Thursday, January 30, 2014

...to mi treba, moj mali zaklon ispod neba

Šta tražiš ti od mene, skitnice divljeg srca...
Ti koji na konjima bijelim kroz prerije svojih nadanja prolaziš...
Šta tražiš od mene koja svoje oblake od paperja snova pravim i pod tvoje skute ih prosipam da ti kas bude što mekši... da ne osjetiš sve te nabore staza kojima juriš...
Ništa ti meni ne možeš pružiti, niti mi možeš  nešto oduzeti...
Jer ja sam nomad koji na dlanu ima cijeli svijet spakovan u svoje srce...
Nomad koji nema ništa u džepovima osim prašine koju kao bisere nižem i njom se kitim...

Ništa ti ne možeš sa mnom dobiti što ti neko već nije pokušao podvaliti... možda samo koju kap bistrije vode, čistije suze zbog istine koju umjesto parfema nosim na koži...
Ništa ti ne mogu dati što već i sam nemaš, samo si u svom letu po tim ludim okeanima u neki od svojih šupljih džepova spakovao, al vidim...
Ima još po negdje trag sjete, malo ljubavi i možda po koji končić pažnje...
Kad bi te sitne tragove na svom tijelu pratio našao bi ono što sam ja...
Našao bi sopstvene lavirinte iz kojih si jednom izašao i sad se bojiš ponovo ući tamo...
Jer to je svijet u kom si nekad bio svoj, siguran, i tamo u nekom središtu, pod staklenim zvonom, svoje si srce ostavio... u postolju od leda pravljenom...

Šta tražiš ti od mene kad dobro znaš da ne smiješ u zenicama da se ogledaš jer si siguran da će se tlo pod tvojim nogama uzdrmati... da će ti vihori emocija uzburkati valove i da ćeš potonuti... samo će mjesec ostati iznad tvoje zemlje da ti krišom u noći priča o nekom ko si bio...
Al nećeš imati želju opet da budeš...

Jer tu, u mom perju od sna, tu ćeš biti konačno siguran da si dohvatio zvijezde i da ti dlanovi nikad više kroz prste neće prosuti pijesak sreće...

Saturday, January 18, 2014

Uspori zbog nas koji zelimo da zivimo

NAPOMENA: Nisam pesimista i nisam kritički nastrojena. Svaka osuda je izvor ličnih emocija, i svaka sličnost da ljudima odgovornim za situaciju je namjerna.

U CG za 20 dana poginulo 5 osoba u saobraćaju... Juče je moj pobratim teško povrijeđen... Čovjek koji je zbog mene prelazio kilometre da bi mi dizao moral i da bih mogla da ostanem jaka... Čovjek koji me spasio nervnog sloma, psihičkog pada, koji je zbog mene prelazio kilometre da bih bila podrška najboljem drugu... Čovjek koji mi je pomogao svojim savjetima više nego iko ikad... Neko bez čijeg poziva ne može dan da prođe... Neko čije tajne znam... I sad se bori za život... Zato što Crna Gora nema kvalietno održavane puteve... Zato što tamo neka auto škola daje vozačkje dozvole tek tako... zato što je saobraćaj u CG odnio više života nego svi tumori i zarazne bolesti...

Prije par godina i ja sam imala saobraćajnu... Prije 3 godine kolega sa fakulteta je poginuo, drugi dan Nove godine. Dečko koji je tek bio na početku svog života, sa svojih 19... Dvije godine kasnije poginuo je još jedan kolega, nakon što je položio zadnji ispit...

CRNA Gora je država sa preko 10000 saobraćajnih nesreća godišnje! I niko se ne pita ZAŠTO!? I niko ne zna kako... KAda je poginuo Nebo iz Montenigersa digla se prašina, pokrenuta je priča Ne brže od života... Par mjeseci, godinu i stalo je... Kada je Anita Fetić poginula postavljene su table uz puteve... I ništa više... I nema dalje priče... U saobraćaju se i dalje gine, mladi i dalje voze kao ludaci zavisni od adrenalina, previše gledaju film Brzi i besni (ovi su naši samo bijesni izgleda)... I sad - ja mogu samo da postavim pitanje DO KAD ĆE OVAKO?! Koliko još života treba da bude ugroženo i izgubljeno da država i sistem i (ne)uvaženi ministar saobraćaja i možda načelnik neke saobraćajne policije (ako je ima) počnu da konačno preduzimaju mjere po pitanju sigurnosti u saobraćaju??!!

Kada će saobraćajna policija zaista da počne da kažnjava brzu vožnju, i nevezane pojaseve, umjesto što uzimaju po 5-10e za kafu i pivo, i puste tog nekog da sleti s puta... Kada će se oduzete vozačke dozvole prestati vraćati preko veze i zasta ostati oduzete sa zabranom vožnje?! Svaki dan kada prelazim pješački minimum dva puta izbjegnem da me neki kreten , koji ne može da sačeka, ne pokupi sa one bijele linije... Svaki dan gledam idiote koji voze kao da su na reliju... I svaki dan policija zaustavi nekog zbog neispravnog žmigavca, koji jeste važan, ili zato što u gepeku nema lance da ih stavi po ovoj kiši... Ili te jednostavno onako zaustavi da ispuni neku normu.

Ne može se postaviti po jedan policajac na svakog vozača, ali može se raditi na sigurnosti na putevima, može se smanjiti ta manija ludaka koji voze kao da im je to poslednje što će uraditi... Nekim očigledno i bude... I opet ostaje pitanje šta će država uraditi? Ništa... Šta će policija uraditi? Ništa... Šta će ministarstvo saobraćaja napraviti? Ništa... Ovde niko ništa neće napraviti... Ovde će se i dalje voziti kako se vozi, putevi će i dalje biti loši i smrtonosni, a vozači i dalje ludi... Ovde će se i dalje kupovati zakon, plaćati kafa i pivo, a ja ću se moliti da se moj pobratim izvuče, da preživi...

I sad više nije poenta "USPORI zbog nas koji te volimo" već USPORI zbog nas koji želimo da živimo! A vi gospodo u foteljama koje baš briga za one koji stradaju, vi se stidite jer zbog vašeg nemara, korupcije, i blagog zakona drugi stradaju. I vi roditelji se stidite jer niste naučili svoju djecu da nije važna brzina već kvalitet... I vi iz auto škola se stidite jer dajete vozačke dozvole ljudima koji su mladi i ludi. I stidite se svi vi koji ne poštujete zakon u saobraćaju, i svi vi koji vozite manijački, i svi vi koji potežete veze i vezice za kazne i oduzimanje vozačke... Eto stidite se... Ako obraza imate. Mada sumnjam u to!


Thursday, January 16, 2014

Sreću nosi neki poštar jako spor....

Promjene... Nikad ih nisam voljela... Nikad nisam lako donosila odluke o njima, a najviše su me pogađale one na koje nisam imala uticaj.. One neizbježne! Znaš ono vaganje šta ako ovo - šta ako ono... a možda ovako - ili bolje onako... i onda na kraju se ne pomjerim s mjesta... Ostanem u izmaglici sa izgubljenim pogledom.

Ta aždaja sa devet glava - odlučnost, promjene, hrabrost, strah, nedoumica, nesigurnost, nespremnost, želja, potreba... Osječeš jednu, pojave se dvije, kao po grčkoj mitologiji... I nije ni malo lako, jer glavna stvar koju tada moraš da uradiš - pobijedi sebe. A to je već ravno trećem svjetskom ratu.

Nikad mi nije bilo lako da se odlučim. I uvijek sam ostajala neodlučna. Na kraju bih odustala. Ali uvijek me promjena stigla. Osjetiš da nešto treba da promijeniš u životu... Prijatelja, drugu polovinu, mjesto boravka...čarape. gaćice... neophodno je... I nakon skoro trećine vijeka iza sebe sad znam - ne treba se plašiti...

Kad osjetiš taj nemir koji te vuče ka mislima o promjenama u životu, nemoj da ih ignorišeš, jer sigurno nešto nije u redu čim nisi zadovoljan... (osim u slučaju da ti se baš ne može ugoditi - onda posjeti psihijatra). Čovjek ima u sebi to neko šesto čulo, tog malog insekta koji ti ne da mira... Možeš da ga hraniš mislima ili da ga uništiš ignorisanjem (vrlo je vjerovatno da ćeš u stvari ignorisati samog sebe). Najvažnije - pobijedi taj strah od nepoznatog, vjeruj u sebe i vidjećeš...

Otvaraju se neka potpuno nova vrata, potpuno novi svijet, drugačiji, čistiji... Srećniji... Kako znam? Sa svakom promjenom koju uspiješ da sprovedeš, ti u stvari mijenjaš sebe, postaješ za nijansu iskreniji prema sebi... Činiš sebe srećnijim... Smiješ se više, drugi to vide, zaraze se tvojom srećom... I nekako ti sve bude ok... Samo se odvaži, vjeruj da možeš. Ispunjavaj svoje snove, one realne bar... Zadovoljni ljudi zrače nekom drugačijom energijom, i ta pozitiva se osjeti. Ne treba ti brdo novca da bi bio srećan i promijenio svoj život. Za početak budi iskren prema sebi i drugima... Zatim se nasmij svaki dan... I zahvali se svaki dan nekom na nečemu, mora biti da imaš kome... I još nešto - ljudima do kojih ti je stalo - nemoj to govoriti - POKAŽI IM!


Friday, January 10, 2014

I n isam više lud da verujem u to da dobro uvek dobrim vraća se...

Posjedujem osobine koje nikad neću promijeniti kod sebe...
- da budem iskrena prema ljudima ma koliko mi zamjerali
- da u ljudima neumorno pokušavam da izvučem najbolje ma koliko loši bili
- da svakom dam šansu i povjerenje pod rizikom da će isto da izigraju
- da vjerujem da nisu svi ljudi zli, samo najveća većina
Nikad neću biti ona ufurana i drska, arogantna i samo sebi dovoljna hladna "Bitch" pa makar mi sto puta srce slomili.

Boli...
- izgubljeno povjerenje
- saznanje da su te lagali
- saznanje da si vjerovao pogrešnim ljudima
- saznanje da je tvoje srce za druge samo igračka...
Boli toliko toga. Posebno kad shvatiš da sjaj tvoje zvijezde nije ništa drugo do uranijum osiromašen za jedno srce, za jednu dozu ljudskosti...
Nikad neću razumjeti one koji se pogravaju tuđim emocijama kao da je to potrošna roba... Usputna doza kreativnosti... Oružje za ubijanje dosade i svakodnevnice...

I šta raditi kad se nađeš u dramskoj predstavi kao jedina satirično-ironična uloga... Šta raditi kad ti tako zgaze srce, pogaze svo tvoje dobro, svu tvoju pažnju i čast, sve ono ljudsko... Psovati? Bjesniti? Na koga? Na sebe ili drugu stranu? Nikakve koristi od toga, osim pucanja šavova svuda po duši... Osim tupog fizičkog bola svuda po tijelu... Plakati? U suzama sahraniti još jedno parče srca svirepo zaklano i otkinuto... Smijati se svojoj gluposti jer, da - ispadneš glup što si po ko zna koji put nasjeo na svoje vrline koje drugi vide kao mane... Ljutiti se na drugu stranu koja te povrijedila, ili možda oprostiti i  nešto iz svega naučiti pa opet istu grešku ponoviti... Upecaće se valjda neko na tu mišolovku, neće ti dovijeka krasti sir sa duše... 


Saturday, January 4, 2014

Smesnih stvari se bojimo... Mislis da neko pita za nas...

Još uvijek boli... Ta neka bol svjesno zadana... samostalno... Još uvijek ližem rane, a krv ne prestaje... Proći će...Ili neće, jedno od ta dva... Još drhte svi moji atomi, nadajući se... Osjećam, negdje pod kožom, neki nemir mi govori da još nije gotovo... da još uvijek postoji zrno nade da će sve ipak da se nekako složi... Nešto što mi još ne da da odustanem od moje zvijezde repatice... Ne znam da li je to samo očajnička želja, ili ono kad znaš, kad si svako čulo posle petog govori da nije kraj... Da je ostalo nedorečenih misli u vazduhu... da je ostalo toliko nježnosti pred vratima koja čeka...

Pišem o nekim promjenama, o tome koliko želim sebe da vratim na neke puteve skojih sam skrenula, ali još uvijek nisam sebe postavila na pijadestal mojih želja... Još uvijek brinem više o drugima, još uvijek me više boli tuđa bol dok se ja raspadam u dijelove a samo rijetki to primjećuju... I čula sam neko rušenje, osjetila sam prašinu... I vidim, to se poslednji temelji stare mene srušili i minirali... Sad mogu da gradim ponovo, da puštam zdravo korijenje... Sad mogu da počnem da vjerujem u sebe...

Možda je upravo to što mi ne da da me bol potpuno pokopa, da mi oduzme sva čula... Možda upravo taj neki tajni tihi podstrek koji osjećam u vrhovima prstiju... Baš to osmo čulo koje mi šapuće pred spavanje da će moja zvijezda opet prosuti sjaj svoj pod moja stopala...

Još uvijek se učim kako nositi svoju dušu na dlanovima, otvorenu i slobodnu.... Još uvijek sitnim koracima hodam ka svojoj slobodi, i ne krijem više suze... Ne krijem bol... ne krijem osmijeh... Koračam sigurna u sebe, u svoje tijelo, u svoju dušu, sigurna u ono što nosim u sebi... I bojim se... Bojim se te svoje golotinje, ali ipak ne odustajem... Jer znam da samo takva mogu biti pravi čovjek i prava žena, samo tako mogu pobijediti ovu bol koja se nakupila u porama...

I neću odustati... Ni od mene... ni od tebe... a ponajmanje od nas... neću odustati od onog osjećaja koji je toliko bio pravi... Od osjećaja da još nije gotovo... Ne može biti... Ne dok god osjećam da ti pripadam.