Thursday, January 30, 2014

...to mi treba, moj mali zaklon ispod neba

Šta tražiš ti od mene, skitnice divljeg srca...
Ti koji na konjima bijelim kroz prerije svojih nadanja prolaziš...
Šta tražiš od mene koja svoje oblake od paperja snova pravim i pod tvoje skute ih prosipam da ti kas bude što mekši... da ne osjetiš sve te nabore staza kojima juriš...
Ništa ti meni ne možeš pružiti, niti mi možeš  nešto oduzeti...
Jer ja sam nomad koji na dlanu ima cijeli svijet spakovan u svoje srce...
Nomad koji nema ništa u džepovima osim prašine koju kao bisere nižem i njom se kitim...

Ništa ti ne možeš sa mnom dobiti što ti neko već nije pokušao podvaliti... možda samo koju kap bistrije vode, čistije suze zbog istine koju umjesto parfema nosim na koži...
Ništa ti ne mogu dati što već i sam nemaš, samo si u svom letu po tim ludim okeanima u neki od svojih šupljih džepova spakovao, al vidim...
Ima još po negdje trag sjete, malo ljubavi i možda po koji končić pažnje...
Kad bi te sitne tragove na svom tijelu pratio našao bi ono što sam ja...
Našao bi sopstvene lavirinte iz kojih si jednom izašao i sad se bojiš ponovo ući tamo...
Jer to je svijet u kom si nekad bio svoj, siguran, i tamo u nekom središtu, pod staklenim zvonom, svoje si srce ostavio... u postolju od leda pravljenom...

Šta tražiš ti od mene kad dobro znaš da ne smiješ u zenicama da se ogledaš jer si siguran da će se tlo pod tvojim nogama uzdrmati... da će ti vihori emocija uzburkati valove i da ćeš potonuti... samo će mjesec ostati iznad tvoje zemlje da ti krišom u noći priča o nekom ko si bio...
Al nećeš imati želju opet da budeš...

Jer tu, u mom perju od sna, tu ćeš biti konačno siguran da si dohvatio zvijezde i da ti dlanovi nikad više kroz prste neće prosuti pijesak sreće...