Sunday, April 20, 2014

O kako tužnih ljubavi ima, ovaj svet je ispunjen njima...

Prošlo je.. Par dana... Mjesec... Neko vrijeme, ne znam... Sve niti sa MrRight-om su prekinute... Nigdje poziva, nigdje poruke... Moje mjestopopunjeno prije nego je bilo ispražnjeno... Ne boli... Ne osjećam ništa... Osjećam vjetar... Oluju u grudima... Prazninu...

Uhvati me kriza... Uhvati me da pošaljem glupavu poruku, da pitam kako je... Otkucam, pa brišem... Pa opet... Pogledam u one oči koje su mi krale misli, osjetim ljutnju, isključim telefon...
I dalje ne boli... život ide, prolazi... Navike koje sam stekla su postale još jače... Šetam, kilometri se nižu u koracima, slušam neke samo meni drage zvuke, ponovo one temelje ojačavam, napukle... Tražim zamjenu za ono parče duše koje je otkinuto... Neku zakrpu da prišijem, da bar ne boli zima koja mi krvotokom kruži... da bar ne ledi ovo što je ostalo od mene...

Ne gledam nikog... Ne želim nikog... Nemam snage za druge ljude, i za njega sam je jedva skupljala na zgarištima propalih godina... Uništenih sjećanja... Nemam povjerenja u druge ljude... Ne želim se ni potruditi da ga nađem. Ustala sam sa blata, ali još nisam sprala mulj izdaje... Bacila sam sve latice koje sam skupila... Na svakoj je pisalo MrRight, mirisale su na kapi parfema... Ali i njega sam isprala, prolila... Ne želim ni jedan trag koji se vidi, dovoljni su ovi na srcu... Za njih samo ja znam...

Nekad, jednog dana, ukrstiće se mačevi pogleda pod istim parčetom neba... sigurna sam u to. Znam da neću imati snage da dignem pogled. Možda će srce zatutnjati u grudima najluđim galopom... Možda osjetim tugu... Ali sumnjam da će ikad ta priča imati svoj nastavak, sumnjam da ću ikad preći preko blata od kojeg je postelju pravio... Još uvijek mi je ostalo dovoljno ponosa i snage da odolim olujama koje bjesne oko njega...

Jednom... Srešću ga... Mali je ovo grad, mali je svijet za nas...