Sunday, October 20, 2013

"Nek baci kamen onaj ko nije bez grijeha..."

Počinje za koji minut u Crnoj Gori... Ono o čemu svi pričaju... Ono što je tabu tema na Balkanu jer smo mi ponosni narod koji ne trpi raznolikosti među kjudima...
Digla se graja... Linč...Spremaju se neredi, prave se bombe... SREMA SE NASILJE!!!!! I digla se larma oko toga... Oko šačice ljudi koji paradiraju ulicom, koji su različiti po nekom svo opredeljenju, ali su ljudi isto kao ja i ti... I kroz njihove vene teče krv, crvena, sa bijelim i crvenim krvnim zrncima...

Iskreno, nemam ništa protiv različitih ljudi... I svi su danas na ulici, na portalima medija, prate zbivanje u Crnoj Gori, prate huliganstvo koje će se sigiruno desiti...

A niko se ne pita - šta je sa onima koji danas nemaju da kupe hljep da nahrane djecu u istoj ovoj državi?
Šta je sa onima koji danas nemaju da obuku na sebe topliji duks, jer zima dolazi?
Šta je sa onima koji ne moigud a nađu posao?
Šta je sa onima koji nemaju krov nad glavom i osnovne higijenske potrebe ne mogu da zadovolje?
Šta je sa onima koji čekaju svoj eprvo zaposlenje?
Ili onima koji rade i po 16h dnevno za minimalnu dnevnicu?

Digla se graja oko šačice ljudi koji svoju intimu iznose u javnost, a oni koji danas imaju samo parče hljeba i malo soli ćute... Ćute jer se boje...Ili misle da nemaju pravo galasa?

Parada - čega? Šta je toliko ponosno u državi u kojoj je predatorska borba za radno mjesto, za platu od 200e i 8+ radnih sati? Šta je toliko ponosno u državi u kojoj ti sistem ne dozvoljava da napreduješ, u kojoj ma koliko obrazovan bio ne možeš da se zaposliš? SRAMNO je za jednu državu da vrati preko 3500 mladih i školovanih i sposobnih ljudi na biro čekanja, dok drski i bezobrazni i razmaženi klinci i klinceze drže radno mjesto i ne rade ništa...SRAMNO Je dizati buku oko šake ljudi koji šetaju ulicom ističući svoju raznolikost dok se ćuti o onom što je glavni problem na ovim ulicama... TUŽNO je za moju državu gledati kako se lome flaše i razbijaju izlozi zbog tuđe intime, a zbog svoje budućnosti se ćuti....

Eh moja državo... POnosna sam kad kažem da sam iz CRne Gore, jer volim svaki tvoj kamen, jer volim ovo nebo, i volim tvoju geografiju... Ali kad počneš da prezireš stavove ljudi među kojima živiš, kad se počneš pitati "Imam li budućnosti ovde"... Tužno je državo moja... Nisi ti neka zaostala zemlja bez infrastrukture i bez mladosti i bez sposobnih ljudi željnih svog mjesta pod tvojim suncem... Nisi ti toliko siromašna zemlja... ALi bojim se da ćeš za koju godinu biti pusta zemlja... Jer neće imati ko da postoji u ovim vrletima gdje se više brine o pitanju ko s kim spava, nego može li se preživjeti... Jadno je to...


Sunday, October 13, 2013

Sto vekova ću vako da te volim... Beži zato dok možeš...

Bojjiš se, znam... I ja sam se plašila tamnih noći i zora za koje nisam znala šta mi nose...
I ja sam nekad bježala od ljudi koji su mu pružali dlanove i otvarali dušu...
I ja sam se bojala ponovo biti nečija, misleći da tako izdajem sebe...
Da tako prestajem biti svoja...
Odbijali su me svi oni koji su me pokušali vezati u lance, koji su me željeli kontrolisati, mijenjati...
Vajati od mene svoje ideale...
Odbijali su me svi oni koji su željeli da me posjeduju...
Bojala sam se ponovnih padova... Izdaje... Lomova duše i cijepanja srca...
Kidanja šavova koje sam tako brižljivo pravila da bih se sastavila u cjelinu...
Nisam vjerovala ni jednoj istini...
Nisam čula ni jednu laž...
Znam da se plašiš, magare jedno...
Znam da si bježao i ranije...
Da si odlazio od onih koje su te željele mijenjati, prisvojiti, imati...
Da si okretao leđa pitanjima i pokušajima...
I one su te puštale da odeš misleći da ionako nisi vrijedan...
Da su igre tvoja strategija...
Da nemaš duše, da se svetiš, da ne umiješ biti ničiji osim samo svoj...
Pustile su te baš kao što su i mene svi puštali da odem... da okrenem leđa... Pobjegnem...
Puštali su me jer nisu umjeli da osjete koliko ima vjetrova u mojim očima...
Koliko želje u kosi...
Puštali su nas da se tražimo u odjeku planina...
I sad kad sam te pronašla, nemoj misliti da ću tako lako odustati...
Pronašla sam svoj eho u pustinji...
Znam budalo mala...
Znam da nisi spreman da ponovo vjeruješ... da misliš da je tvoja sloboda najdragocjenije blago kojeg se ne želiš odreći...
Znam da misliš da nikog više nećeš voljeti... nisi siguran ni da si ikad volio cijelim bićem...
Toliko da možeš da izgubiš dah od jednog pogleda... Izgubiš tlo od jednog osmijeha...
Znam da osjećaš...
Znam da vidiš da nikad ne bih pokušala da ukrotim tvoje divlje lavove... Da prisvojim tvoje more nebesko...
Osjetio si da mogu biti sve što si trebao... I bojiš se toga, znam...
Bojiš se da me pustiš blizu, znam i to...
Vidiš, potpuno te razumijem... I zato ću biti tu...
Umorna sam od bježanja traganja nesavršenim oblicima ljubavi...
Želim se zaustaviti bar na tren da predahnem, da skinem teret straha sa leđa i možda, posle toliko godina pokušam vjerovati nekom...
Pokazaću ti da i ti to možeš...
Da i ti to smiješ...
Nećeš ni osjetiti, neće te boljeti...
Obećavam, bar ja ti krila neću slomiti...
Bez njih... Ti ne bi mogao biti moj vjetar... Ne bi mogao biti moj mir...

Wednesday, October 9, 2013

"Ne poželi ništa tuđe, svi smrtni gresi u tom su grehu..."

Činjnica je da (kao što sam već ranije rekla u nekom od postova) - ne umijem da funkcionišem sa ženama... Postoji i razlog zašto... Postoji milion razloga... Postoji čitav svemir između mene i većine žena na planeti...

Ja nisam neko ko će drugu ženu da posmatra kritički, da je ocjenjuje, procjenjuje, kritikuje njene modne trendove, mišljenja, izbor muškaraca... Sve je to lična stvar... Isto tako, nisam neko ko će da sjedi sa 3 drugarice u stilu "Sex and the city" i da tračari sa njima o svom privatnom životu, poslu, sexu, drugim ženama... Ne umijem da pričam sa njima o kozmetici, o modi... Jer nikad od njih nisam čula iskreno mišljenje, iskren stav... (čast izuzecima, onih par PRIJATELJICA velikim slovima pisanim).. samo su uspjele da mi svojim "dobrim" namajerama is avjetima zakomplikuju život...

Šta je to što je u ženskoj konfiguraciji gena, krvtoka, moždanih ćelija ili čega već pa moraju biti posesivne i ljubomorne jedna na drugu, na njen uspjeh gledati sa mržnjom, a njene padove slaviti kao svoju pobjedu... Generalno je tako sa svim ljudima, ali među ženama postoji poseban zakon za to... Neko rivalstvo, trka, takmičenje...

Toliko puta su me (ne)prijateljice dovele u nezgodnu situaciju da moram da se provučem kroz iglene uši da bih izgladila situaciju... I sve zato jer vjerujem da postoji nešto dobro u ljudima, neki protivotrov s kojim mogu da funkcionišem da me to žensko ludilo ne uhvati, da me to prokletstvo ljubomore ne zaustavi na nekoj ulici i postane dio mene... Jer sigurno je da nisam kao one... Ja volim da se s mojim jaranima okupim na kafu, na čašicu vina, krčag razgovora o svemu... Ja volim da sa njima raspredam o filozofskim životnim temama, o gomili gluposti, o pijanstvima, o promašenim ljubavima...

I eto, ovaj post ne treba da ima svrhu, ne treba da promijeni ništa... Ali ako neka žena pročita sve ovo, i kaže "Pa i ja sam baš takva"... nek se zapita - da li je nekad osjetila žaoku ljubomore prema prijateljici, zbog nečeg, da li je iz dobre namjere napravila glupost, da li je u stvari zaista toliko iskren prijatelj... Ako je jedan odgovor bio DA - mijenjaj se... Jer bar mi žene smo stvorene da budemo iskrene, da budemo suptilne i nježne, a opet jake i sposobne... Možda i možemo da budemo prijateljice...

Monday, October 7, 2013

"Zaljubiš se, jer... Je to tebi potrebno... A voliš... Jer je to potrebno nekom drugom... " Inspiracija PART I

Slučajno i iznenada zalutah opet ulicama mog rodnog grada... Osjetih neku prazninu u srcu, i tugu... Bol jer je to grad koji je bio prepun boja i ljubavi... Mladalačkih nestašluka i prvih ljubavi... Izgledao mi je star, siv i istrošen... Ili je to zato možda što sam ja odrasla, što u tom gradu više nema poznatih lica... Što sam možda nekako otišla...

I u jednom razgovoru, sa nekim meni dragim... jednim od rijetkih prijatelja s kojima mogu da pričam o svemu nametnu se tema ljubavi (između ostalih o kokima će biti riječ)... Vječita tema, neiscran izvor za razgovore... Ali taj razgovor je bio nešto značajno jer... Podjsetio me na neke trenutke i na neke osjećaje koji su se izgubili kada je riječ o ljubavi... Ono klecanje koljena kada kreneš da ga/je vidiš... Ono gubljenje tla pod nogama od prvog susreta usana... I ono ushićenje kad je/ga ugledaš kad ti se približava i odjednom ti nije dobro, a odlično ti je... To mora da je ljubav...

I dok je on pričao i podjećao me na značenje ljubavi meni su kroz glavu letjele slike...
i onaj osjećaj vrtoglavice od jednog poljupca...
i nerviranje zbog neuzvraćene poruke...
i onaj osjećaj kada znaš da ne treba da odustaneš, kada ti nešto, neki maleni djelić govori da istraješ...
i osjećaj gubljenja daha od zagrljaja...
i onaj zemljotres srca... kad drhtiš, smiješ se jer taj Neko je tu...
I ćutiš... Jer to je sasvim dovoljno... Ono mjesto na uglu ramena i vrata... Ruka na ruci...

I priznah sebi, tiho, da ne čuje noć... Da ne čuje tišina... I da ne zna niko da ću se uvijek vraćati temeljima mog desetog neba, onom desetom otkucaju srca... Da mi niko ne može toliko nedostajati, a toliko biti u srcu... Da me niko ne može ubiti i oživjeti u istom trenu... da me niko ne može tako dobro ćutati, i tako dobro znati...