Friday, February 14, 2014

...ja sam samo malko lud i zaljubljen...

Kazu da je danas dan kad trebaš da voliš... Dan zaljubljenih i ljubavi...

A ja ne mogu da se ograničim na samo jedan dan. Tijesno mi srce da budem zrno pijeska... Hoće da bude planina, da us vojim pećinama sakrije tajne, i da u svojim vodopadima krije osmijehe i sreću... Ne mogu samo danas da ti poklanjam pažnju. Tijesne mi ruke da budem rijeka... Žele da budu šume sekvoje, da grle i grle i nikad ne puste...

Ja sam zaljubljena u ljubav... u srž ideje o ljubavi...
Voljeti nekog toliko čisto i iskreno zbog svega onog što nije, i zbog svega onog što jeste...
Voljeti nekog toliko surovo da svoja krila na njegova leđa staviš i pustš da mu sloboda plete oblake...
Voljeti nekog toliko glupo da se ne zoveš više svojim imenom...
Voljeti nekog toliko čvrsto da nikad ne odeš od obećanja koje daš....
Voljeti nekog toliko bolno da oprostiš sve što osjećaš...
Voljeti nekog toliko slijepo da se prelivaš s njegovim bićem...
Voljeti nekog...

Toliko je saga ispričano o ljubavi, pjesama ispjevano, epova smišljeno... Od davne istorije do daleke budućnosti... Neću ja biti jedan od tih pisaca. Hej, ja nisam još ni pisac. Ali znam kako je biti zaljubljen... i srećno i manje srećno. Znam kako je biti voljen, ali i ostavljen.
I znam kako je kad sretneš nekog ko ti ukrade zvijezde iz očiju... Digne te na nebo jednim pogledom, baci na dno jednom riječju, i onda opet ti srce zakuca u tom ritmu jer...Ma koliko osjetiš rijetki miris u zoru, onaj zbog kojeg si krenuo tim putem... Znam kako je boriti se sa sobom da ne priznaš, da se ne odaš, zbog svih prethodnih ratova uzaludno vođenih... Priznaš samo sebi u mraku sobe.

I onda svaki put kad ti se koraci ukrste, i kad koža trni od ugiza... Opet nekako osjetiš da je to tvoje mjesto na planeti...Da je tu tvoj san, ispod tog jastuka... Znaš da trebaš spustiti roletne da ga nebo ne probudi, probuditi se prije alarma da mu tvoja omiljena pjesma ne prekine taj dječački izraz na licu... Znaš da kafu pije samo zbog čokolade, i znaš da će zapamtiti sve al i dalje se praviti kao statua od leda na užarenom betonu... Znaš da je ćutljiv kad se desi nešto loše, da mu zenice imaju zarazan sjaj kad se smije, i znaš da su poljupci uvijek tačno dozirani u kap...  Jel se to zove ljubav? Možda...

Meni ne treba dan da bih znala dal je to moja zvijezda padalica... Ne treba mi dan da bih shvatila da se tu osjećam sigurno, zbog nekog čudnog povjerenja koje struji u žilama... Ne treba mi dan da bh zaspala na uzglavlju sa osmijehom srećne žene... Čak iako ta sreća ne preraste u mjesec na nebu... Ipak ću znati kakvog je ukusa...

A u zoru miriše kao ništa na svijetu i za to nema riječi dovoljnih za pisanje...