Friday, November 29, 2013

Rođen pod sretnom zvezdom magičnom, ali u ovoj zemlji generalno tragičnoj...

Davno je to bilo... Jedne godine na ovaj dan...
Generacije prije nas dobile su šansu... Dobile su državu... Dobile su ČOVJEKA... Ne vođu, ne predsednika... Čovjeka...
Bile su to generacije koje su imale u sebi gen ljudskosti, bratstva i jedinstva...
Gen koji im nije dozvoljavao da prave razlike među narodima, među ljudima, i među vjerama...
Dobili su sigurne ulice, poslove, šansu i nadu... Imali su BUDUĆNOST...
I taj dan se slavio... Dan jedne države koju su tako lako rascijepali kao papirnu kartu...

Ja ne mogu pričati o toj državi, istina, rođena sam u njoj, ali ja ne pamtim njene blagodeti...
Ja nikad nisam bila pionir... NIsam nosila plavu kapu i crvenu maramu, i nisam dala časnu pionirsku riječ...
Tu državu znam iz priče svih onih koji su mnogo stariji od mene... Onih koji su znali za šta su živjeli...
znam da je to bila država u kojoj su cijenili rad, i porodica, i čast...
Država koju su izgradile radne akcije na kojim su se sklapala doživotna prijateljstva... Država gdje je biti vojnik najveća čast! Eto toliko znam o toj državi i to mi je sasvim dovoljno...

Državu sad spominju sa uzdahom... Njenog Čovjeka pomenu ponekad, uporede ga sa današnjim šalabajzerima, pa ih uhvati nostalgija za tim vremenima... Mi nemamo za čim da žalimo, mi koji nismo zapamtili ta vremena, mi koji pamtimo ono doba posle njega...inflaciju, sankcije, ratove...
Ono čega se sjećam jeste da sam imala pet godina kada nam je ujak došao u goste, i meni i sestri dao novčanicu sa likom Čovjeka da kupimo čokoladu... Koliko je to veliko bilo!

Današnji dan za mene nije od ogromnog značaja, nemam tu patriotsku ljubav prema toj Državi, ali moglo bi se reći da je po malo tužno ne obilježiti taj dan... Ne napraviti neki događaj gdje će svi nositi plave kape i crvene marame... Gdje će se podsjetiti stare Države i naše istorije... Jer je dio nas... Jer se takva nikad više neće stvoriti... Nikad više nećemo imati "crveni pasoš bez mane, što prelazi grane bez puno njakanja..." Nikad više nećemo biti toliko poštovani i cijenjeni...

I zato, možda nisam dala zakletvu kao mala, ali:
Danas kada postajem pionir,
dajem časnu pionirsku riječ
Da ću marljivo učiti i raditi 
i biti vjeran ii skren drug,
koji drži datu riječ.
Da ću voljeti našu samoupravnu domovinu
Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju,
da ću razvijati bratstvo i jedinstvo, 
I ideje za koje se borio drug Tito,
Da ću cijeniti sve ljude svijeta
koji žele slobodu i mir!

Thursday, November 28, 2013

A srce se ko jare opire

JOs jedno hladno jutro... Radno, pospano i sanjivo... Oči su mi još uvijek pune prašine sa zvijezde repatice. Pokušavam raditi ali, misli u praznom hodu..
Mozak se na ler kotrlja po nekim maštarijama, i dešavanjima...
Izbijaju mi sitnice od prosle noci pred ocima, svaka mi izvuce osmijeh na lice i nisam sigurna da li to u stvari srce cupka na tren ili neki cardas odigra za cas...
Vec dugo ne razumijem njegove korake i te promjene ritma i plesa...

Odvelo me srce mnogo puta na pravi put... Ali i na pogrešan.... Ne ljutim se, dobro je to srce... Mnogo puta ga nisam poslušala, trudeći se da učinim ono što je najbolje...za DRUGE, NIKAKO ZA SEBE!
Linija manjeg otpora, ili šta već... Izgovor prije bi se reklo. Bježala sam mnogo puta noseći ga u rukama, skrivajući ga od svijeta samo da ga sačuvam...
Toliko puta ga na intenzivnoj ostavljala... I preživjelo je sve...
Tvrdo neko srce, sa kožom nosoroga...

I onda kad krenem analizirati prethodno vece, ne mogu a da ne pomislim opet...
Treba li ga poslušati?
 Ima li neki detektor za srce za prevenciju greške?
 I koja greška je veća - srčana ili mentalna?
Toliko puta se vodila ta bitka, toliko puta ispričana priča, ali još ubijek nema tačnog odgovora.
Koji put će ti donijeti više ličnog zadovoljstva, sigurnosti, sreće...
šta će mi dati krila...
Šta je bezbednije? Neću ni pokušati da odgovorim na zadnje...

Već 3h mi je prošlo u razmišljanju...
Znam ja da to strah pustoši mojim svijetom, strah od bola, od pada, od mogućnosti da se nađem opet na betonu svojih emocija... I ne postoji "green zone" za to...
Šta ćeš ti danas poslušati????

P.S. u nedostatku odgovora, javlja se stomak - kaže da je gladan... to baš i nije za raspravu :)

Tuesday, November 26, 2013

A ja, ja se kockam s prevarantom životom, iz rukava on svakoga dana izvuče nekog keca....

Previše zime... Previše vjetra... Previše hladnih ljudi i srca oko mene... Ili sam se ja možda pretvorila u izmaglicu...

Koliko treba snage da pobijediš prošlost, da staneš čvrsto na noge, ne okreneš se iza sebe i da pogledaš pravo... U neko sjutra... Bolje ili gore nije važno...

Zbog čega uopšte dozvoljavamo da nas prošlost proganja, da nam se kao bumerang vraća i svaki put nas udari jačom snagom... nekad u glavu, nekad u srce, a desi se ponekad i među noge... Pročitali smo svi bar jednu rečenicu, ili knjigu u kojoj se priča o tome ali ni jednom to zaista nisamo primjenili na sebi. Šta raditi kad teret prošlosti postane pretežak, i kad noge izdaju pa se pod svom silinom tog tereta sručiš na zemlju...?

Šta onda raditi?

Kako uzeti ogledalo u ruke, pogledati sebe tamo gdje se duša oslikava i reći priznati sebi da nisi više jak.. Da nisi sam stvoren i da ne prošlost treba sahraniti... Zatrpati je i dobro utabati zemlju, i da se kojim slučajem ne povampiri opet glogov kolac zabiti u zemlju...

U stvari, možeš li to uraditi? Jesi li jak dovoljno za to?

Nismo ni svjesni koliko potiskivanje emocija zbog stvari koje su nas povrijedile može da nanese štete, koliko samo može da boli sakupljanje soli od sasušenih suza... Ja imam cijelu solanu u grudima, i drugu u izgradnji... Moje brane čuvaju okean koji bi i pakao ugasio... Nije poenta izazvati nečije pitanje u glavi zašto je tako, niti da se bilo ko zabrine... Dobro sam, znam da izlizano zvuči, ali jesam.

Ono što želim reći, u stvari je da ne treba glumiti snagu ako si slab... Ne treba kriti osmijeh ako si srećan... I n treba puniti svoje bunare duše suzama... PLači, čovjek si, valjda jesi... Plači ako treba... Raduj se... Obraduj sebe nekom sitnicom...

Ispred mene je dug put... Još teža borba... Kao da ponovo učim da hodam, ali nemam namjeru da se predam. Želim pobijediti ovu neman koja mi je srce na živo pojela.

Suočite se sa svim onim što vas boli, sa svim svojim strahovima, znam da zvuči otrcano i jednostavno kada se ovako otkuca... Teško je prisiliti sebe na stvarno djelo, ali jednog trenutka ćeš to morati da uradiš...  Da zbaciš sve okove sa sebe, da sve boli i patnje koje si kroz život prošao zaključaš u veliki drveni sanduk i baciš u more zaborava...

I još nešto... Recite ljudima kako se osjećate... Recite najmilijima da ih volite... Recite ljudima koji vas iritiraju... Ne brinite se za njihovo shvatanje, samo budite iskreni... Prema sebi prvo, pa prema drugima...
Još nije kasno za novi dan...


Tuesday, November 19, 2013

Tek u jesen otkriju se boje krosanja sve su slicne u leto zeleno....

Dan tmuran i siv...Oblaci teški, debeli, onako baš ugojeni kišom... Jesen je konačno ušetala sa svojom svitom prostrijevši ispred sebe svoj sag prepun šuštanja i snova... Nekih svojih tužnih boja, i sa suzama u očima zaustavila se ispred mog prahaga nadajući se da ću je pustiti u svoj svijet... Ona koja je uvijek donosila najljepše mirise i nježne boje vatre...

RAdni dan, ni malo različit od prethodnih... Ovih dana mi rijetko šta može izmamiti osmijeh na lice... Rijetko ko može ubrzati srce, tek toliko da ga osjetim u grudima, da znam da nisam kamen postala... I otmu se misli, u nekom lelujavom hodu... U ovoj zemlji u kojoj se samo smjenjuju godišnja doba, i problemi rastu do u nedogled... U ovoj zemlji u kojoj je prokleto sve što je drugačije...

Odlutam do jedne ulice, upijem mirise djetinjstva, tačnije onih rijetkih trenutaka bezbrižnosti... Uhvati me nostalgija za nekim davnim vremenima kad se još uvijek nisu sve vrijednosti rasprodale na pijaci morala. I onda, kad se vratim u sadašnjost sva okupana sjećanjima, osjetim tugu... ponos... usamljenost... bijes... radost... Cijelu paletu osjećaja... Kao kad vojska maršira po svim mojim odajama, po koži mi ratuje...

Da, jesen je uvijek umjela da me ponese u svojim vrtlozima emotivnosti... Da me razgali svojim ukusima kestena i mirisom vina... Ona je prava mala vještica koja svojom magijom učini da budem tako obična, ranjiva, po malo zaljubljena u zvuk kiše na krovu... U jedne oči... U moje divlje bademe...  U jedan novembar kad sve miriše na pustinju, na sjećanje...

Da, volim tu jesen...


Saturday, November 16, 2013

U pamet se Crnogorci...

Jedno novembarsko jutro... Toplo i sanjivo... U mjesecu Škorpije... Pobjednika... Jedna jesenja slika na malom kamenom tlu. Danas se opet piše istorija ovog malog ćoška na planeti. Ne tamo neko preskazanje Nostradamusa, već stvarna istorija mog naroda. Pisala sam o tome, o ovom malom uglu planete...tek nekom predgrađu velike zemlje. Malena teritorija, burne istorije, tužne sadašnjosti i neizvjesne budućnosti.

Tri grada, kako tri strane svijeta... Danas biraju opet. Dan je započeo kao i uvijek kada se nešto važno odlučuje kao što je ko će svirati na Jazzu, gdje za Novu godinu... Da, upravo tako. Za mnoge je to samo jedna obična odluka, dužnost, nametnuta obaveza. Ne razmišljaju da danas u stvari biraju budućnost svojoj djeci. I tako je olako izaberu.

Jedni kažu "To je naše, nikad nije ni moglo biti tuđe"... Jedni su srcem i svim svojim organima smislili mnogo dobru šarenu lažu... Poklanja se čokolada da se malo zasladi pelin u venama ovog izmučenog naroda... Jedni su ipak vidjeli nešto, vidjeli blijesak prošlosti, sve ono što je jedan grad nekad bio... Čast, ponos, istina... I nisu uključili slatkiše za dobro jutro, ni srce, niti kažu da je to njihovo... To su samo obični ljudi kao ja, ljudi koji imaju porodice, koji rade iskreno svoj posao, kojima politika nije obaveza već izbor. Konkurencija je ove godine malo veća. Ko li će pobijediti u vječitoj trci istine i laži???

Moj glas ne igra nikakvu ulogu, ali ovaj post... Pa, možda nekom bude značio. Nemam mnogo šta da kažem osim da bi bilo idealno kada bi se svi ovi medvedi probudili iz sna koji sanjaju već godinama, iz ovog košmara punog laži, nemaštine, krađe, korupcije, preživljavanja na rubu propasti... BIlo bi lijepo kad bi promijenili bar nijansu ove crne koja nas je okružila... Kad bi bar vidjeli ISTINU... kad bi bar poželjeli PROMJENU! Bilo bi lijepo kad bi budućnost bila važnija od danas... Kad bi prestali prodavati svoju ličnost za trčavu cifru zelene boje, i umjesto toga stali uspravno, ponosno i časno i rekli "JA SAM PROTIV!!!! Protiv siromaštva u kojem živim!!" Bilo bi lijepo kad bi vidjeli da to nije čokolada, već samo g****** sa ukusom...

Probudi se narode Crne Gore... Dosta si spavao!!!!

Wednesday, November 6, 2013

Srećan ti rođendan, mali dođošu... Nek bude poslednji bez nas...

Ne, danas nije nikakav poseban dan... Ništa mi ne znači... Ni malo drugačiji od svih onih prethodno izgubljenih dana...

Sjećam se prošle godine na ovaj dan...
Pamtim ga kao poslednje veče mog besmisla... Tad sam poslednji put ostavila dušu na mom nebu, sa brojem deset. Ima to svoju simboliku, ima to neku posebnu čar... Taj oblak sa pogledom na rijeku...

Pamtim ruske kape, i zvono... I pamtim vjetar koji mi je nagrizao kosti dok sam čekala...
Držeći u ruci paket ljubavi umotan u papire iluzija...
I pamtim poziv u sitne sate, iskradanje u taxi i odlazak na granicu ludila...
Pamtim i čuvam tu noć kao unikat u svim mojim ćutanjima...
Kao poslednju predaju...
I nikad više zora nije mirisala plavo...

Nije danas ni malo poseban dan... Al nek bude poslednji...


Friday, November 1, 2013

Ja sam samo klaun kog su natjerali da plače sa željom da samog sebe igra za bijednu svotu

Znaš ono kad ti bijesne oluje u srcu...
Povrijeđen stotinu puta,
padao i ustajao sa slomljenim kostima,
srcem iščupanim iz grudi,
dušom rastrgnutom od strane svih bijesnih pasa,
rasutoj negdje usput po blatu i kalu...
Usput se sastavljao od svih dijelića koje nađeš...
Mjesto srca kamen,
mjesto duše list...
U očima mrak ostane a u kosi divlji vjetrovi biju...
I smiriš svoje oluje divlje,
zatrpaš ih u soli ostaloj od svih presušenih izvora suza,
zakopaš svoje snove, i otkoračaš u nedogled...

U jednom takvom lucidnom trenutku svoje samovolje
digne se prašina sa srca...
Groblje tvoje sreće vaskrsne i mjesec bude pun...
Pogledaš se u ogledalu i tamo vidiš samo rupu u grudima...
Kroz nju vidiš sve svoje padove,
sve svoje strahove...
Rolna crno bijelog filma tvog života se odmotava
a suze stoje u očima...
Nemaju kuda, umiru tu gdje su rođene...

I u onom jednom trenutku kad se sumanuto okrećeš oko sebe
pokušavajući da spojiš svoje krajeve,
pokušavajući da nađeš samo jedan kamenčić na koji možeš da spustiš dlan,
gledaš u nebo previsoko...
I shvatiš da si na kraju ipak sve ono čega si se plašio...
Shvatiš da si još samo ti ostao...
Ti, jedan hrast u pustinji svojih snova...
Sa uvelim željama u proljeće...
Onaj jedan jedini...

Taj trenutak, kad shvatiš koliko si sam,
taj trenutak kad u tebi ne ostaje ništa osim bola,
vrištao bi, al glas zarobljen u tebi kao ludak u košulji...
plakao bi al samo barut može da istoči iz zenica...
Vapeći za jednom iskrom...
Tu... Na toj ledini prosutih iluzija
stoji jedna stijena u bol pretvorena...
Niko nema hrabrosti da samo malo zagrebe...
Da vidi je li sve samo to što vidiš...