Tuesday, November 26, 2013

A ja, ja se kockam s prevarantom životom, iz rukava on svakoga dana izvuče nekog keca....

Previše zime... Previše vjetra... Previše hladnih ljudi i srca oko mene... Ili sam se ja možda pretvorila u izmaglicu...

Koliko treba snage da pobijediš prošlost, da staneš čvrsto na noge, ne okreneš se iza sebe i da pogledaš pravo... U neko sjutra... Bolje ili gore nije važno...

Zbog čega uopšte dozvoljavamo da nas prošlost proganja, da nam se kao bumerang vraća i svaki put nas udari jačom snagom... nekad u glavu, nekad u srce, a desi se ponekad i među noge... Pročitali smo svi bar jednu rečenicu, ili knjigu u kojoj se priča o tome ali ni jednom to zaista nisamo primjenili na sebi. Šta raditi kad teret prošlosti postane pretežak, i kad noge izdaju pa se pod svom silinom tog tereta sručiš na zemlju...?

Šta onda raditi?

Kako uzeti ogledalo u ruke, pogledati sebe tamo gdje se duša oslikava i reći priznati sebi da nisi više jak.. Da nisi sam stvoren i da ne prošlost treba sahraniti... Zatrpati je i dobro utabati zemlju, i da se kojim slučajem ne povampiri opet glogov kolac zabiti u zemlju...

U stvari, možeš li to uraditi? Jesi li jak dovoljno za to?

Nismo ni svjesni koliko potiskivanje emocija zbog stvari koje su nas povrijedile može da nanese štete, koliko samo može da boli sakupljanje soli od sasušenih suza... Ja imam cijelu solanu u grudima, i drugu u izgradnji... Moje brane čuvaju okean koji bi i pakao ugasio... Nije poenta izazvati nečije pitanje u glavi zašto je tako, niti da se bilo ko zabrine... Dobro sam, znam da izlizano zvuči, ali jesam.

Ono što želim reći, u stvari je da ne treba glumiti snagu ako si slab... Ne treba kriti osmijeh ako si srećan... I n treba puniti svoje bunare duše suzama... PLači, čovjek si, valjda jesi... Plači ako treba... Raduj se... Obraduj sebe nekom sitnicom...

Ispred mene je dug put... Još teža borba... Kao da ponovo učim da hodam, ali nemam namjeru da se predam. Želim pobijediti ovu neman koja mi je srce na živo pojela.

Suočite se sa svim onim što vas boli, sa svim svojim strahovima, znam da zvuči otrcano i jednostavno kada se ovako otkuca... Teško je prisiliti sebe na stvarno djelo, ali jednog trenutka ćeš to morati da uradiš...  Da zbaciš sve okove sa sebe, da sve boli i patnje koje si kroz život prošao zaključaš u veliki drveni sanduk i baciš u more zaborava...

I još nešto... Recite ljudima kako se osjećate... Recite najmilijima da ih volite... Recite ljudima koji vas iritiraju... Ne brinite se za njihovo shvatanje, samo budite iskreni... Prema sebi prvo, pa prema drugima...
Još nije kasno za novi dan...