Friday, December 27, 2013

Ili jesi...ili nisi... jedno od ta dva

U hladno i kišovito jutro, kad se u asfaltu tope moji tragovi... Pored mene svi namršteni, pospani... Stisli se u neke svoje sanduke, ljuti, bijesni... Poslednja moda "biti mrgud", i svi nose taj kaput... Crveni ruž razbija monotoniju sivila u koju su se svi povukli. Nemaština, mučenje, rastrzanje, borba, vučija ona gladna borba, sirova...za život...

Znaš, nije nikom lako u životu, svakom je svoja nevolja ko planina velika... Nekad čak i veća. Nikom sunce ne radi na baterije. Ne mogu ti reći da je sve u životu lako, da je sve posuto sjajem zvijezda, da se ljubavi dešavaju, da prijatelji postoje, da sve bajke imaju srećan kraj... Mnogi su od nas prošli stvari koje nisu trebali, trebali su biti bezbrižna djeca na polju makova, trčeći za suncem i ljubeći nebo...

Kad odrasteš, shatiš da su tvoji tinejdžerski problemi u stvari samo male boginje naspram leukemije života. Shvatiš da su one Velike Ljubavi u stvari samo pijesak naspram otkucaja srca pored Onog Nekog... Odrasteš i shvatš da su ljudi koji su te donijeli na svijet tvoje najveće bogatstvo, mada, obično to rijetki shvate na vrijeme.I Prozuji život kao treptaj oka. Ostanu ti uspomene, i sjećanja, i miris starenja u nozdrvama. U nekim ladicama pronađeš žute fotografije, neke sitnice s ljetovanja... Pobijediš amneziju...

Najvažniji poklon koji možeš nekom dati jeste svoje srce, ljubav, i pažnja... SVaki dan, onima koji su ti dragi, koji su ti blizu pulsa u grudima, koji te pokreću... Najlepše riječi koje možeš uputiti nekom jesu "Hvala", "Volim te" i "Izvini"... One znaju zavrtjeti svijet u sedmom pravcu snova. One imaju miris tvoje krvi...

I najvažnija lekcija koju u životu možeš da podijeliš sa nekim... Nauči da voliš sebe. NAuči da budeš svoj, samostalan, hrabar... Da se suočiš sa svakom nemani, sa svojim strahovima. Nauči biti iskren sa sobom, lako je posle sa drugima. Nauči da budeš srećan, da radiš ono što te čini srećnim. Pa ako radiš posao koji ne voliš, kad završiš, učini nešto za sebe, nešto što će ti izvući taj osmijeh iz prašine koju godinama skupljaš u duši. POkušaj, nije teško. I ja sam tako učila. Korak po korak, klecala, padala, odustajala... Ali kad počneš da vjeruješ u sebe, da ljudima govoriš ono što osjećaš, pokidaš te maske kupljene u radnji za folirante... Osjetićeš olakšanje i ukus slobode. Ponekad je teško održavati taj balans... Uhvati te neka depresija, umor, pospanost... Ali ni tad ne odustaj... Napravi pauzu, zatvori se u sebe, i odmori dušu na drhtavim prstima...

Ali nikad ne odustaj, jer samo takav možeš biti svoj!