Saturday, August 24, 2013

Jedan san na domaku svitanja

Jedna srećna priča... jedan magičan trenutak prepun slučajnosti u koje ne vjerujem...
Neko kao ja ko je prošao sile svijeta, ko je stotinu puta pao i ustao... lomio se i lijepio...zašivao i cijepao šatore svoje emotivnosti...
Neko ko je cijeli svijet znao da spakuje u zenice...
Neko kao ja ko je izgradio sebe...
Ko je cijeli život tragao za nekim izgubljenim dijelom sebe...
Neko kao ja - neko koga neću opisivati do detalja...

Neko kao on ko je prošao svoju priču, ko je svoje stranice ispisivao mastilom svoje sudbine...
On, koji je sve ono na šta nisam navikla...
On koji je sve ono što sam ja željela...

Sreli su se te dvije skitnice...
 I jutra su dobila drugačiju boju, zore drugačiji miris...
More je postalo slatko od smijeha...
Kiša slana od brige...
Od pitanja - šta ako i ovo bude pad, promašaj, klimava gradnja na nemirnom tlu...
Nagrizala su pitanja, sumpor pomiješan sa medom klizio venama...
Sve dok jedna bijela zora nije osvanula...

Sve dok nije i sama shvatila...
Ona - neko kao ja...
Da on nije od leda... da on niije snoviđenje...
Da on nije princ iz bajke...
Shvatila i odrasla...
I sad može da priča jednu bajku iz svakodnevnice...
Jedan slučajan susret koji je poveo ka odrastanju...
Ka svim idealima koje je nosila u srcu...
Sad može reći da ne misli na pad, da ne misli na bol...
Sad kad je on tu... On koji ne liči na nju...
On koji je sličan svemu što je sanjala...