Wednesday, September 25, 2013

...taj raspored mladeža na njenim leđima pokazao mi je u koje zvezde treba da se zagledam i tako...

Nismo svi rođeni pod srećnim zvijezdama... 
Neki od nas su rođeni pod onim ugašenim, hladnim kamenim gromadama koje nam svijetlucaju u noći zbog svoje daljine, zbog nekih čudnih smješa gasova oko njih ili se jednostavno samo stide od srama... 
Neki su od samog rođenja spavali u zvjezdanoj prašini, dok oni drugi... 
Oni su morali sami da je traže...
da je sakupljaju u čudnim uglovima svijeta, da je pronalaze ispod ormara i u prašini prepoznaju njen miris... 
I onda, sasvim slučajno... 
Ona tvoja hladna pećina pod kojom si krio sve svoje najljepše snove... 
Dobije neki drugačiji oblik, sve ono što si u njoj sakrio izraste u drvo tvojih želja i ne da se korijenje žilavo, ne možeš ga sasjeći... 
I šta radiš onda sa svim kamenim figuricama svojih obrisa koje si ređao po vitrini svog djetinjstva, odrastanja... 
Šta radiš sa onim besanim noćima kojima si mape crtao do svog uzglavlja ne bi li u jednoj od njih tvoje parče sna zalutalo...?
Šta radiš onda sa svim svojim strahovima zbog kojih si noćima drhtao... Strepeći... 
Gdje sakriješ sve svoje ožiljke od brojnih padova da ne zasijaju pred suncem koje je zalutalo u tvoje mrakove... brišući sjećanja na sve one koji su pokušali da ga zamijene, da ga odglume... 
A ti si vjerovao, bio u zabludi, učio se... 
Spremajući se... 
Baš za taj trenutak... 
Taj pravi, kad tvoja zvijezda izraste iz kamena... 
Kako sad da ti pred noge prostrem svu svoju dušu i priznam ti da je onaj jedan trenutak u zoru bio bliži pripadanju nego cijeli moj život... 
Kako da ti kažem da je to bio trenutak za koji sam se budila sve ove godine... 
Da je to baš onaj trenutak kad je moj kamen postao zvijezda...
Da si ti sve što je ovaj hladni kamen čekao da zasija suncem postojanja...