Friday, April 11, 2014

Za odbačene... Odlomi parče srca...

Obično mi inspiracija za pisanje dođe sama, pomiješaju se emocije, doda se malo dešavanja, začini se muzikom i pufff... I htjela sam jutros pisati o nečem drugom, međutim...

Podijeliše video koji sam radila prije 1,5god... Uspomenu na Lakija o kom se prvi tekst nasao ovde i od kog je krenula akcija spašavanja... Sjetih se osjećaja kad sam ga prvi put vidjela, i kad sam ga uzela u ruke, i kad smo ga poslali u bolje sjutra. Sjetih se suza koje sam prolila tog dana kad su mi javili da ga više nema. SJetih se i svih osjećaja koje je pokrenula ta vijest toliko da mi se tijelo treslo.

I zato ovaj post posvećujem njima. Ratnicima herojskog srca kojima je svaki dan borba za opstanak, borba za život, bitka za gram nježnosti. Njima koji su ostavljeni na milost i nemilost stvorenju koje je priroda nazvala homo sapiens. Ja nemam adekvatnu riječ za tu vrstu... Za taj izrod koji je sposoban ubiti napuštenog psa, koji je sposoban otrovati ostavljenog prijatelja, koji je u stanju naučiti dijete kako se psi biju i gađaju kamenicama. Ja nemam pravu riječ, imate li vi?

Laki je bio nešto jedinstveno i pamtiću ga po tome što je u moj živet doveo ljude koji su mi pokazali kako malo može da znači mnogo, kako se bori za nemoguće, ljude čije je srce veliko i koji će uvijek biti moji heroji zbog svega što rade i koji sa ponosom nose uz svoje ime riječ ČOVJEK. Kod mene je takvih ljudi zaista malo, ili ih ja ne poznajem. Kod mene ima onih koji na svojim rukama nose smrt 8500 napuštenih i ničijih, ima onih koji koriste ranjene pse da sebi kupe auto i odu na odmor, ima onih koji treniraju svoje pse na nemoćnim i ostavljenim njuškicama. Ima više ove druge vrste koja je sposobna samo za uništavanje i ubijanje. Oko mene nigdje Čovjeka...

A oni su i dalje napušteni. Veselo zavrte repom kada ih pomilujem u prolazu, po neku njuškicu obradujem kesicom hrane jer ne mogu ih sve nahraniti. Oni i dalje zahvalno gledaju svojim okicama, tužno mi liznu ruku, isprate me nekoliko metara i ostanu na ulici, na vjetru i kiši, ostanu sa pitanjem "Zašto me niko ne voli"? Oni su i dalje ostavljeni da se bore, da se brane zubima i noktima, da preživljavaju i njuškaju u potrazi za koricom hljeba. A homo sapiens i dalje baca hranu u kontejner, drži kamen u jednoj a pištolj u drugoj ruci i svjesno ih ubija. Homo sapiens ih i dalje zatvara u kaveze nedostojne života, ubija im volju i želju, ubija im radost i sjaj u zenicama, i na kraju povlači okidač i ubija nedužna stvorenja. Takvi rade u azilima, takvi su na ulicama i organizacijama, takvi su i pojedinci...

Nije moje nikom da sudim, nije moje nikog da prozivam. Ja ti želim reći koliko jedna krznena lopta može da nosi ljubavi u sebi, više nego i jedan čovjek u srcu. Ja bih voljela kad bi svi otvorili malo svoje prozore u duši za ničije i svačije pse, za one koji su osuđeni voljom homo sapiensa na ulicu, glad, zimu i smrt. Na svaki gram naše mržnje za njih ide kilogram njihove ljubavi za nas... Ako je moguće tako izraziti ljubav...

Reći će neko "Oni ujedaju, i napadaju, i prljavi su"... Hajde da ja napadnem na tvoju kuću, na tebe, da te gađam kamenjem, a da te prethodno izgladnim do smrti... Hoćeš li se braniti zubima da preživiš? Hajde da te ja svaki dan šutnem nogom, hoćeš li posle određenog vremena napasti i ti mene?

Reći će neko "Toliko ima gladnih ljudi, a ti pričaš o psima..." Za ljude postoje institucije, postoji država, postoje advokati... A psi zavise od nas, od naše milosti, naše ljubavi i naše volje da im pomognemo...

Reći će neko "Toliko bolesne djece..." I duša me boli zbog toga... Ali za njih postoji bolnica, roditelji puni ljubavi, ne mogu se uporediti na kraju krajeva, a ti otimaš male štence od njihove majke i bacaš ih u vreću, u smeće, u rijeku...

Jel vidiš šta želim da ti kažem... Naše mrvice su njihov svijet... Odlomi parče srca i daj ga...