Wednesday, June 11, 2014

A kada odu svi, mi ostaćemo sami...

Još dan dva i pun mjesec... Još jedna cjelina zaokružena i potpuna. I kažu biće petak... Ja kao Dijete ljta, znak Vode, i Mjesečeva kći osjećam uvijek te promjene... Osjetim ih u nekim dubinama i nemir me ne pušta... Misli ne umijem da smirim, čak ni povremene drhtaje... Uhvati me sindrom Lutanja i nemam mira.. Nesanica mi pod prozorom izvodi najfinije rime, i Emocije se rasplešu po svakom uglu... Ne mogu da ih smirim, ne umijem da ih ukrotim... Mora da je zbog Mjeseca... 

Rano sam naučila biti jaka... Ljudi koji me poznaju bi rekli čak i prerano. Naučila sam toliko važnih životnih lekcija, toliko ispita položila i još sigurno duplo više puta pala... Neke sam čak i ponavljala valjda da ih dobro memorišem, da nikad ne zaboravim... Ili sam možda mislila da neću napraviti iste greške... A uvijek jesam... I ti si sigurno... 

Danas, na pragu neke nove decenije svog života još uvijek mislim da ne smiješ pokazati slabosti u javnosti... Da taj djelić sebe trebaš zadržati među zidovima svoje sobe. Čak si i pred sobom previše jak, nećeš da dozvoliš ni sebi da vidiš svoje slabosti... Valjda je to stvar samostalnosti. Kad navikneš da se godinama brineš o sebi i da se godinama oslanjaš samo na sebe izgubiš jednu jako važnu osobinu - vjeru u druge. Umoriš li se nekad od konstante jurnjave po bojnom polju Života? Umore li te nekad uzaludne bitke i brojne promjene, želja da svakog razumiješ i svakom udovoljiš a za tebe je lako - ti si jak, i snaći ćeš se, izdržaćeš...? Umore li te svi ti pogrešni ljudi koji su otkinuli po jedno parče tebe i odnijeli ga, rastrgnuvši te tako do iznemoglosti... do nesposobnosti da zaista nekom pripadaš cio... I onda kad sretneš nekog ko te može voljeti tako nepotpunog - ti nemaš snage da se pokazuješ, ne smiješ da se osloniš jer su ti toliko puta izvukli tlo pod nogama... 

Danas, na pragu neke decenije ja još uvijek zaboravim da sam žena, da sam dijete, da sam čovjek... Još uvijek mislim da trebam biti stijena od soli, okružena trnjem kao oklopom... Još uvijek zaboravim da nije sramota plakati, da to nije znak slabosti već sposobnost da priznaš da u tvojim grudima kuca živo srce, da te još nisu u potpunosti rastrgli. Znam često da zaćutim i pobjegnem u svoje nemire, osluškujem tišine i traćim izgubljene dijelove slagalice na mjestu gdje mi je diša nekad bila. Sastavljam ih u cjelinu, uklapam ih i osmijehom lijepim... 

I znaš šta sam naučila? Da je od svih osjećaja koje ljudsko biće može da osjeti najteži osjećaj Samoće... Sa Nostalgijom se možeš izboriti iako važi za teškog protivnika, podijeliš je sa nekim ko je uz tebe, nazoveš da čuješ glas, ma nađe se način... Mržnja, ljubav, tuga, sreća, sve je to nekako lakše kad u srcu imaš onaj osjećaj pripadanja, kad znaš da te ipak neko na kraju dana čeka... Ali samoću i usamljenost je najteže pobijediti... Reći će neko "Pa tu su prijatelji, familija, cijeli svijet..." 

Kako na jednoj planeti od 7 milijadi stanovnika možeš biti usamljen? I ne slutiš prijatelju koliko takvih ima... Koliko zaboravljenih ima oko tebe, srećeš ih svaki dan ali ih ne prepoznaješ, jer oni su previše jaki da bi pokazali svoju slabost... 

I eto...
Prvenstvo u fudbalu počinje i žene su konačno dobile vrijeme samo za sebe, nema muvanja i šmekanja, nema sexa i kombinacija... Konačno...
Bliži se petak 13, mada mislim da je na Balkanu svaki dan petak 13... 
Padala je neka kiša u Podgorici, i izgleda da su mnogi samo pokisli, a da ništa nisu osjetili... :)