Friday, June 6, 2014

I vec mi je dosadilo da dobijam bitke i gubim ratove....

Kad se čovjek umori od borbe? Dolazi li to s godinama jer ono kad simlad i poletan i imaš krila u petama, tada možeš svuda da stigneš... Ili možda ne razmišljaš o stvarnim porblemima pa ti je lako?
Ne znam, ja nisam bila te sreće...
Ja sam oduvijek iskakala iz kalupa djetinjstva, a ni u tinejdžerske dane se nisam uklapala... I sad na pragu neke nove decenije, kad sagledaš stvari iz mog ugla to odstupanje je bilo dobro... Ali i loše... No takva vremena su bila, svi smo manje više odrastali na isti način, samo što je neko nosio veći teret na ramenima a neko tek mali zavežljaj u rukama...

Danas, mogu reći da sam ponosna na sve svoje borbe, na sve svoje uspjehe, na sve padove... Hej, nije to sve mala stvar. ALi negdje usput su ostali iscrpljeni izvori emotivnosti, ostala su ogromna slana prostranstva neisplakanih suza, i još po neko jezero od onih koje su padale na jastukemoje ranjivosti. Icrtala sam duge na nebu za svaku radost koja je posle tužnih dana osvanula i obojila moje svijetove... Ima ih, možda mali broj ali ima ih...

I tokom svih godina, uvijek je postojao jedan izvorčić snage, jedan osmijeh koji bi uvijek izranjao iz sivila i bojio snove u zeleno... Nikad mu nisam dala da poteče, da od izvora napravi bujicu. Uvijek su se brane rušile i dizale, svaka visočija od prethodne. I kad izvor prelije, sagradim novu i nastavim. Ponekad samo tokom dugih godina bih zaplivala mojom zelenom rijekom snova, sjetila se nekih prvih dana na početku vijeka i znala sam da mogu dalje... Da moram da nastavim da vodim ratove, da moram da dobijam i gubim bitke... Znala sam da će uvijek nekako naći put do mene, samo da se osmijehne i da mi bude dovoljno...

Neumorni Nomad moje malenkonsti, od grada do grada, iz rata u rat... Sa medaljama na reverima, i ožiljcima za koje niko ne zna. Toliko puta spakovani koferi, pa rasuti... Kad ono bješe da se čovjek umori od borbe? Kad navrši petu deceniju ili kad izgubi svoj izvor snage i vjere u ljubav, u sutra, u sreću i osmijeh? Da li taj izvor ikad može presušiti?

Moj izvor je dovoljno velik da mogu da srušim pola brane, smijem li ga pustiti da postane potok na mojim poljima od maka...? Ne znam... Ali znam da treba vjerovati... Ma koliko bezizlazno bilo i ma koliko teško bilo podići se sa prašnjavog tla, i uočiti plavu boju neba... Ali treba vjerovati... Jer kako bih drugačije mogla znati da će moje rijeke opet biti zelene, da će osmijeh opet biti moje najjače oružje... I da to što čujem na dnu bureta crno od gareži i beskrajnog čuvanja... da je to moje srce opet stasalo za samostalne otkucaje... Kažu da mu je to poslednji pokušaj da oživi... Ko zna, i feniks umire pa se opet rađa...