Wednesday, February 26, 2014

I sav sam kao ona staklena stvar u kojoj veje kad je pomeriš...

Ne volim kad se strmoglavim sa visine svojih očekivanja... Kao papirni zmaj  na vjetru, vinem se u visine, i onda niotkuda, samo se strmoglaviš u neki ponor... I rasprsneš se kao neka staklena stvar... Ponekad čak i dobro prođeš, okrzneš se na neko drvo, izgrebeš se, i lagano sletiš na zemlju kao list u jesen... Odmoriš se, streseš prašinu i ustaneš...

I uvijek obećam da neću, da ću se samo pustiti struji vjetra, onako malo samo odignut od zemlje... Da će moje boje ostati svijetle, i da neću dati ljudima da me dignu u visine. Neću se izlagati snažnim vjetrovima sopstvenih iluzija, i neću kupiti mirise tuđih emocija... Biću mali zmaj, na morskom vjetru, tu uz obalu... Dovoljno visoko da me obore, a dovoljno nisko da me ipak pad ne zaboli. Nije baš lako održavati taj balans, ali učim.

A naučila sam mnogo, vjeruj mi... Naučila sam da od ljudi ne treba očekivati mnogo, a ni od ljubavi...
Uvijek očekuj da će te ljudi slagati...
da će neko drag zaboraviti tvoj rođendan...
da će ti otkazati izlazak u poslednjem trenutku...
da će te kritikovati za sve što (ne)uradiš...
da će te gađati i tjerati kao uličnog psa ako budeš bolji od njih, i ako im budeš govorio istinu...
Uvijek očekuj da negdje iza nekog ugla vreba vrag, jer danas, u ovo ludo vrijeme gdje je tlo iskvareno ne smiješ ni da pomisliš da možeš da se osloniš na nekog. Eto, takva su vremena došla.

Ja se ne okrećem mnogo na takve stvari. Ja i dalje ljudima kažem ono što mislim... I dalje radim ono što mene čini srećnom... I dalje odolijevam burama u koje me guraju... Ali jedno još nisam naučila...

Ne umijem ograničeno da volim. Ne umijem pola da se dam, a drugu polovinu da čuvam dok zaslužiš. Ne umijem da bacam mrvice srca i postavljam mišolovke na putu do sreće. Ne umijem da ograničim želje, i emocije, i stratst, i da vežem krila da me ne bi vjetar vinuo iznad oblaka... I nije mi žao zbog toga. Pašću još toliko puta jer sam čekala moju zvijezdu repaticu... Jer sam očekivala baš tad da udahnem tu prašinu... Jer sam u mislima proživjela svaki trenutak mojih očekivanja... Nije mi žao, jer sigurno postoji razlog zašto ne mogu iz te oluje da se izdignem... Postoji razlog zašto se tim vjetrovima vraćam, kao da bez njih ne mogu letjeti... Postoji razlog zašto zmajevo gnijezdo gradim u tvojoj prašini pod sjenkama tvojih stijena... A to sigurno nisu visoka očekivanja...