Wednesday, July 2, 2014

Ako išta znam na svetu onda znam da budem sam, najlepše sam...

Uspavljuju me svjetla ovog grada, male bučne varoši... Svako veče isti žamor... Konačno se oluja obaveza stišala i mogu da se posvetim unutrašnjem miru, regeneraciji istrošenih emocija. Konačno mogu da budem opet slobodna. Prekinuti su svi repovi prošlosti, sve neupsjele akcije...

MrRight je konačno prašina, iako se zna javiti ponekad, ali to više nije ni interesantno... Neki drugi ljudi, nekad bitni sad su samo mala zrnca soli naspram onog malog bića koje me čeka u mom rodnom gradu... Ono malo biće oko kojeg se okrenuo moj svijet... Ta pustoš od ljepote je bogatija za jedno malo srce, a ja za cijeli svemir emocija. I ne može da bude isto više nikad... Jer on je moj bijeg od lošeg, moj mali balončić od sapunice u koji se umotavam svako veče pred spavanje jedva čekajući petak kad ću ga prvi put vidjeti, i kad ću moći da osjetim čari i radosti one rečenice "Ja sam tetka"... Svako dijete treba da ima tetku...

Ne pripadam ovom gradu... Ni ovim ulicama... Iako sam mislila da sam tu našla dom, da ću tu pustiti korijenje... Bio je to samo odraz mojih želja u ogledlau mašte. Poigrala se sa mnom, stara varalica... Nije više isto... Ulice su izgubile smisao, to više nije moje parče neba. Vjerovatno to ima veze sa nekim sitnim razočarenjima... sa gubicima... Ako se ne paziš dovoljno ovaj grad će ti uzeti dušu, on se hrani onima željnim društva i provoda, hrani se lažima i suzama. A šta dobro može biti u takvom gradu čije ulicemirišu na prašinu i izdaju...

Trudim se ne obraćati pažnju na tuđe živote, pomoći koliko god mogu... Željela bih da mogu i više. Trudim se biti najbolja verzija sebe, bez ogovaranja, tračanja, i laganja... Ovo poslednje mi najbolje ide... Niko ne zna kako je teško nositi teret samoće na leđima, osim onaj ko je nekad bio sam... Sam u potpunosti, u svakom smislu. I nikom ne želim takav osjećaj. Iako te obogaćuje, iako te navodi da cijeniš neke durge vrijednosti, iako zan i da uništi, težak je to osjećaj za jednog malog čovjeka... Ali još teže je prihvatiti taj osjećaj, priznati sebi da moraš na sebe da se osloniš, prigrliti to saznanje... Tesko je biti sam dok su svi tvoji najmiliji na jednom mjestu, nesvjesni tvog odsustva... Ali moraš naučiti da živiš s tim, da te ne boli nostalgija, da te ne tetoviraju kilometri... Onda možeš da se posvetiš kreiranju svog života, ako takvi ljudi imaju šta kreirati...