Monday, August 26, 2013

Potrebno je bar dvoje da se ukrsti put....

U posebnim trenucima kad su se svi svijetovi zatvarali pred mojim pogledima... 
kad su se svi vjetrovi gasili pred mojim uzdasima... 
U predvečerje kad su sve moje sunčane ulice postajale izazov mraka... 
Jedna zvijezda je skrenula sa poznate staze 
i svoju prašinu prosula pred mojim stopalima. 
I nije ličila na zvijezdu, nije čak ni mirisala na so... 
Al je na mom licu iscrtala savršen osmjeh... 
Onaj koji sam već davno sakrila u najveće dubine mojih okeana... 
Onaj koji otkriva takt mog srca...

I poželjeh u trenu da se svi putevi za Rim sruše i u prah pretvore... 
da se sve planete okrenu unazad ka svom početku... 
Poželjeh u trenu da je svijet tek maleni treptaj u mom srcu, 
da može na dlan na stane kao kap kiše u sumrak... 
da ga udahnem i pretočim u svoje zenice... 
Da ti ga poklonim u prvo svitanje...

Ja nisam mogla da znam da ćeš biti moj bijeli leptir u oazi sivila... 
Moj kontrast u nijansama u koje sam svoj svijet obavila... 
da ga sakrijem od svih prethodnih erupcija, 
od svih pogrešnih skretanja... 
Taj svijet koji sam prije tebe na vječne straže osudila, 
da u  kamenu i krvi srušen do temelja nikad ne oživi... 
Nisam ni slutila da će sjaj zvijezda naći put do njega 
koji sam tako spretno u paučinu maskirala... 
Nemoj me pitati zašto sam toliko surova... 
I košuta svoje lane od surovog lovca sakriva...


Večeras... 
Dok pogledom tražim najljlepši kutak svemira 
da sjaj zalutale repatice u njega prolijem, 
čujem opet onaj zaboravljeni ritam u grudima... 
To opet moja straža maršira... 
Povlači svoje horde u šatore straha, 
možda srce sa dušom prmirje potpisuje, 
i srce na dlanu razumu predaje... 
Možda su straže postale suvišne. 
Svi ratovi su već odavno završeni, 
i mada sa primjesom sive, 
nebo za nijansu svjetlije postaje... 
Ne brini, neću ti sakriti tragove koji su te do mene doveli... 
To čudo je moja snaga, moj mali svemir u kutu usana...