Friday, December 6, 2013

...njen smeh je glasniji, njen bes je strašniji, u svakom našem ehu Ona odzvanja kad ja uveliko utihnem...

Bio jednom jedan trenutak... Ni malo drugačiji od svih ostali... I ni malo isti...

Idem na posao, Celzijus se nešto srozao do minusa, ali ne osjećam zimu... Usne se razvlače u osmijeh, onaj davno izgubljeni i zaboravljeni, onaj ISKRENI...

I vraćam se unazad u mislima, ponovo se smijem zbog zbunjenog izraza lica pred restoranom, na samu pomisao romantike... Ne, nismo mi za to... Još uvijek osjećam srce u grudima, moju ledenu gromadu kako kucka...

I onda, sasvim slučajno, dok sam se hranila sjajem zenica... Opet shvatim da, na kraju dana, ipak je najvažnije imati trenutak kad si ostao bez daha, kad su i koljena zaklecala i... Sve se svodi na onog koji umije da te nasmije, koji ti ostane u mislima pred spaanje dok se dugo rpevrćeš po krevetu i... Svaki trenutak ponavljaš u mislima...

Na kraju dana, kad možeš s nekim samo da sjediš, da se bezobrazno gledaš i smiješ sa određenom dozom erotike na usnama... KAd možeš da osjetiš drtaj u petama od želje koja niz kičmu klizi kao puzavica... Ti trenuci kad shvatiš da vrijedi borbe, i nerviranja, i pada ako treba pasti... To su trenuci za koje zaista vrijedi živjeti... Koje vrijedi pamtiti... To su one sitnice koje znače u dugim besanim noćima... Sitnice koje tjeraju tugu sa jastuka da ga ne zarazi svojom melanholijom...

I sad sam još više sigurna... DA taj osmijeh može biti moj zaklon ispod neba, moje sopstveno sunce... Da se vrijedi boriti svim svojim bićem... Založiti i srce i dušu, izložiti ih riziku da budu zgaženi i slomljeni... Zbog samo tog trenutka kad uhvatiš odsjaj čežnje u pogledu... I kad jedan slučajni poljubac u rame kaže više nego sve riječi svijeta... Zbog toga i još zbog milion razloga - vrijedi se boriti...