Wednesday, July 16, 2014

O kako tužnih ljubavi ima...

Dani malo šašavi... Neizvjesni, po malo napeti, razdražljivi... Uglavnom nasmijani... Neke šetnje i kilometri pod nogama, potrošeni minuti na treninzima, razgovori... Ma nije loše, hajd, živi se... Osluškujem ljude, ne čujem im srca... Po neku riječ samo. Baš kao i prethodne noći u slučajnom razgovoru...

"Ma prešlo to u naviku... 3 godine se znali, pa 3 godine u vezi, godinu u braku... Jedino eto to dijete što nam je zanimacija..."

Osjetih tugu negdje svuda po tijelu, po koži, razli se po meni kao proliveno mlijeko. Pokušah da zamislim jedan takav život, dosadan i jednoličan, naviknut i neispunjen, prazan... Osjetih kako me tuga i dalje naseljava, uvlači se u pore, srce prestaje da kuca, osmijeh se skuplja, i na tren izgubih zvukove, i boje... Samo crnobijeli film oko mene, nijem i tužan. I nisam mogla a da ne pitam...

Kako je moguće da jedna ljubav koja se krunie brakom postane prah... Postane kriza...
Gdje se izgubi i da li je ikad postojalo ludilo koje se nastani u tebi kad se zaljubiš, kad voliš?
Kako uopšte mogu djeca biti srećna u takvoj porodici?
Kako ti možeš biti srećan?

"Pa znaš, nije da nema nekad zanimljivih trenutaka, ali je dosadilo,stalno zajedno..."

Tužno je... Zaista tužno. Iz srca tužno... Bez duše... Bez krvi...

Ja sam neko ko živi za ljubav... Onu ludačku, onu koja diže do zvijezda, onu bez koje ne možeš da zamisliš život... Ja sam neko ko za onog kog voli gradi sazvežđa i gine ako ginuti treba... I ne mogu zamisliti da, ako dobijaš zauzvrat jednaku ili veću količinu ljubavi, da to može preći u dosadu, u naviku, u besmislicu...

Vi ljudi koji možete da živite takvim životom ste mnogo tužni. Vi koji idete kući ženama koje su vam dosadne i uvijek isto mirišu, kojima uvijek dajete isto ili manje... Vi žene, koje ostajete kući da mirišete na Alevu, i svakog dana se pitate "Šta ako me ostavi"? ili "Ma baš me briga udala sam se, nek radi šta hoće"...
Vi set tužni ljudi... Vi ste tužni roditelji...

Kako može da ti dosadi da mu/joj stalno priređuješ neke sitnice i iznenađenja? Da je/ga uvijek iznova osvajaš, voliš, grliš... Nije sve u novcu, djeci može da se pruži mnogo i sa manje novca, ne mora da ima sve igračke svijeta koje će da slomi... Ja nemam djecu, još uvijek, ali imam viziju tih malih "napasti", imam viziju porodice koju želim... A to nisu te vaše tužne ljubavi...

Reći će neko "Polako, vidjećeš kad sed udaš, kad počnu problemi, kad bude ovo i ono... Ljubav pređe na djecu i ostane navika..."
Možda je to tako u vašim tužnim životima, možda ne volite dovoljno, ili možda ja vjerujem u ljubav koja je prohujala sa vihorom... LJubav zbog koje će i vene da trepere, a srce da preskače taktove... Ljubav koja inspiriše i koja proždire, i koje ti nikad nije dosta... Možda takva ljubav ne postoji, ali postojim ja... I ne pristajem na manje...