Monday, April 21, 2014

Riječi bi sve pokvarile...

Opet kiša... Opet tmuran dan. Opet radni dan, što ga čin još tmurnijim... Al hajd...
Iako postoje određene doze nostalgije u grudima, juče je bio dan... Nasmijan u sakom mogućem smislu.
Nakon sjajnog vikenda sa familijom, i nekog neopisivog osjećaja kad sam osjetila lupkanje sestrića u stomaku, i beskrajne radosti dok iščekujem da ga prvi put uzmem u ruke i da potonem u emocijama...
Nakon ogromne doze smijeha sa prijateljima koji su preostali...
Nakon užasno dosadnog puta i konduktera koji je 4h uporno ponavljao pitanje da se vidimo, a ja uporno 4h odgovarala "Neću"...

Uslijedilo je par poruka sa Gospodinom E. - dečko kojeg sam upoznala jednog ludog ljeta na moru, i obećala javiću se... Nikad se nisam javila... Upravo zbog tog atributa "ludog"... Jer, tih godina me nije zanimalo ništa i niko. Bila sam utopljena u nekim svojim talasima, pokušavala isplivati iz ogromneog okeana ličnih strepnji, kompleksa, strahova i želja... Nije mi bilo važno da li neko ima moj br tel, što se mene lično tiče, mogla sam i na bilbord da ga izbacim, nisam se javljala na nepoznate brojeve, privatne, i zaštićene... Ni danas se ne javljam na takve cifre... Zašto bih? Svak ko ima dovoljno kulture i vaspitanja će se potpisati na kraju poruke, i čemu to skrivanje brojeva? Dječije fore, odrastite ljudi...

Al eto, javio se on...
Mislim da je to bilo najbrže farbanje i sušenje moje duge crne kose u istoriji, iako je padala kiša i iako sam bila umorna i samo željela da se spustim u krevet, da prespavam ostatak godine, da udarim još jedan šav na ritama koje su mi ostale nakon razočarenja u ljude... Željela sam samo da opet pod dlanom osjetim puls te mrve zlata koju jedva čekam... Al ipak sam pristala izaći na kišu...

Vrijeme je začas proletjelo... Smijala sam se i brbljala i u jenom trenutku sam primjetila koliko sam se u stvari promijenila... Vidjela sam koliko sam ojačala, koliko sam sazrela... Osjetila sam ideale u sebi, osjetila ponos na to u kakvu sam ženu izrasla... I drago mi je zbog svih mojih greški, zbog mog načina odrastanja, zbog ukradenog djetinjstva... Drago mi je zbog svih mangupa-drugova koji su me školovali, i zbog ulice koja me učila... Ponosna sam što nisam stereotip žene zavisne od šopinga, ogovaranja, prepričavanja i tračarenja... Ponosna što mogu da kažem da sam dovoljno spretna u kuhinji da nikog ne otrujem, da mi nije teško da šetam i po kiši jer ne brinem o frizuri i maskari... Srećna sam jer mogu ljudima da kažem ono što mislim i osjećam. Još uvijek sam bolja u pisanju nego na riječima, ali ponekad zaista riječi nisu potrebne...

Rijetki su ljudi koji spoznaju promjene u sebi. Rijetki su oni koji nakon Životne škole ostanu dosledni poštovanju i nekim vrijednostima koje se nalaze u davanju i istnicama. Ponosna sam na to što mi novac ne znači mnogo, i što radost nalazim u uličnim psima, maloj djeci, sunčanim danima, šumi i rijeci... Raduje me što su sve moje greške iz mladosti od mene stvorile jaku ženu, samostalnu i odlučnu, sa karakterom jačim od kineskog zida, ali sam i pored svih padva zadržala svoje srce , bar neke djeliće, zadržala sam i dalje emociju, vjeru u Boga i ljude, osmijeh...

Srećna sam što sam uspjela da skinem maske sasebe, što ne moram da se krijem iza lažnih osmijeha... Možda nemam mnogo prijatelja, ali oni koji su u uz mene su zlata vrijedni. Otkrila sam neke odgovore na milion pitanja koje sam imala uglavi, i srećna samjer su mi dani mirniji, jer sad umijem da oprostim, jer umijem da pomognem... Nije ovo narcisiodnost, niti umišljenost, niti prepotentnost i arogancija... Želim reći da je moguće ustati iz krša i kala, ustati na svoje noge, imati skroman život dovoljan za sreću... Želim reći da oslušneš sebe, da primjetiš sebe danas i onog sebe od nekugodinu prije... Želim reći da je mouće da si danas već bolji čovjek a da to ne primjećuješ...

I tako... 3.5h u društvu Gospodina E. su prošla začas, i bilo je lijepo biti živ. Vidiš, svaki poraz ti odlomi parče srca, ali ne umreš... Samo padneš u san dok te neko ne probudi. Bol sa vremenom utrne, sjećanje ostane, rane zarastu... I ne primjetiš a ono već se smiješ, učiš da zaboraviš... A ja tako želim srcu amneziju da podvalim...