Tuesday, November 19, 2013

Tek u jesen otkriju se boje krosanja sve su slicne u leto zeleno....

Dan tmuran i siv...Oblaci teški, debeli, onako baš ugojeni kišom... Jesen je konačno ušetala sa svojom svitom prostrijevši ispred sebe svoj sag prepun šuštanja i snova... Nekih svojih tužnih boja, i sa suzama u očima zaustavila se ispred mog prahaga nadajući se da ću je pustiti u svoj svijet... Ona koja je uvijek donosila najljepše mirise i nježne boje vatre...

RAdni dan, ni malo različit od prethodnih... Ovih dana mi rijetko šta može izmamiti osmijeh na lice... Rijetko ko može ubrzati srce, tek toliko da ga osjetim u grudima, da znam da nisam kamen postala... I otmu se misli, u nekom lelujavom hodu... U ovoj zemlji u kojoj se samo smjenjuju godišnja doba, i problemi rastu do u nedogled... U ovoj zemlji u kojoj je prokleto sve što je drugačije...

Odlutam do jedne ulice, upijem mirise djetinjstva, tačnije onih rijetkih trenutaka bezbrižnosti... Uhvati me nostalgija za nekim davnim vremenima kad se još uvijek nisu sve vrijednosti rasprodale na pijaci morala. I onda, kad se vratim u sadašnjost sva okupana sjećanjima, osjetim tugu... ponos... usamljenost... bijes... radost... Cijelu paletu osjećaja... Kao kad vojska maršira po svim mojim odajama, po koži mi ratuje...

Da, jesen je uvijek umjela da me ponese u svojim vrtlozima emotivnosti... Da me razgali svojim ukusima kestena i mirisom vina... Ona je prava mala vještica koja svojom magijom učini da budem tako obična, ranjiva, po malo zaljubljena u zvuk kiše na krovu... U jedne oči... U moje divlje bademe...  U jedan novembar kad sve miriše na pustinju, na sjećanje...

Da, volim tu jesen...