Saturday, February 8, 2014

...a onda su dosli popovi, pa topovi, pa lopovi...

Bilo je davno kad je u jednoj zemlji na Balkanu bijesnio rat... Ubilački, svirepi rat, kao što su bili svi oni u našoj istoriji. Zemlja se smirila koliko je to moguće, prošle su decenije... I onda prije par dana, neredi i nemiri... Narod je ustao da traži bolje... Jedan narod je digao glas... Da li će imati uspjeha ili ne to tek slijedi... Ali zašto ovo pišem?

Živim u zemlji u kojoj ti drugi udaraju žig i određuju puteve. Živim u zemlji u kojoj ne mogu da pokažem koliko vrijedim. U zemlji u kojoj ne mogu da radim posao koji volim. U zemlji u kojoj se još samo vazduh ne naplaćuje. Užasno me podsjeća vrijeme rimske imperije kada se porez uzimao za svaku izgovorenu riječ, a narodu je bilo dovoljno samo hljeba i igara.

Tako i ovde. Sad je već cijela zemlja u euforiji oko svjetski poznaotog festivala koji će se održati kod nas. I da, ponosna sam na to jer u normalnim uslovima to bi značilo postavljanje moje zemlje na koju stepenicu više u svjetskim očima. To bi značilo mnogo novih ljudi u državi, mnogo ljepši turizam i to bi značilo par dana fenomenalnog provoda za nas mlade. Kažem u normalnim uslovima... Stvarnost je drugačija.

50% mladih u ovoj zemlji ne radi, roditelji od svojih usta odvajaju da oni imaju. Neću da ulazim u detalje zašto ne rade (ima više faktora). Cijelo proljeće će se pričati o festivalu kako bi se skrenula priča sa lokalnih izbora, kako bi se skrenula priča sa nezaposlenosti, sa onih stvarnih problema. I svima će se mazati oči sa dobrom turističkom sezonom, al ta sezona nije rezervisana za nas, smrtnike koji ne možemo da odvojimo 300e minimum za 5 dana na moru. Sva korist od festivala će da ode odabranima, neće otići ni na zdravstvo, ni na školstvo, ni na djecu oboljelu od raka, ni na unapređenje bezbednosti u saobraćaju... Ne... Neko će od toga da kupi jahtu, neko će da otvori butik, ili će svom djetetu da plati put oko svijeta.

Svi pričaju kako se loše živi, ali to samo šapuću po mračnim ćoškovima, da ih neko ne čuje, da neko iz familije zbog toga ne ostane bez posla, socijelane pomoći ili nekih drugih mrvica. Svi samo posmatraju kako se jedva preživljava. Ćute... Za bolje nisu ni rođeni.

E ja svoj glas dajem ljudima koji su ustali na ulice, koji su svoj glas digli protiv nemaštine i otkaza, koji bar pokušavaju... Svoj glas dajem onima koji pomažu djeci, koji pomažu životinjama. Svoj glas dajem ljudima koji su uspjeli da se zaposle bez ičije pomoći, (ako takvih ima)... Neću da ćutim pred stvarnim problemima. Ne mogu da gledam kako nam bolnice nemaju osnovno, kako se sav kapital sliva u 2 grada, kako djeca ne mogu sebi da obezbijede užinu na odmoru, kako roditelji stare prije vremena da bi mogli djeci da pruže najbolje, kako socijalnu pomoć primaju oni koji imaju, kako pojedini gradovi postaju ruševine dok ovaj jedan cvjeta, kako za 24h čak 14 saobraćajnih nesreća odnese živote... Kako mogu drugi to da gledaju? U kakvom to svijetu želite da vam djeca žive? Kako možete da ćutite?

Ja nemam ništa protiv vlasti, ni ove danas ni one sutra, ali imam protiv ovih ljudi koji samo ćute i gledaju i svjesno vode moju zemlju u propast. Zemlju koja može da bude pravi mali raj, zemlju koja ima toliko potencijala, koja može da bude jedna od najljepših u svijetu...