Friday, May 16, 2014

Neko emocije troši polagacko, kao mirišljavi sapun, a neko svoje srce ispali razuzdano, kao pun šaržer...

Oduvijek sam bila emotivno slaba... Pretjerano osjećajna, sa srcem mekim poput somota u otvrdloj kamenoj ljušturi. Oduvijek su me pokretale čudne stvari, kao i sada... Poslednja epizoda neke serije, glupo jel da? Serija koju pratim poslednjih 7-8 godina i... da budem brutalno iskrena, čudna neka so na mojim obrazima upravo traži puteve kao da nije dovoljno kiše palo na Balkanu.

Nedostaje mi... Nedostaju mi trenuci kad sam znala da imam nekog na kog mogu da se oslonim uvijek, u svakom trenutku. Nedostaje mi ta moja osoba koja mi je u nekim trenucima bila najbliže familiji, ta moja osoba sa kojom sam dijleila lijepe trenutke, a i neke teške, kad su se rušile i moje planine. Nije baš lako biti sa tom istom osobom tako blizu a opet tako udaljeno, kao da su kilometri između duša se prostrli... I ne znam da li ću umjeti da nađem opet pravi put da nas ponovo spoji. Ljudi biraju koliko će se udaljiti jedni od drugih i nikad ne može jedan da ide a drugi da kaska za njim... Ako niste bar blizu da možete jedno drugom da vidite oči ne treba ni da gledate leđa jedan drugom... Jer oči... One imaju svoje nijanse... Svoje sopstvene zvijezde i ako naučiš da ih čitaš umjećeš da sačuvaš svoje srce od razočarenja...

I ne znam da li ću ikad uspjeti da ispunim svoje ambicije i svoje ideale u ovoj zemlji koju volim, pod ovim nebom koje je moj svijet... Ne znam da li ću ikad uspjeti da se odreknem svoje istine, toga što jesam zarad nekih lažnih obećanja, zarad nekih tuđih uspjeha. Ne znam ni kako nekom pokloniti srce, dio sebe, kad su svi ljudi od plastike pravljeni sa srcem od zemlje, suvljim od pustinje...

Ne znam hoću li ikad moći dovoljno da pokažem sebe, da svoje vrijednosti pružim na dlanu, jer znam koliko mogu... Znam koliko sam samo trnja utisnula u kožu da bih postigla onaj osjećaj kad mogu da kažem da sam ponosna na sebe, na svoj uspjeh, na mirnu savjest i na činjenicu da nikom ne dugujem uslugu i da banci ne dugujem kredit. U ovoj zemlji se niko ne može radovati tuđem uspjehu, i niko ti neće otvoriti vrata ako čuje da želiš da uradiš nešto dobro, a da od toga nemmaš koristi. Razočaraću vas, ali ja zaista ne mogu da se uklopim u takve ljude. Ja ne mogu da budem sebična, ne mogu da ne osjećam, i ne mogu da ne vjerujem, To ne znači da sam naivna, naprotiv, imam hiljadu opekotina koje mi govore iz dana u dan koliko ljudima ne možeš vjerovati, ali i dalje ne mogu da budem kao većina...

Sitnice su svo bogatstvo koje imam. Te male trunčice pažnje i te sitne radosti su ono što me odvaja od svih natmurenih lica, od kamenih ljudi sa trnovitim srcem... Sitnicama ćeš me kupiti, ali i na sitnicama izgubiti. Previše pažnje me plaši, premalo me odbija... Trebaš znati da izdoziraš u kap da bih ti mogla vjerovati... A to nije lako. I ma koliko bio loš prema meni, ja ću ti uvijek pružiti ruku kad padaš, baš zbog moje glupe emotivnosti i nesposobnosti da mrzim i da se svetim, da zavdim i lažem... Ne umijem ja to, nije to za mene...

I nedostaje mi onaj Čovjek... Onaj koji zna tajnu desetog neba, koji me naučio kako padaju breskve i kako miriše plava boja... Koji me uvijek nasmije svojim porukicama, i pozivima u dva iza ponoći kada me probudi samo da mi ispriča vic ili me nasmije nekim svojim ludostima...

So je ostavila tragove, na obrazima, na duši... Emocije preplavile usne i bujice su odnijele trnje, isprale erozije sa tijela i sad se opet ne bojim biti sama. Možda sam i predugo u jednini, ali moraš biti jači od mene da bi mogao biti dio moje množine... Idem sad...