Monday, July 28, 2014

Putuj Evropo i pošalji nam malo peciva. Nama je dobro - sreća jedna neizreciva. Putuj planeto, ovde se vrag priziva. Nama je lepo. Slika jedna neopisiva.

:) Još samo jedan mjesec kalendarskog ljeta... A ono kao da nije ove godine ni postojalo. Nekako se zavuklo, isprepadano, posramljeno, skrilo se među krošnjama drveća kao dijete koje je razbilo majkin najdraži porcelanski tanjir... Kao ono kad se ukaki u gaće i zna da će da dobije batine...

Ovo ljeto u mojoj maloj kamenitoj državici se nije osjetilo. Političari nas sankcionišu sa Rusima, sezona je nalik na Petak 13, a gostovanja u Top Hilu se usled obilnih padavina redovno pomjeraju... Ovo ljeto su obilježili Sea dance, Exit, tradicionalni Lake fest, uskoro i Cucka jeka, bile su tu i Sunčane skale, Grad teatar Budva, uskoro je Bokeška noć... sve sami festivali, muzičari i muzika, alkohol i ludilo za napaćenu mladost naivici egzistencije. Bespolena omladina nema prčeg posla nego obilaziti festivale, piti do zore, povraćati, i ujutro se boriti sa mamurlukom, svečano obećavajući "Nikad više neću da pijem" i onda sledeće veče repriza "Boljeg života"... I tako u krug... Posmatram i ćutim... Nigdje nema najave o nekim velikim pjesničkim večerima, vrata su zatvorena za nova lica i nova imena. U ovom dijelu svijeta u kom još uvijek vlada nacionalziam, priitivizam, a na čelu su ljudi koji imaju toliko kulturne širine koliko urođenik iz nekog plemena na kraju svijeta, ljudi koji nisu odmakli dalje od koride, Grand parade i Pink televizije.

A ni mi nismo odmakli daleko, bar ne dalje od nijemih filmova Čarli Čaplina. Izlizane crnobijele fotogradije i lutkarske predstave. Ćutimo i dobro nam je. Ne, ovde se nikad neće desiti revolucija pa sve i da se popenje neko na vrh Lovćena i da odatle kliče "Buđenje, predstava gotova, uloga završena...Buđenje, ustajte, progovorite...". Dugo sam se pitala kako je moguće da na samom rubu egzistencije vlada masovni gubitak glasa i razuma. A onda shvatiš. Jedan dio njih ćuti iz straha, ćuti radi egzistencije svoje porodice, ucijenjeni, poniženi, dužni još od antičke Grčke, ćute spuštenih glava, sa amovima i svezanim rukama. Mnogo podsjeća na robovlasništvo, smo malo modernije, sa nevidljivim okovima... Jer najlakše je kontrolisati gladan narod,  njih je najlakše ućutkati. Drugio dio nijeme publike je toliko zaokpljen svojom egzistencijom i mučenjem da pregrmi dan, da jednostavno nema vremena dizati bune i tražiti nove načite, boriti se u ratovima u kojima samo može još više da izgubi. Tako da, ma koliko bih voljela da nije tako, ipak na neki način razumijem. Ono što nikako ne mogu da razumijem, to je ovo gromoglasno ćutanje mladih koje odjekuje kao eho. Oni koji su u cijelom svijetu pokretači svih buntova, oni koji treba da ustaju i da traže bolje za svoju budućnost su u stvari glavne uloge na pozornici ulice Slobode  i Hercegovačke, ponosno svakodnevno ispijajući kafe i alkohol, slikajući se za fejs, dok im je glavno zanimanje sakupljanje lajkova iko će koga više da osramoti. Njima je dovoljno samo kafana i piva...

Na stranicama novina sve što može da se pročita su novosti o formiranj vlasti, ko je koga ubio, ko je koga ucijenio, ko kome duguje, koga je Šarić optužio, ko je uhapšen... Nigdje poezije, nigdje pozorišta, nigdje izložbi, i ako ih ima posjećuje ih odabrana grupa ljudi koji ćute o tome... Naši su mladi spremni srozati bilo kakvog umjetnika, okarakterisati ga ludakom, obući mu ludačku košulju i nasrnuti na njegov rad... Medije nam vode političari, programi su strogo birani prema političkoj pripadnosti, kolumne su pune prozivanja jer nisi pisac ako ne prozivaš nekog i ako ne pišeš o ekonomiji, usranoj politici koja nam je svima j****a sve po spisku ili ako ne ogovaraš neku kafansku ličnost. Važno je da znamo kako Seke, Jelene, Marine i Cece žive, kakve su im vile. Udarna vijest da je Brena zapela, pala i slomila ruku... Hajde sad nacijo, masovno svi da plačete, šaljite telegrame za brzo ozdravljenje, ruže i dijelite vijet. A onaj dječak od 5 godina koji će večeras leći na hladan beton, bez roditelja, smještemn tamo u domu za NAPUŠTENU djecu... Koga još briga za to. A ona majka koja radi dva posla, i otac koji se s mukom bori da od mizerne plate opremi dijete za školu, krvavo zarađuje čarape i nove farmerice djetetu... Ma koga još briga za to?! Važno je da je exit donio budvi 6 miliona koji će završiti naof shore računu nekog gramzivog masnog političara...

I ma koliko otrcano zvučalo, ja i dalje vjerujem u ovu državu, vjerujem da bi jednog dana mogla sa pravim ljudima da bude sjaj i ponos. Zadojena sam ovim kršom, napojena Tarom, i okupana morem Jadranskim, kroz krv mi teče crnogorski ponos. Vjerujem da ova država može da nadživi kretenizam koji je vodi u propast, vjerujem da može da se izbori sa parazitima koji su joj zaposjeli krvotok poslednjih 20 godina i koji kao pohlepni razbojnici u džepove spakovaše sve kao da će to na onaj svijet da ponesu...

Ja i dalje vjerujem u nju, ma gdje da odem, u bilo koji grad da pođem. I biću i dalje ponosna na predjele koji još nisu bagerima razrušeni, biću ponosna i dalje na ljepotu i tradiciju moje države, ali ću uvijek biti protivnik laži i obmana kojima nas hrane, protivnik slektivnih manifestacija kojima se mladima ispira mozak i krvotok alkoholom. Šteta je samo što nemam sa kim da radim, što ne postoje ljudi koji dijele moju ideju i moju strast za nekim drugim vidom kulture, za jednim pravcem za koji sam sigurna da bi mogao da odjekne glasnije od ćutanja... Šteta je samo što niko ne želi da ti otvori vrata jer se, kao bubašvabe, boje svjetlosti.

Thursday, July 24, 2014

...ti si bio svugde u mom' svemu pile moje, pace moje malo lavce moje...

Moj mali balon od sapunice... Teži za 600gr, i veći za cijelih 3,5cm...
Moje lavče malo...

"Došao sam ti, konačno... Znam dugo mi je trebalo, zadržao sam se malo... Nije bilo još moje vrijeme. ALi sam milsio na vas... Zamišljao vas... I čekao. Znao sam odmah da ću biti voljen, da ću imati najboljeg babu na svijetu. I najbolju mamu. Jest, najbolju. Sve mame su najbolje, ali ova moje je baš posebna. Znam koliko me dugo čekala, sanjala, zvala... I znam koliko je puta držala ruku na stomaku kad sam rastao. Šaputala mi neke bajke izmišljene, maštala i planirala, smijala se. Ma ne pokazuje ona mnogo vama svoje emocije, ali je ti Tetka najbolje znaš. Jeste, znam da si ti moja najbolja tetka na svijetku, i šire sigurno. Čuo sam te ja kad si mi pričala da sam sve tvoje... Vidiš, mene je vrijedilo čekati.

Ih, nije bilo jednostavno roditi se u toj bolnici, gdje nema ni vode, ni ttoalet papira, gdje se majke bore sa puno težim stanjima da izdrže, gdje se moraš dodvoravati sestricama i gdje kad se rodiš niko neće majki da kaže šta treba da radi. Ali moja mama je bila hrabra, i jaka. Neću nikome reći da je bilo sza, neću, jer nije. Pa ko bi lud plakao kad sam ja došao? Mogao sam se roditi kod bilo koga, ali je meni nebo odabralo najbolje. Samo zbog njene snage, i zato što je najbolja... I zato što mi je Tetka šapnula da moja mama najbolje zna da voli. Pa hej, jesam li ti rekao da imam najpozitivnijeg babu sa kojim ću igrati fudbal, i ići na pecanje, i voziti bicikl... Sve će da me nauči.

Ja sam ti došao... I zovem se pola kao babo, pola kao mama... ElMir... I nek sam baš njen, samo da nemam njena stopala... Ona velika, broj 41, jedva broj cipela nađe. Al hajd možda meni bude lakše jer sam dečak. I imam njene duuuuge prste na ručicama. Jesi vidjela Tetka kako znam jako da stisnem. Nikad te neću pustiti rekla si. NIsu te oni čuli, ali ja jesam. I znam da se svako veče pomoliš za mene, i da se umotavaš u moj miris dok mi opet ne dođeš, da mi puštaš uspavanke, i pjevaš, i pričaš... Samo dok malo porastem, skrckaću te kad te zagrlim - toliko te već volim.

Nego, čekaj... Još nešto hoću da ti kažem. Znaš, moja mama je hrabra. Znam da je navikla da radi kao zmaj, njoj ni oluje ništa nisu mogle, ona je eto tako jaka... I znam da joj je bilo teško ležati mjesec dana u bolnici čuvajući me, nije pokazala da se boji ni malo... Najhrabrija mama... Čekala me strpljivo, ponekad malo tužno, ali sam joj čuo svaki otkucaj srca koje je kucalo samo za mene... I ja sam nju pazio i čuvao. Smijao sam se i pričao joj viceve, pa sam i igrao i glupirao se, samo da joj ne bude dosadno... Samo da prekratimo vrijeme čekanja kad ćemo se zagrliti da se nikad ne pustimo...

Moja Tetka i Amidža ne žive sa nama, ali stalno zovu telefonom. Znam koliko je Tetka bila tužna kad nije mogla da me vidi prvi put, ali je bila jaka i nije plakala. Amidža me čuvao dok ona nije došla. Ljubav je to, to se ne opisuje riječima. To svako dijete treba osjeti. Ja već jesam... SIguran sam da sam najvoljenije dijete u ovom gradu koji niko ne voli. Tetka mi je šapnula da će da me nauči kako se voli iz malog prsta na nozi pa sve do vrha svijeta. Ona je pjesnik, znate, sanjar... Ona priča najljepše bajke... Ljepše od maminih, ali zato mama pravi bolji sladoled...

I eto... Već imam sve na svijetu. Igračke, i robicu koju mi svi donose, i imam majku i babu, i imam porodicu, i čistu dekicu... Porastao sam 3,5cm i dobio sam 600gr, stalno bih nešto jeo baš kao babo. Moram da budem jak i da rastem brzo da bi mogli da idemo na utakmice, i da pratim svjetsko prvenstvo... Lijepo je roditi se za njih. Trebalo je da se rodim, da upotpunim svijet mojoj mami, da nikad ne bude sama, da Tetka nikad ne bude tužna... Trebalo je... I tako, ja sam ti došao, konačno..."

Jer jedino riječima vammogu reći koliko vas volim...



Wednesday, July 23, 2014

Lajte kere varošanke....

NAPOMENA: Ovaj post je stvar ličnog mišljenja. Neću se iznenaditi kad izmile pomenuti ljudi iz teksta da komentarišu isti.

Ja sam dijete Ljeta... Volim sunce, i more, i toplotu... Ja sam neafirmisani pjesnik, i pisac u pokušaju (mada bi neki rekli da imam talenta i dara... Stvar ukusa)... Na moju žalost, živim u državi u kojoj se jako teško prikazati ljudima u pozitivnom svijetlu, jer su svi uvijek spremni prvo na osudu... Gađaće te kamenjem (riječima), pričaće za tobom, kere prave... Snaga volje koliko možeš da podneseš. Ćutanje je najbolja odbrana, jer ako kreneš u raspravu sa tim (ne)kulturnim ljudima gotovo je... ode ti koža na pazar...

Ovo je grad u kojem si uvijek na meti posmatrača... Od rane zore, do sitnih sati, svaki tvoj korak se budno prati. Kroz centar grada, kroz komšiluk, kroz Bokešku ulicu i Deltu... Ovo je grad u kojem smeća ima svuda osim u kantama. Ovo je grad u kojem sve pozitivne stvari odmah nailaze na vandalizam. Tako je počelo jedno (Ne)Kulturno ljeto u Podgorici... četrnaeste godine u ovom vijeku. Jedan kreativac, čovjek sa idejom, i roboti iz djetinjstva nas malo starijih...

Transformersi stigli u Podgoricu, čuvaju je... od nas samih... Kretivne mašinerije, gomila metala skladno sastavljena, vizionarski postavljena na najznačajnim centralnim lokacijama u gradu... Oduševljenje klinaca, i nekolicine ljudi koji su prepoznali originalnu ideju... Galerija fb fotografija...
(Ne)kulturni ljudi su htjeli biti mangupi, pa nadmašiti mladog umjetnika... Tako što će srušiti jednog od Čuvara, tako što će biti vanzemaljska sila i pobijediti jednog od njih... I to ni manje ni više nego ženskog transformersa Eli. Pa naravno, na koga će ako neće na ženu... Pravo jačega (ili nevaspitanog), pravo bolesnog ili šta već... Takvo nešto se i očekivalo.

Pred samo otvaranje izložbe ovog hrabrog umjetnika čitam razne komentare... Ja neću biti jedna od njih.
Ja ću iskoristiti svoj blog da se zahvalim prije svega tom divnom dečku koji je uložio toliko vremena, snage, energije i želje da stvori transformerse i oživi mnoga djetinjstva...
Hvala mu što je od sumorne i dosadne Podgorice napravio zanimljivu i originalnu vijest koja se raširila regionom...
Hvala mu što je imao strpljenja za sve negativne komentare, i digao se iznad malograđanštine.
Hvala mu što je ispunio dječija srca osmijehom i lijepim fotografijama sa kojima se malo koje dijete u svijetu može pohvaliti...
Hvala mu što mi je pokazao da ipak kreativnost i umjetnost mogu da nađu put ka vrhu...

A te kere varošanke što laju okolo i prosipaju svoju negativu, koji nisu pročitali ni jednu knjigu i ne znaju šta je umjetnost i hrabrost (osim kad treba dići ruku na ženu)... Lajte, samo što vas pravi ljudi ne slušaju...

I tako, eto, kulturne granice se pomjeraju koliko je to moguće...
U Bernama je održan koncert povodom dana opštine, malo razonode za taj mali sumorni gradić...
U Kolašinu je počela manifestacija "Udahni Kolašin" (i nemoj da se zagrcneš)... Počeo je kuvanjem kačamaka... Simpatično zaista... Nadam se da će uspjeti da udahnu život u Kolašin i da malo spuste cijene...
U Crnoj Gori uvijek ima novosti...
Iako nema turista (ipak mi trčimo za elitnim turizmom), ima koncerata... Tako će i ove godine biti održana manifestacija Cucka jeka...
Lake fest u Nikšiću koji će ugostiti jaka imena poput Van Gogha i Gibonnija...
Provoda ima, to je za svaku pohvalu...
Kulture malo manje, ali biće... Sad imamo Megatrona da nas čuva...
Od nas samih i od Putina :)




Sunday, July 20, 2014

U redu je D-mol, znam da si tu...

Reći ću ti nešto, Prijatelju... Reći ću ti al nemoj da me žališ,  nemoj da osjećaš tugi zbog mene, i nemoj da ti bude teško... Nisam ja za žaljenje, nisam ja samo jedna tužna priča u tvojoj svakodnevnici... Nisam ja tamni oblak tvog plavog neba, ne brini neću ti kvariti dan... Ma koliko usamljena bila...

Znaš nije isto biti sam i biti usamljen. Toliko ljudi oko tebe, toliko "prijatelja" koji imaju pogled predatora... Toliko ljudi koji koriste ovaj broj tel 06833...... Toliko njih, a toliko samoće... Kad prestaneš vjerovati ljudima? Nakon bezborj padova, promašenih ljubavi ili nakon izdaje, nakon odustajanja... Ili to nekako dođe sa godinama, kad shvatiš da su muški prijatelji oko tebe iz požude, a ženski iz ljubomore... Kad shvatiš da svi glume žrtve sopstvenih problema, ili kad otvoriš vrata stana i dočekaju te prazni zidovi? Je li usamljenost izlečiva bolest ili samo trenutno stanje uma, tijela...? 

Ne znam, Prijatelju, ali znam da je teško vući deceniju samostalnosti na leđima... Vući sa sobom uspomene na neke srećne i manje srećne trenutke... teško je biti svoj u propaloj državi gdje vladaju interes i podvale... Gdje se izdaja prodaje u parfimeriji, a ljubomora u pizzeriji... "Dođite, uzmite parče, najedite se tuđim bolom, začinjenim ljutim suzama a od priloga savršeno pristaju psovke i prokletstva..."... Tužno je to Prijateljju moj... Znam da se slažeš sa mnom. 

Ponekad poželim pobjeći od svakodnevnice, od nemirnih talasa mojih brodoloma... Od svih neostvarenih želja, paučine po snovima koja se kao posmrtni pokrov prostrla preko njih... Odvojim se od ostatka svijeta, osjetim samoću u prstima... Već odavno sam se odvojila od očiju svih boja, od lažnih osmijeh i uvježbanih fraza koje vode samo na jedno mjesto... Na madrac prepun lažnih dodira, trenutne želje i izlizanih obećanja... Nisu te odaje za moje uzdahe... Ja želim more, okean i nebo iznad sebe... Želim ruke šire od svijeta, i tolik otijesne da se u njim osjećam najsigurnije na svijetu... Želim oči koje će sve da vide, a samo u mene da gledaju... Želim više od riječi, želim apsolutnu tišinu u kojoj ću vidjeti svaku neizgovorenu riječ... Znam, Prijatelju, želim nemoguće... 

Nije lako biti sam, a tako je lako biti usamljen u gradu koji ne spava... Među ovim svjetlima koja se nikad ne gase... Pod ovim suncem koje nikad ne prestaje da grije moje ledene prdjele... Nije lako, ali hej... I dalje nosim moj osmijeh oštriji od mača, i dalje se radujem svakoj zori koja osvane na mojim prstima... Radujem se i dalje i pronalazim sitne izvore osmijeha... Ponekad mi usamljenost bude teža od pustinje, ali onda se sjetim svih predjela koje sam prešla, sjetim se svih svojih uspona i svojih padova, svih razbijanja o hridi i stijene mojih očekivanja... sjetim se koliko jak trebaš biti da preživiš kad si sam, i kad si usamljen... I ponosna sam na svoje srce, na ovo što je ostalo od njega a koje nosim na dlanu, kao otvorenu školjku... Ne stidim se svojih rana,ni svojih osmijeha... Ponosna na svoju snagu lava i ranjivost srne... 

I zato ti kažem Prijatelju, nije teško biti sam... 
Teško je biti sa nekim bez maski, bez laži, bez obmana... teško je vjerovati u ljubav, pružiti je, vvjerovati... 
To je teško... a najlakše je biti sam... Tako lijepo sam... Do kosti sam...


Friday, July 18, 2014

Al se nekad dobro jelo... baš...

NAPOMENA: Ovaj post je nastao iz ličnog iskustva i interesovanja, svakodnevnog istraživanja i ličnih stavova.

Nikad nisam bila pretjerano sportski tip... ali sam oduvijek voljela vidjeti "isklesane" muškarce i "vajane" djevojke... Oduvijek sam se divila njihovoj istrajnosti i trudu koji ulažu da bi tako izgledli. Ja sam čokoholičar... Evo priznajem... Ne želim na odvikavanje. Pokušala sam. Ne ide... Slaba sam na čokoladne bananice... I Najljepše želje mlječnu čokoladu... I 7 days kroasane...

Imala sam perioda kad sam trenirala, kad sam išla na trčanje, i bilo je to super, ali sam isto tako lijena pa ako preskočim trening par dana zbog obaveza, ulijenim se i ne mogu da nastavim...
Zašto ovakav uvod?
Život je jedno veliko čudo, možda čak i jedino koje postoji. I tužno je kako ga olako shvatamo. Kako malo pažnje posvećujemo sebi i tek onda kad nas nešto zaboli, kad postane kasno, počnemo sa morem pitanja u glavi... Svi imamo sopstvenu istoriju, neko manje burnu, neko više... Ja sam neko ko voli da posmatra ljude, ponašanje, oblačenje, hodanje... I prizori koje vidim već odavno nisu prijatni... Gojazna djeca, djevojke koje se očigledno hrane kvascem, otvaraju se Pizzerije na svakom uglu, brza hrana, sendviči...zapuštene žene koje muževi varaju... kancerogena oboljenja, respiratorni problemi... holesterol i tako dalje dalje dalje deblje deblje...

U jednom trenutku moj život se promijenio... U tom jednom trenutku je sve postalo drugačije... Moj način borbe sa promjenama - trening... Od januara 2014. jedna od novogodišnjih odluka bila je i da ponovo počnem trenirati... I tako, dan po dan, 2 dana odmora, 5 dana laganog treninga, i ono što je neophodno - izmjena ishrane. Uvođenje tih promjena nije ni malo jednostavno. Dok navikneš organizam na 5-6 manjih obroka dnevno, na 4-5 litara vode, eliminisanje prerađene hrane i suhomesnatih proizvoda, prerađenih slatkiša, obaveznih 8h sna, woow čovjek može da poludi. Ne, nisam opsednuta brojanjem kalorija, nisam vegeterijanac, nisam na dijeti, neću da smršam...

Sve to i ne možeš sam, moraš da čitaš i čitaš i čitaš i čitaš sve što nađeš o tome. Bar danas je to lako. Moraš da učiš, moraš da se boriš po nekad sa sobom, ali kad primjetiš prve rezultate onda postaneš zadovoljan sobom, postaješ jači psihički, imaš puno više samopouzdanja, mnogo manje nervoze... Drugačije posmatraš svijet, koža ti sija, jednostavno je drugačije...

Ono glavno - kako se odlučiti za pravu dijetu?
Prvo i osnovno - to nije dijeta, to je način života i ishrane.
Drugo i još važnije - ne čitaj ništa o dijetama sa kojima gubiš kilograme za par dana, jer će se oni definitivno vratiti...
Treće i možda najvažnije - ne postoje tablete ni slim čokoladice ni bilo kakvi "prirodni" preparati koji će ti pomoći da izgubiš kilograme na zdrav način, a da se ne vrate, a još ujedno da ti obezbijede energiju za cijeli dan na poslu, i kući za trening... Ne postoje, zaboravi na pilule za lilule...

Reći će neko "Ma ko još ima vremena za teretanu i spremanje te zdrave hrane, ko još ima para prije svega zate gluposti kad hamburger košta 1e..."

Pa nije ni čudo onda što te muž vara, i nije ni čudo što su djeca usporena i lijena i elegantno napredna (čitaj DEBELA). Znam da je teško raditi čučnjeve, sklekove trbušnjake, i one mnogo zahtijevnije vježbe, znam da je naporno ići na trčanje, pa dobiješ upalu mišića, pa se svaki adn vagaš i očekuješ rezultate preko noći. Nema toga... Upornošću daješ primjer drugima oko sebe, svojoj djeci prije svega... Pa kad primjetiš da se celulit povlači, da se stomačić smanjuje, kad primjetiš da ti zapravo farmerice dobro stoje i da te muž drugačije gleda vidjećeš koliko ćeš bolje da se osjećaš u svojoj koži...

Kako da znaš koja ishrana ti odgovara? Nikako... Moraš da probaš... Ali postoje i granice... Hamburger, pizza (pa čak i posna), ćevapi, burek... postaju veliko No-No... Fuj to... Kaka...
Pokušaću da ti skratim pola godine života koje ćeš izgubiti na čitanje i prevod s engleskog... Eto biću dobra... Dakle...
- Trening je obavezan, bilo koji vid vježbanja... Šetanje u kolimetrima, brzi hod, trčanje, čučnjevi (zakon), milion vježbi postoji koje ne moraš da radiš u teretani, za koje ti ne trebaju tegovi već sopstvena težina (a ima je ne brini)... Ukucaš na google ili pinterest "workout" i sve je slikovno prikazano, samo glup ne bi razumio... Radi sve grupe mišića (o tome moraš ipak malo da čitaš)...
- Ma koliko da je stresan dan ne preskači trening... Trčanje u mjestu, preskakanje konopca... Bole te mišići, ne odustaj, proći će... (Nemoj da serviraš sebi izgovore za večeru, znam kako je teško početi i naći vremena, ali možeš... 10minuta sad, 10minuta kasnije...možeš...)
- Spavanje - minimum 7h, obavezno jer tijelu treba vremena da se odmori i oporavi... Lezi ranije, nemoj da blejiš do sitnih sati, popiješ čaj od lavande pred spavanje i ima da spavaš ko beba...
- 5-6-7-8 obroka - zvuči teško opšto nekad ne možeš da smisliš ni šta ćeš za onaj jedan... Ako si sam lako je, ugađaš sebi i glupiraš se... Ako je u pitanju porodica, onda je već nešto drugačije... Navikni djecu na zdravo grickanje voća i povrća, sjemenki i zdravih kolača, ukini čips (jedva sam se odvikla)...
- Pravi domaće džemove, namaze, puter od kikirikija, nutelu, bademovo mlijeko... Čitaj (ipak moraš po malo)... Uči o hrani...
- Jedi voće i povrće u izvornom obliku što više, kuvaj na pari ili maslinovom ulju, ako jedeš meso prebaci se na bijelo meso i ribu... Gomila salate, brokolija, banana, jagoda... lubenice, krastavca, limuna... Zobena kaša za doručak, ulje crnog kima, pij mnoooogo vode i čajeva... Uvijek sa sobom ponesi vodu ili ledeni čaj iz domaće radinosti...
- Jogurt probiotik, nauči kako se pravi grčki jogurt, pravi voćne jogurte sam, voćne sladolede, šejkove (popularno smoothie)...
Jednom kad se navučeš na takav stil života nećeš htjeti da prekineš... jer nisam se odrekla crne čokolade, ni bananice, ni kolača - ali ne onih sa margarinom, i secerom... Ne želim odužiti još više ovaj post da bih pisala o tome (možda počnem još jedan blog?)

I eto... U suštini to je to. To su osnove, razrade ima još mnogo ali o tome neki drugi put. Mišljenja sam da se kancerogena oboljenja mogu smanjiti promjenom ishrane, da se mnoga oboljenja mogu spriječiti na ovaj način, da se poljoprivreda može voljeti i da omiljeni šoping može postati kupovina voća i povrća na pijaci, jer jedino tako možeš kupiti krpice koje će ti dobro stajati.

Ja sam slatkohholičar... Ja sam čokoholičar... I priznajem, živim zdravo...


Wednesday, July 16, 2014

O kako tužnih ljubavi ima...

Dani malo šašavi... Neizvjesni, po malo napeti, razdražljivi... Uglavnom nasmijani... Neke šetnje i kilometri pod nogama, potrošeni minuti na treninzima, razgovori... Ma nije loše, hajd, živi se... Osluškujem ljude, ne čujem im srca... Po neku riječ samo. Baš kao i prethodne noći u slučajnom razgovoru...

"Ma prešlo to u naviku... 3 godine se znali, pa 3 godine u vezi, godinu u braku... Jedino eto to dijete što nam je zanimacija..."

Osjetih tugu negdje svuda po tijelu, po koži, razli se po meni kao proliveno mlijeko. Pokušah da zamislim jedan takav život, dosadan i jednoličan, naviknut i neispunjen, prazan... Osjetih kako me tuga i dalje naseljava, uvlači se u pore, srce prestaje da kuca, osmijeh se skuplja, i na tren izgubih zvukove, i boje... Samo crnobijeli film oko mene, nijem i tužan. I nisam mogla a da ne pitam...

Kako je moguće da jedna ljubav koja se krunie brakom postane prah... Postane kriza...
Gdje se izgubi i da li je ikad postojalo ludilo koje se nastani u tebi kad se zaljubiš, kad voliš?
Kako uopšte mogu djeca biti srećna u takvoj porodici?
Kako ti možeš biti srećan?

"Pa znaš, nije da nema nekad zanimljivih trenutaka, ali je dosadilo,stalno zajedno..."

Tužno je... Zaista tužno. Iz srca tužno... Bez duše... Bez krvi...

Ja sam neko ko živi za ljubav... Onu ludačku, onu koja diže do zvijezda, onu bez koje ne možeš da zamisliš život... Ja sam neko ko za onog kog voli gradi sazvežđa i gine ako ginuti treba... I ne mogu zamisliti da, ako dobijaš zauzvrat jednaku ili veću količinu ljubavi, da to može preći u dosadu, u naviku, u besmislicu...

Vi ljudi koji možete da živite takvim životom ste mnogo tužni. Vi koji idete kući ženama koje su vam dosadne i uvijek isto mirišu, kojima uvijek dajete isto ili manje... Vi žene, koje ostajete kući da mirišete na Alevu, i svakog dana se pitate "Šta ako me ostavi"? ili "Ma baš me briga udala sam se, nek radi šta hoće"...
Vi set tužni ljudi... Vi ste tužni roditelji...

Kako može da ti dosadi da mu/joj stalno priređuješ neke sitnice i iznenađenja? Da je/ga uvijek iznova osvajaš, voliš, grliš... Nije sve u novcu, djeci može da se pruži mnogo i sa manje novca, ne mora da ima sve igračke svijeta koje će da slomi... Ja nemam djecu, još uvijek, ali imam viziju tih malih "napasti", imam viziju porodice koju želim... A to nisu te vaše tužne ljubavi...

Reći će neko "Polako, vidjećeš kad sed udaš, kad počnu problemi, kad bude ovo i ono... Ljubav pređe na djecu i ostane navika..."
Možda je to tako u vašim tužnim životima, možda ne volite dovoljno, ili možda ja vjerujem u ljubav koja je prohujala sa vihorom... LJubav zbog koje će i vene da trepere, a srce da preskače taktove... Ljubav koja inspiriše i koja proždire, i koje ti nikad nije dosta... Možda takva ljubav ne postoji, ali postojim ja... I ne pristajem na manje...


Wednesday, July 9, 2014

nema meni jedne strane dok si ti na drugoj strani...

Sagradi raj za nas, i otvori mi vrata... Prospi pod moja bosa stopala latice ruža, crvene, da se ne vidi krvavi tragovi od trnja na njima... Da se ne osjeti miris blata kroz koje sam prolazila da bih do tvojih oaza stigla... Zatvori vrata za mnom, i ne daj mi da odem. Ne daj mi da ustuknem pred tvojim dlanovima, ma koliko lupala na kapijama od zlata i cvijeta... Jer to moj strah maršira i galopira, straže zidove grade...

Ćutaću danima, i neću ti reći ni jednu riječ... Neću ti poslati ni jednu poruku na obzorju neba, ni poruku u boci preko okeana. Sve listove koje je vjetar bacao pod tvoje noge ću sakriti, da nijednu poruku ne pročitaš... Ćutaću te očima i srcem, ćutaću te tjelom i dušom... Ćutaću a svima o tebi ću govoriti... O tebi koji si moj san, moj odraz u balonu od sapunice... A ti ćeš znati...

Znaćeš koliko je teško biti tuđi kad si sam...Koliko je teško vjerovati u bajku posle loših priča pred spavanje... Ti jedino znaćeš kojom muzikom se školjka otvara... Jer ti si odraz mene u lokvi od suza...

Sagradi raj za nas i snovima izlijepi zidove... Okači zvijezde na tavanicu i prospi šarene boje mojih nadanja... Znam da znaš sve boje mojih zenica, i moje strahove... Nemoj da se plašiš mojih nestašnih demona... Oni su me jedino sačuvali za nas, za tebe... Oni su od mene napravili tvoj odraz u ogledalu od želja... Slušajući tvoj glas i tvoj smijeh krila mojih želja ponovo postaju bijelo guščije perje u tvojim jastucima... Snove da mekše od pamuka imaš, da nikad više ne budeš sam... Da nikad više ne budemo bez nas...

Nemoj da te brine moja samoća, ona me za tebe čuva... I moji usamljeni koraci po pustim ulicama u gradu koji nikad neće biti moj... Nemoj da te brine moj usamljeni osmijeh... Jer sve me moje za tebe čuva, za naše snove, i neko novo nebo... Za naše sutra i svako juče koje smo propustili... Da nikad više ne ostanemo praznih dlanova... Da nikad više stopala tuđom ulicom  ne koračaju.

Da još samo imamo nas...

Wednesday, July 2, 2014

Ako išta znam na svetu onda znam da budem sam, najlepše sam...

Uspavljuju me svjetla ovog grada, male bučne varoši... Svako veče isti žamor... Konačno se oluja obaveza stišala i mogu da se posvetim unutrašnjem miru, regeneraciji istrošenih emocija. Konačno mogu da budem opet slobodna. Prekinuti su svi repovi prošlosti, sve neupsjele akcije...

MrRight je konačno prašina, iako se zna javiti ponekad, ali to više nije ni interesantno... Neki drugi ljudi, nekad bitni sad su samo mala zrnca soli naspram onog malog bića koje me čeka u mom rodnom gradu... Ono malo biće oko kojeg se okrenuo moj svijet... Ta pustoš od ljepote je bogatija za jedno malo srce, a ja za cijeli svemir emocija. I ne može da bude isto više nikad... Jer on je moj bijeg od lošeg, moj mali balončić od sapunice u koji se umotavam svako veče pred spavanje jedva čekajući petak kad ću ga prvi put vidjeti, i kad ću moći da osjetim čari i radosti one rečenice "Ja sam tetka"... Svako dijete treba da ima tetku...

Ne pripadam ovom gradu... Ni ovim ulicama... Iako sam mislila da sam tu našla dom, da ću tu pustiti korijenje... Bio je to samo odraz mojih želja u ogledlau mašte. Poigrala se sa mnom, stara varalica... Nije više isto... Ulice su izgubile smisao, to više nije moje parče neba. Vjerovatno to ima veze sa nekim sitnim razočarenjima... sa gubicima... Ako se ne paziš dovoljno ovaj grad će ti uzeti dušu, on se hrani onima željnim društva i provoda, hrani se lažima i suzama. A šta dobro može biti u takvom gradu čije ulicemirišu na prašinu i izdaju...

Trudim se ne obraćati pažnju na tuđe živote, pomoći koliko god mogu... Željela bih da mogu i više. Trudim se biti najbolja verzija sebe, bez ogovaranja, tračanja, i laganja... Ovo poslednje mi najbolje ide... Niko ne zna kako je teško nositi teret samoće na leđima, osim onaj ko je nekad bio sam... Sam u potpunosti, u svakom smislu. I nikom ne želim takav osjećaj. Iako te obogaćuje, iako te navodi da cijeniš neke durge vrijednosti, iako zan i da uništi, težak je to osjećaj za jednog malog čovjeka... Ali još teže je prihvatiti taj osjećaj, priznati sebi da moraš na sebe da se osloniš, prigrliti to saznanje... Tesko je biti sam dok su svi tvoji najmiliji na jednom mjestu, nesvjesni tvog odsustva... Ali moraš naučiti da živiš s tim, da te ne boli nostalgija, da te ne tetoviraju kilometri... Onda možeš da se posvetiš kreiranju svog života, ako takvi ljudi imaju šta kreirati...