Wednesday, May 7, 2014

Tražim da me ne zaboraviš, kada jastuk zagrliš ti me sanjaj...

NAPOMENA: Ovaj post je stvar ličnog mišljenja i osjećaja...

Krećem na posao... Sunce mi miluje zenice, neka šašava radost mi igra u srcu... Velika sam i ponosna, nasmijana... Idem i pjevušim, radujem se... Nekako su dani ponovo počeli da mirišu na život. Čujem ponekad srce kako otkuca takt u grudima, samo da me podsjeti da sam još uvijek živa, da još uvijek krv teče venama.

Nije lako disati kad moraš da zakrpiš sve te poderotine koje su ostale nakon izgrebane kože. Nije lako pronaći svaki dan razlog za osmijeh, ali postoji. I amnezija je počela da djeluje...

I onda Sergej sinoć izlazi na binu, u meni vrisak prijeti da se otme... Ta pjesma koja od prvog slušanja u  meni izaziva... Podsjeća... I lomi... Svaki put. Ta pjesma zbog koje mi moj kamen izgleda drugačije, i nebo još plavlje... I ponosna sam na njega, na njegov uspjeh, na njegov rad, na njegovu humanost i dušu, ponosna što je sa ovih mojih planina, i ovog mora...

Ponosna što je tamo predstavio ne samo moju državu, nego i moju dušu... Moj svijet... Ponosna na njegov osmijeh i bez obzira na sutra on će biti moj pobjednik jer po prvi put sam srećna što na sceni cijelog svijeta u ime moje države nije magarac ili marsovac. Ako je iko ikad mogao da ovaj krš i jezero, šumu i more smjesti u zenice i na dlan, onda je to Sergej uspio sa spotom za Moj svijet... I svaki put mi srce stane na kraju, vazduha nestane, zvukovi se utišaju, misli odu u prazan hod... Na tren, tu na kraju melodije, i zemlja zastane... I tad ga čujem, miris mi zagolica vene, i u treptaju oka stvarnost nagrne kroz vrata... Pravo kroz srce... Kao pješčana oluja.

I hoću da budem ponosna na njega... Nije me briga ni za kakve druge glasove, osim onih koji će otići njemu sjutra, jer biće to glasovi svijeta za moju državu. Hoću da budem ponosna na onaj njegov djetinji osmijeh kojim me podsjeća na osmjeh mog neba... Ovog desetog... Na kom jedino znam za ljubav...

Eto... Noć se završila čudnim pozivom, neki su šavovi ponovo pocijepani, osmijeh je ponovo našao put do duše... A negdje pred san je kroz otvoren prozor zammirisalo moje nebo... Deseta nijansa mog svijeta... u kom jedino znam za ljubav...