Thursday, April 3, 2014

Malena oficirka je izgubila bitku, ali ja sam izgubio rat...

Nikad mi nije bilo lako donositi odluke. Posebno one koje su direktno vezane za mene i utiču na moje kurseve jedra... Nikad nisam voljela da odlučujem i pravim izbore. Ali danas moram. Za svoje dobro... Moram se oprostiti od njega.

Kad u stvari znaš da je pravo vrijeme da pustiš da sve niz rijeku poteče? Kako da znaš...? Hoće li ostati pitanje da visi u vazduhu "Možda sam mogla još da se borim..."? Kad vidiš da su tvoji ratovi uzaludni i da moraš da spakuješ armije i da se povučeš. Da digneš bijelu zastavu predaje, i odeš da sačuvaš ono malo sebe što ti je ostalo? Da li ikako možeš znati...

Izgubila sam bitku, al MrRight je izgubio rat. Dobio je utješnu nagradu za učešće u borbi, medalju od blata i kala, da s njom srce u kamen pretvori. Da svoj život u lutanju provede brojeći korake kojim je otišao od mene... Od nas, ako smo ikad i postojali. Odabrao je da život provodi u svojoj ludačkoj košulji od straha satkanoj. Ja ću već preživjeti sa svojim ranama. Nisu smrtonosne, zaliječiće se. Možda mi hvali duše veći dio, i srce je možda naprslo, okrnjeno, ali radi. Dobro je to srce... Još me nije izdalo.

Žao mi je što će ostati uskraćen za ljubav... za mogućnost da ga neko voli takvog, da voli njegove mane... žao mi je što nikad neće saznati kako je biti voljen više od neba. Neće znati ni kako je voljeti nekog, ni kakav je osjećaj kad ti neko da cijelog sebe. Neću poslati horde za njim, ni varge, ni gobline... Neću plakati, ionako suza nema, samo prašina u očima. Tragovi soli. Dotakla sam sreću, neću lagati. Okusila sam je u svitanju, na koži, u očima, u grudima... I možda nekad, opet, jednom, sretnu se moji koraci sa njim, možda srce zadrhti kao prvi put dok sam se kao luda spremala za prvi sastanak... Možda nekad negdje zaiskri opet onaj sjaj zaljubljene žene...

I na kraju se moram zapitati... Zašto muškarci pored dijamanata uvijek odaberu kamenje...? Ima li to veze sa onom izrekom "Ne bacaj dijamante pred svinju", ili su možda biseri u pitanju... Kako god... Da li stvarno uvijek birate gore nego što zaslužujete? Dobro, ima toga i kod nas žena, priznajem, ali u čemu je štos? Zašto se zadovoljavamo sa manjim kad znamo da možemo imati više i bolje...

Još jednom sam ranije napravila ovakvu grešku, vjerovala da mogu da pobijedim u unaprijed izgubljenom ratu sa tim Čovjekom... Sa njim koji me jednom davno ubio još prije MrRight-a. Sa njim koji me naučio voljeti, koji mi je pokazao smisao riječi "Volim te..." Sa njim koji je tvorac Desetog neba. Evo, sad,znam da čita i znam da se raduje što je MrRight u stvari isti kao on... Možda čak gori od njega, nijanse su u pitanju... Raduje se što on još nije izgubio svoj rat... Obećavam, sledeći post je o tebi...