Wednesday, September 25, 2013

...taj raspored mladeža na njenim leđima pokazao mi je u koje zvezde treba da se zagledam i tako...

Nismo svi rođeni pod srećnim zvijezdama... 
Neki od nas su rođeni pod onim ugašenim, hladnim kamenim gromadama koje nam svijetlucaju u noći zbog svoje daljine, zbog nekih čudnih smješa gasova oko njih ili se jednostavno samo stide od srama... 
Neki su od samog rođenja spavali u zvjezdanoj prašini, dok oni drugi... 
Oni su morali sami da je traže...
da je sakupljaju u čudnim uglovima svijeta, da je pronalaze ispod ormara i u prašini prepoznaju njen miris... 
I onda, sasvim slučajno... 
Ona tvoja hladna pećina pod kojom si krio sve svoje najljepše snove... 
Dobije neki drugačiji oblik, sve ono što si u njoj sakrio izraste u drvo tvojih želja i ne da se korijenje žilavo, ne možeš ga sasjeći... 
I šta radiš onda sa svim kamenim figuricama svojih obrisa koje si ređao po vitrini svog djetinjstva, odrastanja... 
Šta radiš sa onim besanim noćima kojima si mape crtao do svog uzglavlja ne bi li u jednoj od njih tvoje parče sna zalutalo...?
Šta radiš onda sa svim svojim strahovima zbog kojih si noćima drhtao... Strepeći... 
Gdje sakriješ sve svoje ožiljke od brojnih padova da ne zasijaju pred suncem koje je zalutalo u tvoje mrakove... brišući sjećanja na sve one koji su pokušali da ga zamijene, da ga odglume... 
A ti si vjerovao, bio u zabludi, učio se... 
Spremajući se... 
Baš za taj trenutak... 
Taj pravi, kad tvoja zvijezda izraste iz kamena... 
Kako sad da ti pred noge prostrem svu svoju dušu i priznam ti da je onaj jedan trenutak u zoru bio bliži pripadanju nego cijeli moj život... 
Kako da ti kažem da je to bio trenutak za koji sam se budila sve ove godine... 
Da je to baš onaj trenutak kad je moj kamen postao zvijezda...
Da si ti sve što je ovaj hladni kamen čekao da zasija suncem postojanja... 

Monday, September 16, 2013

...svirajte mi jesen stiže dunjo moja...

Ne dam ljetu da ode, grčevito se držim za njegove krajeve kaputa, trgajući pokislu tjaninu od lišća...
Postavljam mu zamke i kamenje pred noge samo da ne ode...
Da se što duže zadrži u mojim rukama...
jer jesen umije da bude tako varljiva, tako šaerna a ispod svojih skuta krije toliko kiše...
One sumorne, hladne, koje znaju da uguše suze na licu...
One koje znaju da speru svu radost sa lica zbog pogleda...
Nije da ne volim jesen...
Ma ne, ja nisam jesenomrzac, ali ne dam ljetu da mi ponese poseldnji odsjaj sreće u zavežljaju svojih nadanja...
To je bilo moje ljeto...

Znate, jesen je zaista znala da bude divna...
Sa svim svojim paletama bojai mirisom pečenog kestena...
Sa zvukom kiše u prozorima koji tako lako znaju da me uspavaju mirism cimeta u čaju...
Jesen je zaista jedino doba kad ima nešto lijepo u umiranju...
kad padanje u san izgleda kao najljepša uspavanka...
ALi ako je pustim da mi se uvuče pod sako i da mi srce prekrije listom onog divljeg platana...
ako joj dozvolim da mi kišu podvali umjesto suza...
I ja ću kao uveli list odletjeti do neba, vinuti svoje nadanje visoko do oblaka i znam...
u prvoj oluji će se sunovratiti niz padine svih zamagljenih planina...
Niz sve te obronke moji jecaji će odjekivati kao najgora jesenja oluja...
I ne dam ljetu da ode...

Saturday, September 14, 2013

...Hej ljepotice, moje prijateljice...

...Glavni grad Podgorice danas bogatiji za jedno ludilo... Za tri prijateljice... Za tri ispijene šoljice dojč kafe uz ogromnu dozu razgovora... Nas tri... Štrumpfovi u akciji...

Šta reći o mojim prijateljicama...? O njih par koje su tu duže ili kraće... Njih par koje znaju tajne, i strahove, i po neki istorijski događaj zabilježen u enciklopediji... Nema ih mnogo, nisu mi blizu svaki dan, al znam da su tu... Svaki put kad pošaljem poruku, ili kad ćutim danima... Znaš da su tu...  I to je sasvim dovoljno...

Ne, nisam ljubitelj ženskih prijateljstava jer kad se otkotrljaju misli unazad... Ženski svijet mi nije bio nikad naklonjen... I nikad nisam razumjela zašto... Već duže vrijeme se i ne trudim da shvatim... Zato i cijenim njih par koje su ostale tu godinama... Koje nikad nisu pokazale dozu ljubomore, zavisti, pakosti... Samo Onu veliku injekciju nedostajanja što nismo češće zajedno u paralelnom svijetu kad nam je sve samo smijeh, šala i pozitivna trač rubrika...

Ne, ja odavno ne vodim negativne razgovore... Odavno ne razmišljam o kajanju i greškama, o nalakiranim noktima i urednoj frizuri... Nisam od tih žena... A nisu ni moje cure, i zato se tako dobro i slažemo...

I volim baš to kod njih... što znaju sa mnom da odlutaju iz krajnosti u krajnost, iz svemira na zemlju, što su tu bile i za padove i za strahove i za ustajanja i za sve moguće i nemoguće misije... Što, su me ćutke osuđivale i na sav glas podržavale i kad sam griješila i kad nisam... Volim i to što su uvijek nasmijane, i uvijek samo moje frendice...

Moje drage cure... :)

Friday, September 6, 2013

...možda nisam neki biser al sam barem svoj režiser...

Volim ljude bez kompleksa...
Mislim, kakav početak i kako jednostavna rečenica, zar ne? Ne mora uvijek sve da bude komplikovano i poetski (iako, priznaćete, poezija ima neke svoje druge čari)... Nego... 
Dobra stranamog hobija, tačnije posmatranja ljudi kad god imam vremena da podignem glavu sa betona pazeći da ne slomim visoke štikle ili da, ne daj bože, izvrnem nogu na ovim "ravnim" ulicama. Pouzdano znam da gotovo sve žene imaju komplekse... 

Debela sam, premršava sam, ružna sam, 'klempava sam, pogledaj ovo, pogledaj ono, ova boja mi stoji bljak, ovo mi je usko, ovo široko, ovde celulit, ovde strije, ovde kipi... bla bla bla bla BLJAK!

Kao tnejdžerka, i ja sam prošla kroz to... Svi smo, uostalom... Ali najbolja stvar koja može da ti se desi jeste da naučiš da voliš sebe baš takvog kakav jesi. Poneki nedostaci se mogu lako prikriti, ali treba biti HRABAR pa prihvatiti sebe takvu kakva jesi... Nauči da voliš sebe, da ti je udobno u svojoj koži pa makar bila ona i dva broja veća... Teško je, znam, nije lako biti siguran u sebe i imati dovoljno samopouzdanja da se "otkriješ" pred svijetom... Ali, isto tako, nije lako ni kriti se u sopstvenim kritikama, nezadovoljstvu, nervozi ili... To je mnogo teže...

Jakočesto sve te bitke koje bijemo sami sa sobom su naši najveći ratovi. Treba imati snage pobijediti svol alter ego,pokositi sve one loše misli, složiti ih u stog sijena i zapaliti... Jer takva si najljepša, najbolja... Takva si stvorena... Na kraju, džaba ljepota ako nemaš mozga, džaba vitka linija ako nemaš duše i ne znaš za ukus čokolade... SVe ima svoju bijelu i crnu stranu... Znam, lako je sve to pričati... al ja sam moju crnu prekrečila u neku blagu  nijansu sive, pa sad nekako se izborim kad prelije u bijela prostranstva...

A na kraju ove kratke "besjede"... Obuci ono što voliš, vjeruj u sebe jer niko drugi neće...Poštuj sebe i znaj koliko vrijediš... Voli sebe jer samo tako možeš da opstaneš u ovom prevrtljivom vremenu... ŽENO, s razlogom si stvorena kao nježniji pol... Izbori se sa svojim unutrašnjim demonima, lako ćeš sa ovim ostalim... 

Monday, September 2, 2013

...a ispred svojih pesama stojim...

Kad radiš nešto što voliš, i uz to još želiš da podijleiš to s drugima, onda je jako važna PUBLIKA. Za mene, riječi su oduvijek bile moje lego kockice kojima sam gradila sve moje loše i dobre ćoškove života... Papir je oduvijek znao dobro da istrpi moje agresije i moje radosti... A znao je i da bude izuzetan sagovornik i fantastična pomoć u donošenju odluka kada smo zajedno brojali sve one razloge ZA i PROTIV. Godinama sam gradila neki svoj stil pisanja, lako me inspirisati, ali kao i mnogi i ja sam imala krizne trenutke kad je inspiracija jednostavno bila nemoguća...

Sjajan je osjećaj kad uspiješ da nekog oduševiš, kad te neko žestoko iskritikuje za tvoje dobro, i naravno – pohvale su još slađe. U ovom postu, ja sam publika... ja sam posmatrač... Nisam neko ko često posjećuje muzička dešavanja i okupljanja, festivale i sl, ali s vremena na vrijeme odem na poneki koncert, malo iz sebičnosti radi svog ličnog meraka, malo radi inspiracije, a malo i radi mog omiljenog hobija – posmatranja ljudi. Nije bilo mnogo takvih dešavanja.

Ali od svih tri su ostavila snažan utisak na mene i moja čula...

On koji je moja vječna inspiracija i koji nikako ne  može da dosadi... On koji zna da pronađe onu bolnu tačku u duši, ali i da mi razvuče osmijeh preko cijelog lica tako da mi se i trepavice smiju... A najljepši osjećaj je kad se ne smiješ samo usnama, nego cijeim bićem... Moja najdraža škorpija... Panonski mornar dječačkog srca... Balašević i njegov koncert u Podgorici... I taj osjećaj kad ne znaš da l ićeš da se smiješ sa gomilom oko tebe, da vrištiš na taktove D-moll-a, da skačeš od sreće, ili plačeš od radosti što si baš tu, sa dragim ljudima i ispred bine čovjeka koji je umjetnik, pjesnik, poeta i neko ko u jednoj riječi može da opiše sve što osjećaš... Definitivno je vrijedilo biti njegova publika...

Legenda hrvatske scene, i dok sam kako klinka gledala snimke sa koncerata u pulskoj areni i gomilu ljudi koji su vrištali... Pitala sam se kakav li je osjećaj odslušati Cesaricu uživo i otplesati taj hod po pučini mora zajedno sa Oliverom... Kad sam postala i ja dio te gomile ljudi toliko različitih po godinama, al istiog ritma srca dok su se taktovi prolamali Zetrom u Sarajevu... Postala sam svjesna da za jednog umjetnika nema većeg bogatstva od ljudi koji cijene njegov rad, koji prepoznaju njegovu dušu u tim taktovima... Bilo je tu generacija, ali svi su bili tako mladi u duši da sam se osjećala kao klinka na prvom sastanku... Neopisivo čak i za mene...

Ne mogu ga krunisati kao legendu, ali mogu reći da je čovjek koji se za sve ove godine svog postojanja na sceni nije promijenio, ne prate ga skandali, duše velike kao more Jadrana i srca isto tako čistog kao i nebo Crne Gore... Veče sa Sergejom u Podgorici nije bilo toliko emotivno, ali je bilo predivno zbog toliko pozitivne energije kojom on zrači na bini, i ne samo to veče nego i na njegovim prethodnim koncertima na kojim sam bila... Kralj balada definitivno, zna da svojoj publici pruži onaj maleni dio koji nedostaje u duši... MIR... I ponosna sam što je takav čovjek iz ove gore, iz ovog kamena ostao nepomijenjen, i ostao dosledan svojim idealima i vrijednostima....

I na kraju, bez nekog posebnog razloga, osim što uopšte zalutaju na moje deseto nebo... Ljudima koji pročitaju moje redove i prepoznaju djelić emocija koje ponekad upakujem u riječi... Mogu samo da poklonim otkucaj srca na dlanu... parče duše koja ne može izgledati isto na ekranu i rukom pisana... ali osjeti se... Mi slični po riječima se pronađemo... Razumijemo... Jednog dana možda i u štampanoj formi...