Sunday, March 30, 2014

Drugo parče budale... ili samo prolazna stanica

Proljeće miriše u vazduhu... Mart je već spakovao kofere i odlazi, a April mi miriše na jorgovan i lavandu...
Ovako su nekad počinjali moji pismeni sastavi u školi kad sam još živjela od mašte i vjerovala u Bajke na zrnu graška. A onda sam odrasla.  I evo me sad, u ovom suludom vremenu kad su Bajke postale samo dobri vicevi za malu djecu.

Ali ima nešto bajkovito u svemu...
Ne znam za tebe, ali ja ne vjerujem u slučajnosti. Možda kad se jednom nešto desi, pa hajd - kažem čudo se neko desilo. Al kad počne to da se ponavlja onda se malo počeškam po glavi. Isto tako se desilo kad sam upoznala MrRight-a. Potpuno iznenada, na najglupljem mjestu na svijetu i na najdosadniji način. Na mjestu na kom je vejerovatnije da ćeš ipoznati seksualnog manijaka, lopova, ili nekog drugog bolesnika. I nije mi ličio ni na R od Right. I onda tako, slučajnosti su prestale da budu slučajne.

Juče sam ga srela. Slučajno. Ma jest, da... Ja sam ove godine ispucala svoj bonus za čuda i slučajnosti. Mislim da je sve preko toga zaista previše. Nego, ja sam bila u jednom malom Jugiću (da, takvo auto još postoji i ja nemam kompleks od toga), a on u svojoj mečkici. I još na raskrsnici sam osjetila neki nemir u stomaku, pomislila sam na njega, ne znam čak ni zašto sam se okrenula u tom pravcu, ali eto ga... poznajem ga, znam da je to on i prije nego što se auto približilo da poznam registraciju... I prije nego sam poznala zelene zenice nasmijala sam se... Ljudi koji me znaju mogu samo da zamisle taj kez Mačka Cerekala iz Alise u zemlji čuda... Kratka poruka, kratki odgovor (bilo je jače od mene).

I tako, danas provodim sjajno vrijeme, sunce je, vikend, uživam sa familijom i dolazi čovek koji prodaje knjige, a na koricama piše njegov rodni grad... Prevrnem očima, srce se osmijehne i nastavim da jedem ćevape (koji su uzgred extra). Prolazimo kroz tržni centar, ja i tetka njuškamo neku robicu, okrenem se i iza mene bijela maica sa ogromnom škorpijom na njoj... Moram li reći da je MrRight Škorpija u horoskopu? Pomislim u sebi "Koje gluposti, prestani s tim ćurko mala..."

Ali poput knjige 1000 zašto... a nijedno Zato...
Da li ja to vidim samo ono što podsjeća na njega ili su se neke sile urotile protiv mene da ne mogu da ga izbacim iz misli, da moram konstantno da se pitam? Jel u stvari postoje ikakva znamenja i neki tragovi, sitni znaci koji ti ukazuju na put... Andrićevi znakovi pored puta? Ne znam, ali se pitam...

Postoje li zaista one ucrtane staze sudbine, kad jednostavno ne možeš da pobjegneš od nekih stvari i ljudi ma koliko se trudio?
Vjeruješ li da ne možemo da izbjegnemo ono što mora da se desi?
Ne znam, nisam baš u potpunosti sigurna da je sve to djelo sudbine, ili Onog koji je sastavlja, ali znam da slučajnosti nikad nisu slučajne. Iskreno, voljela bih da okrenem stopala u nekom suprotnom pravcu. Voljela bih da mogu da jednostavno kliknem Delete i da ga iselim iz misli, da mu povećam kiriju u srcu i da ga izbacim napolje sa svojim zaraznim osmmijehom, sa glupiranjem dječaka, da izbacim sve njegove viceve i da dobijem Amneziju, Alchajmer... bar kad je on u pitanju. Bilo je propalih veza ranije, bilo je svega što jedan život nosi (nekad i više od toga). Zbog čega bi ovo sad bilo drugačije? Može jedino da bude gore od svega ranijeg, jer sam slično već preživjela...

Jel zasita moguće da postoji ona fucking druga polovina, drugo parče budale koje te čini kompletnim? Vjeruješ u srodne duše? U sudbinski par? Zvuči smiješno jel da... Malo ironično u krajnjem slučaju... I ono kad ti donesu kafu u lokalu sa keksićima u obliku prvog slova njegovog imena a ti pobjegao od njega na drugi kraj države... Sasvim jedna obična slučajnost... I baš kad u tom trenu najboljem drugu pomeneš njegovo ime, čuješ zvuk na telefonu i pogledaš kad i tamo njegovo ime piše... Velikim slovima... Vicoteka mjeseca kažem ti...

Voljela bih da prefarbam srce u sivu, da prefarbam boju mora i isperem miris soli iz kože, da bacim one bijele pantalone koje toliko volim a u kojim sam prvi put sa njim izašla na prvi sastanak u životu i filmski se poljubila kao Scarlet O'Hara... I voljela bih da mi Hari Poter izbriše sjećanje na klecanje koljena u tom trenutku i svakkom narednom kad mi se vrtilo u glavi samo od mirisa... Voljela bih da mogu da mozgu podvalim hipnozu umjesto kiseonika i da zaboravim, da kažem sebi da je on samo još jedan u nizu žaba i konja i magaraca koji moraju da prođu kroz moj život dok se onaj jebeni princ ne pojavi zbog gužve u saobraćaju. Voljela bih da mi sve te slučajnosti izgledaju baš kao slučajnosti...

Ali, Twilight saga o MrRight nije završena, moram jos otrovnu jabuku da pojedem, na trn da se ubodem, i cipelicu da izgubim, glas zloj vještici da dam, u zvijer da se pretvorim...

Friday, March 28, 2014

Bio je jedna od tri želje koje sam imala..

P.S. Unaprijed se izvinjavam zbog rečnika, al nekako mi danas paše uz tekst.

Ne mogu da vjerujem da mi se to opet dešava, nakon što sam davno još prije nekih 5 godina bila ostavljena porukom u ponoć, nakon 3,5 god "ozbiljne" veze (ispade da je bila neozbiljna čim se zavrsila)...
Ovaj put, porukom na Viber... Napredujem... Sledeci prekid će vjerovatno biti telepatski...
Razumijem, dečko se malo uplašio svojih osjećanja, uplašio se svog straha. S obzirom da smo već jednom prekidali na cijelih 6 dana iz istih razloga (dan pred Novu 2014.), ne mogu sa sigurnošću da tvrdim da je i ovo prekid, ali nije to suština današnjeg teksta.

Pokušavam da razumijem nekoliko stvari, kao na primjer da li sam ja negdje pogriješila?
Koliko se sjećam nisam, čak sam bila i više nego fer i korektna, znajući za aktivnosti sa strane koje me se iskreno ne tiču (mislite šta hoćete, ali prevara više nije tabu tema. Uostalom vara samog sebe). Mislim da sam bila i više nego razumna, ne postavljajući pitanja "Đe si, s kim si, itd. tipično ženska pitanja". Mislim da sam bila...hmmm, ne - sigurna sam da greška nije u meni, jer sam se ja i pored mojih strahova i nepovjerenja u ljude čak i previše otvorila prema njemu. Pa gdje dovraga koči?

Kako uopšte pronaći gospodina "Ti si Taj" u Podgorici, ili bolje reći u Crnoj Gori? (mislim da još neke države imaju ova problem ali orijentisaću se na ovu moju).

Kako pored silnih napuderisanih, napućenih, ispeglane kose + 5kg maskare djevojaka jedna obična djevojka može naći dečka koji nije iskompleksiran autom koje vozi, lokalom u koji izlazi (obavezno da bude Brajer ili Velvet), koji voli pse i mačke (ne samo jedno nego baš oboje), koji te neće daviti ljubomorom, koji će bar jednom dnevno pomisliti na tebe a ne igrati se igrica i kojekakvih glupih naprdivanja kako "nema vremena od posla da pošalje jebenog smajlija na Viber"... Kako je moguće uopšte u ovom gradu poremećenih vrijednosti naći osobu kojoj poezija nije smiješna, i kojoj zapravo možeš i smiješ da vjeruješ? Hmmm, zvuči zaista vjerovatnije da ću prije dobiti 7icu na lotou i naći posao preko Biroa.

Kako uopšte znaš da je On/Ona baš taj/ta? Ali bez one rečenice "Osjetićeš"... Jebem ti ja te osjećaje... Kako možeš da osjetiš da je to neko pored kog ćeš provesti ostatak života "dok nas razvod ne rastavi"...? Jer on jest bio gospodin MrRight... U svakom mogućem smislu, i pored svih tih strahova kojih ima više nego zec... Čak je i Zeka imao hrabrosti da zajebava medveda, a MrRight nema hrabrosti da pusti emotivne kočnice. Mrzim što je pored njega čak i Balašević dobio smisao, sve one njegove pametne rečenice prepune emocija, koje volim a koje nisam baš skroz kontala, konačno znam šta je pisac govorio... I mrzim što sam na neki lud način osjećala da je moje mjesto baš tu, da mogu da probijem te blokade, samo trebam biti strpljiva, nježna, razumna i normalna, tj trebam biti JA... Ne umijem ja da glumim, da budem izvještačena nalickana princeza, Mis Princess Krofnica... Ne mogu... Ja sam to što jesam i ako me takvu ne prihvatiš zalud sve... A on je prihvatio i više od toga, mislio je da može da mi na zenice maže boje Benetona... I zeznuo se... Ja sam znala svaki odlazak u Budvu i Petrovac, svaki izlazak srijedom i subotom, nisam morala biti prisutna i ja... Nazovi to intuicijom, ili sam samo poznavala njegove navike i njega...

Realno pitanje koje mi se nameće posmatrajući drugarice (onaj  mali broj koji imam) i drugove... Kako zapravo uopšte naći decka/djevojku u ovom gradu a da nije isfoliran/a? Svi bi kao neku vezu, a svi su toliko namazani... Igranje igrica "Ko će kome prvi da se javi", "Ko će koga bolje da slaže", "Ko će kome više da se inati" i slične majmunske igrice (uz izvinjenje majmunima, sigurna sam da oni baš i nisu ovakvi)... Pa to ti je isto kao da Brus Vilis uci Klunija kako ce da glumi... Mislim, stvarno... hajmo malo biti iskreni... Traže se veze a svi samo konzumiraju sex-kombinacije... Poremećene vrijednosti kažem ja...

Pa kakav to treba da je pravi muskarac? Hmmm, ukusi su različiti ali... Za mene (obično sam skromna, ali sad neću biti), mora biti zgodan, ne onaj sa presađenom bebinom guzom na licu i pločicama a la Espanja, ali da je zgodan, muževno muški a la Gerrard Butler zgodan... Ne kažem lijep, da se razumijemo... Mora biti muško, a ne nedorasli tinejdžer...  Svako ko mi kaže da je prvo primjetio nečiju dušu za šankom ili u klubu je ili lud ili lažljivac, realno... Mora biti bar 1cm visočiji od mene kad stanem na 8cm štiklu, definitivno. I mora biti jak, muški jak, al ne kao Hulk... (Šta će mi neko ko ne može da rukom otvori teglu)... Da voli košulje (koje su inače simpatičan poklon), što podrazumjeva da ima ramena a ne da mu stoji kao na strašilu u njivi... I mora da bude samostalan, nezavistan od mame i tate (poseban naglasak na mamu)... Ne mora da me drži za ruku, vrti u krug po ulicama, nosi uz stepenice, izvodi na skupe večere, nisam baš taj tip. Mora da razumije moju želju da pomažem ljudima, i napuštenim psima, ne smije ih zvati dzukelama jer onda ja ujedam... Mora imati smisla za humor, ono da me stomak zaboli od smijeha, i da je spreman da se glupira sa mnom bez obzira gdje se nalazimo (Šta će mi snob koji će samo da gleda oko sebe da se ne izblamira, to je tako dosadno)... Definitivno ne smije da sluša Grand Paradu, posebno ne dok se vozi u autu (ako ga ima). Postoji sigurno posebno mjesto u paklu za one koji slušaju tu muziku na max level... Starogradska i sevdah su ok, Legende i Miroslav Ilic su mi ok, ali stvarno Grand Smarada...ne, ne 1000 puta ne u izvođenju Beti Bup. Mora da prihvati činjenicu da imam najboljeg druga na svijetu bez ljubomore... I mora biti čist, ono da kad me zagrli da još par sati mirišem na njega... Ukratko... Nadam se da nisam pretjerala... Ostalo se podrazumjeva - da me poštuje kao ženu i prijatelja, da poštuje moju ekipu i da me voli toliko da je svijet mali... Skromno zar ne

Mislim da sam upravo u prethodnom pasusu navela sve osobine MrRight-a s početka teksta, pa se malo zabrinjavam... Nešto mi govori da ja i MrRight još uvijek nismo stigli do kraja... Ranije sam znala kad se neka veza završi, to je to, kraj, gotovo, reinstalacija sistema i idemo dalje... Sad - nešto mi kaže da će ta priča imati još po neki dio. Nisu se svi oblaci raspali na mom nebu...

Sunday, March 23, 2014

Isti se pronalaze...

Ponekad pročitam na netu nešto što zna zvučati malo suludo, al kad se zamisliš u stvari to može biti prava stvar. Nakon milion problema koji nas isprate u životu, izgubimo osjećaj za mnoge jednostavne stvari. U konstantnoj potrazi za novcem, poslom, životom i opstankom, zaboravimo da primjetimo jednostavne stvari u životu. To su samo sitnice, majušni trenuci koje i ne osjetimo, ali ako se na blic samo vratimo na njih, shvatimo da imaju veliku posledicu - zbog njih se osmijehnemo i udahnemo prašinu sreće.

Upravo tako, učeći da savladam mnogobrojne probleme, i mnogobrojne situacije u životu...
Učeći kako da prihvatam stvarnost i kako da se izborim sa svojim pretjeranim emocijama...
Učeći kako da usrećim sebe i kako da moj dan ne bude prepun stresa...
Naišla sam na početku godine na jednu jako zanimljivu priču. Priču o ženi koja je svaki dan bila zahvalna na nečemu, na nekoj sitnici, nekom trenutku, nekoj osobi, stvari događaju, osjećaju... Bilo je te ono što što je na tren učinilo srećnom (ili pak na duže staze). Prihvatila sam taj projekat da sprovedem na sebi. Htjela sam da shvatim, s obzirom da i sama još uvijek učim mnoge stvari.

Počela sam, stigla sam do dana 56 (zaboravila sam ponekad da se zahvalim)... I jutros nailazim na projekat pod nazivom 100 dana sreće... Da li stvarno možete biti srećni 100 dana zaredom??? Zaista, zvuči teško... Čak i ovi dani zahvalnosti zvuče teško... Ponekad teško pronalazim razlog zavalnosti, teško pronalazim razlog da budem srećna, al kad se vratim malo unazad shvatim da u stvari postoje te sitnice, treba ih samo otkriti.

Čemu ovo pitate se? Pa posle mjesec dana primjetićete razliku... Primjetićete koliko malo u stvari nam treba da budemo ok.
Naučila sam zaista da se ne mogu nervirati oko stvari nakoje nemam uticaja, da ne mogu da riješim svačije probleme iz prostog razloga jer ljudi ne žele pomoć... Mazohisti...
Naučila sam da mi je dovoljno da prošetam da budem ok, da mi je zdrava ishrana izuzetno zanimljiva zbog milion novih načina spajanja ukusa...
Shvatila sam da mi trčanje i trening pomažu da izbacim svu negativu koja se tog dana skupi na poslu i nakon posla...
Naučila sam da jednostavno trebaš biti iskren, jer je svijet prepun lažnih i dvoličnih ljudi, iskrenost oplemenjuje...
Naučila sam da mogu sasvim normalno da sjedim na nekoj terasi lokala, potpuno sama i isključena, da čitam omiljenu knjigu i uživam u proljeću...
Naučila sam kako polako da budem svoja...

Poenta teksta... priključite se! Prihvatite izazov i nađite svaki dan neki razlog da budete srećni ili zahvalni. Nemojte se ograničavati samo na 100 dana, ako njih izgurate nastavite dalje... Pomjerajte svoje granice. Koristite hashtag #100happydays ili #100danasrece kako bismo se pronašli i razmijenili trenutke sreće... Obilježite ih fotografijama, ali budite srećni... vidjećete razliku... Osjetićete je na licu, u srcu... :) Moje trenutke možete pratiti na mojoj stranici
https://www.facebook.com/Lorijena

Hajd sad, isti se pronalaze...Upišite svoj prvi dan!


Thursday, March 20, 2014

Zvijeri mog ludila....

Izvadicu srce iz grudi... Od ničeg sam ga napravila, poput feniksa iz pepela ga digla... Maglom ga lijepila i perjem ušila da bude što mekše, da ga ne boli kad opet jednom padne... A znam da hoće. NA postelju od lišća ću ga spustiti, da se hrani vlagom kojom natapam ovu zemlju pod tvojim nogama... Tu je, ispred tvojih stopala, i ne vidiš... Neće ni osjetiš kad staneš na njega, mislićeš da je samo još jedna jesen došla... A ono neće ni osjetiti d si ga samo još dublje u blato gurnuo... Da nikad više ne povjeruje da postoje jutra a ukusom svile na dlanovima...

Oduvijek sam znala da ćeš biti moje pogrešno zaustavljanje na onom putu gdje sam čekala još jedan zalazak sunca... Znala sam da ćeš biti kost u mom grlu, nalik oštrici mača kojom sam jednom sopstvenom rukom amputirala dušu, da je ne možeš iscijepati i spaliti u vatri svog smisla za laž. Znala sam da će tvoje ime biti moja molitva i moje prokletstvo, okovi na mojoj koži bez kojih ne mogu da dišem, a koji nanose bol... Znala sam da ćeš, jednom, biti moje uništenje, giljotina svih mojih osjećanja... tupa, i bolna...

NIje bol to što boli, ni činjenica da su tvoje usne otrovne... Ni fizička bol, ona od koje te cijelo tijelo boli da ne možeš da dišeš, i to mogu da podnesem... Ova su stopala prošla pakao, po trnju gazila i u žaru rane gasila, po najdubljem mulju do koljena gazila, i sve otrove svijeta usnama popila.... Nije moje srce besmrtno... Ne boli ni laž kao nekad, postadoh imuna i na njih... Boli me moje dijete u meni, ono naivno koje u bajke potajno vjeruje kao da je to najveća jeres svijeta... Dijete koje u ljubav vjeruje... To boli... Jer srušeni dječiji snovi bolniji su od bilo kog rata, od bilo koje podvale i izdaje...

I sad, u prvu zoru proljeća dok nesanica orkesatr skuplja po mojoj sobi, svirajući čežnju najtiše što može... Moje tijelo, bez srca u grudima... Ne umije da odustane jer je dječak u tebi jednom šapnuo uzdah... Željan da voli, da bude voljen... Ne umije da odustane jer je dječak u tebi nacrtao suzu na mom dlanu... Ne želi da odustane jer je muškarac u tebi jednom otkrio zvijezde koje čuva u svom svemiru... U jednom trenutku slabosti. Ne umijem da odustanem... Jer bih tako odustala i od sebe...


Saturday, March 8, 2014

Da sam sve druge voleo tamnom stranom srca. Stedeci se... Uceci se kako cu najbolje voleti nju... Kada je konacno nadjem ....

...Ako je sreca ikad postojala, i bila opipljiva, danas sam je dotakla... samo vrhovima prstiju, samo na tren... Onako paperjastu od magije, od oblaka... Svu do pamuka i sna. I nisam sigurna dal smijem da udahnem polen njenih snova, nisam sigurna da smijem da pružim ruku, da okrenem dlan... U očima tragovi soli, po prvi put u dugo godina pomiješan sa zrncem šećera. I po prvi put u dugo godina srce se raduje, kao dijete poskakuje. Po prvi put u dugi niz godina želim pomisliti da je to tren za koji sam bila rođena, da je to tren za koji sam čuvana, da je to razlog za sve patnje i padove i svo trnje kojim sam hodala. Želim vjerovati da je to sve ono o čemu sam kao dijete slušala, da je to sve ono o čemu sam ikad maštala, da su svi ti pogrešni trennuci imali samo jedan cilj... Da me do tebe dovedu, da kraj tebe zastanem... I ono u šta sam sigurna cijelim svojim bićem...

Nikad više neće biti isto... Ako ikad opet ostanem bez tebe, sebe nikad više neću pronaći. Po prvi put znam gdje pripadam!

Hvala ti za to!

Thursday, March 6, 2014

...svi imate nekog na kog ste slabi, a ja imam nekog zbog sam jaka...

Postoje jutra koja nikad neću moći da opišem... I noći u kojima nikad neću  moći snove da odsanjam. Dok mi dlanovi trnu od tvoje kože, i usne se razvlače uneograničen osmijeh. Srce drhti kao uplašeno lane, strepi i... Nema svrhe da se krijem iza svoje sante leda koju kao štit  nosim ispred sebe. Nema svrhe jer ti svaki put svojim osmijehom me pokosiš, i oduzmeš mi mogućnost disanja...

Negdje pred zoru je najgore. Najteže... Tad, kad se prva svjetlost budi i razliva mojim svijetom, jedino što mogu da osjetim je miris tvoje kože, divlji i prepun ludila... Tvoja leđa išarana mojim noktima, i vrisak koji izbija iz zidova... Sa prvim drhtajem vjetra ispod prozora odroni se lavina mojih sakrivenih želja, probude se moji bijeli lavovi i znam... TI ćeš biti moje samoubistvo, moja svjesna doza ludila, moja bol, i jedina radost...

Ne želim svaki put prećutati koliko sam se vezala za tvoje struje i koliko se bojim da će te vjetrovi odvesti od mene. Ne želim prećutati koliko u stvari sigurnosti osjećam kad nasloniš glavu na moj dlan, i kad se negdje u pola noći probudiš, okreneš, poljubiš u vrat i priviješ uz sebe kao da se bojiš da ću nestati do zore... Ne želim prećutati ni koliko u stvari osjećam da je taj zagrljaj u polusnu jedino mjesto kojem pripadam, dok se svaki prevoj mog tijela uklapa uz tvoje... I osjećaj posjedovanja svaki put kad se kao bršljan uvijem uz tvoja leđa čuvajući ti snove...

I ne mogu zamisliti da u jednom trenutku odeš od mene, preplela sam svoje želje sa tvojim snovima, i sve poslednje atome snage sam uložila u renoviranj eruševina srca da bih imala čime tebe da volim... I kad sam odlazila od tebe, i kad sam tvoje suze ko otrov pila, i tada sam znala da ćeš biti moje raspeće. Jedino što još želim je da ostaneš, da mi dozvoliš da ti pokažem da se nisu svi putevi zatvorili za nama, da i pored svih ratova konačno imaš nekog ko moze biti tvoje ludilo i mir...

Na kraju, neću ti reći da te volim... osim...
Love u once, love u twice,
love u more than beans and rice...
Forever mine, forever yours,
FOREVER OURS!