla ona starinska nit samopoštovanja, rodoljublja i časti? Da li je glavna valuta časti samo saldo na računu? Istina, živimo u modernim vremenima, tehnologija iz dana u dan napreduje, i ovaj blog za par minuta će biti stara vijest, ali dajprobudi ono istorijsko u sebi, znam da leži u tvojoj krvi kao i u mojoj. Zaboravi loše što se desilo, uvijek će biti iskušenja koja će nas odvesti u krivom smjeru i navesti nas da mrzimo jedni druge i da zavidimo jedni drugima. Zaboravi jučerašnju kišu, okrenimo se suncu koje će s novom zorom obasjati naše srce.

Izađite iz svog mraka, pustite svjetlost u svoje srce ma kakva tama vas okruživala. Zašto bi čekali da nam neko da naše pravo da privređujemo, da stvaramo, da se borimo za sebe i svoje potomstvo? Mi to pravo već imamo, ali ga niko ne želi iskoristiti. Svi žele da žive na račun administracije i birokratije, lake love i brzih trenutaka, a niko na račun svog rada. Cijene rastu do neba, a našponos sve više pada, naša čast sve niže ide dok ne dođe do toga da gazimo preko svoje krvi, preko svojih predaka... preko svoje istorije.

Učimo djecu da budu drski, da budu razmaženi, da ne poštuju starije i da terorišu mlađe. Odrastaju na ratnim video igrama, u virtuelnom svijetu gdje su laži moralna osobina, i smisao za humor se miješa sa podvalama i intrigama. Nije ni malo lako biti dijete u današnjem vremenu, priznajem. I meni to jako teško polazi za rukom. Sve teže pronalazim prijatelje u pravom smislu te riječi. Nije li vrijeme da prigrlimo što nam je Bogom dato, da prihvatimo ovaj naš kamen u jednoj ruci, i ovo more udrugoj, ovu zemlju kojom gazimo i ovo nebo koje nas čuva? Nije li vrijeme da počnemo svi da gradimo našu istoriju, i kulturu, i nasleđe, identitet, da prestanemo dijeliti ljude po boji kože, boji očiju, naciji, vjeri, poslu i ko zna koš po čemu? Da vratimo našoj naciji čast i ponos koji smo imali a o kom se pisalo i čulo nadaleko?


Možda sam ja patriota, možda samo pišem pod utiskom upravo odgledanog filma „Hrabro srce“ – priču o čovjeku koji je život dao za slobodu svoje zemlje, i ujedinio ljude koje niko nije. Možda su me malo emocije ponijele ali negdje duboko u tebi, teče ova ista krv skadarska. Možda u tebi spava ista ova ljubav za bolje sutra. Možda si jedan od ovih razmaženih dječaka koji ne znaju značenje života i rada. Možda... al znam – u svakom od nas kuca isto srce u grudima, od istog materijala sazdano, sa istim osjećajem hrabrosti. Usudi se, živi, stvaraj... Budi svoj!