Monday, September 2, 2013

...a ispred svojih pesama stojim...

Kad radiš nešto što voliš, i uz to još želiš da podijleiš to s drugima, onda je jako važna PUBLIKA. Za mene, riječi su oduvijek bile moje lego kockice kojima sam gradila sve moje loše i dobre ćoškove života... Papir je oduvijek znao dobro da istrpi moje agresije i moje radosti... A znao je i da bude izuzetan sagovornik i fantastična pomoć u donošenju odluka kada smo zajedno brojali sve one razloge ZA i PROTIV. Godinama sam gradila neki svoj stil pisanja, lako me inspirisati, ali kao i mnogi i ja sam imala krizne trenutke kad je inspiracija jednostavno bila nemoguća...

Sjajan je osjećaj kad uspiješ da nekog oduševiš, kad te neko žestoko iskritikuje za tvoje dobro, i naravno – pohvale su još slađe. U ovom postu, ja sam publika... ja sam posmatrač... Nisam neko ko često posjećuje muzička dešavanja i okupljanja, festivale i sl, ali s vremena na vrijeme odem na poneki koncert, malo iz sebičnosti radi svog ličnog meraka, malo radi inspiracije, a malo i radi mog omiljenog hobija – posmatranja ljudi. Nije bilo mnogo takvih dešavanja.

Ali od svih tri su ostavila snažan utisak na mene i moja čula...

On koji je moja vječna inspiracija i koji nikako ne  može da dosadi... On koji zna da pronađe onu bolnu tačku u duši, ali i da mi razvuče osmijeh preko cijelog lica tako da mi se i trepavice smiju... A najljepši osjećaj je kad se ne smiješ samo usnama, nego cijeim bićem... Moja najdraža škorpija... Panonski mornar dječačkog srca... Balašević i njegov koncert u Podgorici... I taj osjećaj kad ne znaš da l ićeš da se smiješ sa gomilom oko tebe, da vrištiš na taktove D-moll-a, da skačeš od sreće, ili plačeš od radosti što si baš tu, sa dragim ljudima i ispred bine čovjeka koji je umjetnik, pjesnik, poeta i neko ko u jednoj riječi može da opiše sve što osjećaš... Definitivno je vrijedilo biti njegova publika...

Legenda hrvatske scene, i dok sam kako klinka gledala snimke sa koncerata u pulskoj areni i gomilu ljudi koji su vrištali... Pitala sam se kakav li je osjećaj odslušati Cesaricu uživo i otplesati taj hod po pučini mora zajedno sa Oliverom... Kad sam postala i ja dio te gomile ljudi toliko različitih po godinama, al istiog ritma srca dok su se taktovi prolamali Zetrom u Sarajevu... Postala sam svjesna da za jednog umjetnika nema većeg bogatstva od ljudi koji cijene njegov rad, koji prepoznaju njegovu dušu u tim taktovima... Bilo je tu generacija, ali svi su bili tako mladi u duši da sam se osjećala kao klinka na prvom sastanku... Neopisivo čak i za mene...

Ne mogu ga krunisati kao legendu, ali mogu reći da je čovjek koji se za sve ove godine svog postojanja na sceni nije promijenio, ne prate ga skandali, duše velike kao more Jadrana i srca isto tako čistog kao i nebo Crne Gore... Veče sa Sergejom u Podgorici nije bilo toliko emotivno, ali je bilo predivno zbog toliko pozitivne energije kojom on zrači na bini, i ne samo to veče nego i na njegovim prethodnim koncertima na kojim sam bila... Kralj balada definitivno, zna da svojoj publici pruži onaj maleni dio koji nedostaje u duši... MIR... I ponosna sam što je takav čovjek iz ove gore, iz ovog kamena ostao nepomijenjen, i ostao dosledan svojim idealima i vrijednostima....

I na kraju, bez nekog posebnog razloga, osim što uopšte zalutaju na moje deseto nebo... Ljudima koji pročitaju moje redove i prepoznaju djelić emocija koje ponekad upakujem u riječi... Mogu samo da poklonim otkucaj srca na dlanu... parče duše koja ne može izgledati isto na ekranu i rukom pisana... ali osjeti se... Mi slični po riječima se pronađemo... Razumijemo... Jednog dana možda i u štampanoj formi...