Wednesday, April 30, 2014

Dok je nama nas

Ugasile su se vatre našeg djetinjstva, ostao pepeo i neostvarene želje. Sjećanje na farmerice prljave od prašine i miris izgorelih guma u džemperima... Pored jedne rijeke... nekih davnih majeva...

Lijepo je bilo biti jednostavno dijete, bez previše novca za glupu tehniku, i bez previše želja. Dijete kojem nisu bile potrebne društvene mreže ni glupi telefoni, mi smo znali da ćemo se uvijek naći u sokaku, i onda poći u polje pored rijeke i tu pripremati našu vatru koja je uvijek bila najveća... Svačija vatra je u njegovim očima bila najveća...

Lijepo j ebilo imati neke sitne draži djetinjstva... Moji majevi su mirisali na jorgovan i lipu u čaršijskom drvoredu... Mirisali su na snove i dječije igre... Na neke suze kojih se možda samo ja sjećam... Moji majevi su bili ispunjeni grajom sve dk nisam zakoračila u svijet velikih dosadnih ljudi koji nemaju ni malo smisla za ludosti...

Danas, nema prvomajskog uranka uz tamburaše, nema više cjelodnevnog igranja u parkiću ni razbjienih koljena jer smo bili nepažljivi... Neki novi klinci nemaju svoje majeve, ne znaju čak ni šta je to. Bude mi ih žao... sad, dok prvi sumrak pada, moje misli odlaze mom radu, odlaze u jedno predvečerje, pored jedne vatre. Udahnem miris jorgovana, i poželim da neke vatre zaiskre ljudima koji rade treću smjenu... u nekom mraku...